Poslušajmo što Isus istoj skupini svojih sljedbenika zbori: “Onomu tko te udari po jednom obrazu pruži i drugi, i onomu tko ti otima gornju haljinu ne krati ni donje. Svakomu tko od tebe ište daji, a od onoga tko tvoje otima ne potražuj.“ (usp. Lk 6,37-42; Mt 7,1-5; 15,14; 10,24-25). Ove riječi nadilaze sve ljudske umove, a kršćanima koji tako ostvaruju svoj život u ovome svijetu stvaraju nebeske uvjete življenja. Ne čine ih naivnima, nego jakim svjedocima da se s najvećim neprijateljem čovjeka u ovome svijetu treba upravo na taj način boriti pobjeđujući ga u svakoj životnoj situaciji koja stvara razdor i neprijateljstvo među ljudima. I to je prema sljedećem Isusovu načelu, a ono glasi: “I kako želite da ljudi vama čine, tako činite i vi njima.“ Nitko nikada neće redovito željeti da ga netko pokrade, da mu sruši kuću, da mu naškodi u tjelesnom smislu, i to bez ikakva razloga, nego će željeti da mu iskazujući istinsku ljubav čini dobro, i to uvijek, svagda i svugdje, a onda će i dotični takvome udijeliti sve najbolje. Prema tome, posve je logično da će svatko od nas s takvim željama pristupati i u odnosu prema drugima, bližnjima, tj. željet će mu sve najbolje i pomoći će mu koliko god je moguće više i bolje. Na ovome istinskom Božjem načelu gradi se budućnost svijeta u kojemu žive ljudi i narodi.
Nadalje, Isus sve to obrazlaže govoreći ako i kada ljubimo one koji nas ljube, kakva li nam duhovna korist i koje uzdarje, jer i grješnici ljube ljubitelje svoje. Isto je to, ako i kada dobro činimo svojim dobročiniteljima i oni nama uzvraćaju svojim dobročinstvima, kakvo li nam je uzdarje i koja korist, jer i grješnici to isto čine. I ako i kada pozajmljujemo samo onima od kojih se nadamo nekoj dobiti, kakvo li nam uzdarje i koja korist, jer i grješnici grješnicima pozajmljuju s nakanom da im se isto vrati. Ako pomažemo nekome pod vidom da bi mogao uzvratiti nama u nekoj životnoj prigodi protkanoj nevoljom, onda pripadamo u ovu kategoriju proračunatih grješnika.
I nakon ovoga oprimjerenoga tumačenja Isus nam uvjerljivo ponavlja da je ipak najbolje da ljubimo svoje neprijatelje, da činimo dobro i pozajmljujemo njima ne nadajući se nikakvu uzdarju ili uzvratu. Ako tako postupamo čineći to svojim neprijateljima kojih, nažalost, uvijek ima, jer i mi smo njima i nekome drugome neprijatelji što ne odustajemo od nekih ustaljenih oblika uskogrudnoga ljudskoga ponašanja u zajednici, nego djelujemo suprotno ljudskim očekivanjima, za to ćemo dobiti neočekivano veliku plaću. A povrh svega bit ćemo sinovi Svevišnjega, jer je on dobrostiv i prema nezahvalnicima i prema opakima. Uz to on traži da se na taj način duhovno izjednačimo i jedni drugima oprostimo slabosti isprevrtanim oblicima darežljivosti i dobrote. U toj Božanskoj zamisli krije se milosrđe i dobrohotnost.
Isus je potom nastavio iznošenje svoga nauka govoreći, čak dva puta, da njegovi sljedbenici ne sude jer u tom slučaju neće biti ni oni sami suđeni. Onaj tko se usuđuje suditi ljude i sve osobe uokrušce sebe, prema općem mnijenju, postavlja se tako i prosuđuje osuđujući kao da je on bezgrješan, te posve daleko od svih zlih i nedopuštenih čina. Zatim, uči ih Sin Božji da opraštaju jer će se u tom slučaju i njima oprostiti. Potiče ih da daju, daruju jer i njima će se dati, darovati, i to: mjera dobra, nabijena, natresena, preobilna dat će se u krilo njihovo; dalje, valja imati u svijesti da mjerom kojom sami mjere svojima u životnome okružju, njima će se zauzvrat istom mjerom mjeriti.
Prispodobom u kojoj se veli odgovorom na postavljena pitanja da slijepac slijepca ne može voditi, jer će obojica upasti u jamu: “A ako slijepac slijepca vodi, obojica će u jamu pasti.“ (Mt 15,14), obrazlaže ove prethodne tvrdnje. I drugim primjerom: Nije učenik nad učiteljem, pa i tko je posve doučen, bit će samo kao njegov učitelj, projašnjava svoje tvrdnje. Učitelja koji nam prenosi znanje i istine valja uvijek poštivati, a ne se iznad njega uzdizati, pa makar netko i bio učeniji od učitelja. A i ponizni se učitelj raduje napretku svojih učenika. O Isusu Učitelju valja posve skromnije razmišljati, jer njega nitko od učenika ne može nadići, ali ga može nasljedovati u svemu osim, nažalost, u bezgrješnosti.
Nakon tih svojih objašnjenja postavlja nove svoje tvrdnje u duhu poslovica, izreka, gnoma, sentencija: “Što gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne opažaš? Kako možeš kazati bratu svomu: ‘Brate, de da izvadim trun koji ti je u oku’, a sam u svom oku brvna ne vidiš?“ Mi znamo što je trun, ali znamo što je i brvno, čija je uporaba ovdje u hiperboličnosti. I strogo ih prekorava nazivajući takvo njihovo ponašanje licemjernim. Veli mu: “Licemjere! Izvadi najprije brvno iz oka svoga pa ćeš onda dobro vidjeti izvaditi trun što je u oku bratovu.“ Ako ovu misao usporedimno s dvojicom slijepaca, onda ćemo reći da slijepac slijepa ne može voditi, jer su oba slijepa. Jedan od dvojice mora vidjeti i potom povesti svoga suputnika koji je slijep.
Može ga voditi do određene postaje, a može mu biti povremeni ali i stalni vodič, što je zaista veliko opredjeljenje u životu jer se i tako može postići veliki uspjeh i što je najvažnije Kraljevstvo nebesko. Ili da dvojicu slijepaca povede treća dobra osoba koja posve dobro vidi. Izvaditi trun iz bratova oka moguće je samo onda ako čovjek izvadi brvno iz svoga oka, tj. ako se osloboditi licemjerstva i umišljenosti.
Don Ilija Drmić
