I u to vrijeme Isusovo kruh je bio najčešća namirnica, i to ječmeni kruh (u svom evanđelju spominje ga Ivan 6,9), koji neprerađen ima više vitamina, minerala i vlakana. Što se tiče ribe, valja reći da je riba glavni izvor proteina i vitamina, a ribe koje imaju masne kiseline (omega-3 tada nije to bilo poznato ali je blagovanjem vrijedilo za tijelo, što su ljudi osjećali) još više daju organizmu snagu i pročišćenje krvnoga sustava, pa su ribu tada često blagovali i Isus, njegovi učenici i apostoli, a i sami su bili ribari na Galilejskom jezeru, te su tako živjeli od svoga ribolova, kao i od ostaloga ulova, kao i marljivoga rada. S pet kruhova i dvije ribe, ovisno o veličini i kruhova i riba, mogle su se nahraniti barem tri osobe.
No, Isus je zapovjedio da mu se donese tih pet kruhova i dvije ribe, jer je znao što će on, Sveti Bog Sin, učiniti s tim u Bogu Ocu Svetom i Bogu Duhu Svetom. Kad su mu to donijeli, naredio je da narod od oko pet tisuća muškaraca bez brojenja žena i djece posjeda po travnatoj ledini (“Gospodin je pastir moj:/ ni u čem ja ne oskudijevam;/ na poljanama zelenim/ on mi daje odmora./ Na vrutke me tihane vodi/ i krijepi dušu moju.“ – Ps 23,1-3) i to u skupinama po pedeset njih (Lk 9,14), što bi bilo oko 120 skupina.
Nakon što Isus ponovno uzeo tih pet kruhova i dvije ribe, diže pogled prema nebu, izgovori blagoslovne riječi, zatim razlomi kruhove i dade ih učenicima u ruke i apostolima u košare, a oni sabranome mnoštvu na livadi, svakome pojedinačno, te oni između sebe jedni drugima radosno su dijelili nebesku manu (Stari Zavjet spominje manu 14 puta, a prvi spomen vidi u Knjizi Brojeva: 11,6-9). Kruh se umnažao u Kristovim rukama kao i ribe, te su ga samo kupili i nosili gladnome narodu, a oni su jeli i motrili zbilju što se ozbiljila. Umnažanje je teklo dok se nisu svi zasitili i jelom i divljenjem, a s divljenjem je nastavljeno i poslije blagovanja, jer tko to može zaboraviti: Čudo umnažanja pet kruhova i dvije ribe/ribice! Tko može do kraja shvatiti ovaj događaj? Tko ga može opisati? Tko mu može biti tumačem nakon 2000 godina? Sve to može onaj tko vjeruje u Boga Oca, Boga Sina, Boga Duha Svetoga. Sve je to moguće onome tko shvaća umnažanje po ljubavi, pravednosti, dobroti, darežljivosti, milosrđu, nesebičnosti. Mržnja ne umnaža kruhove i ribe, sebičnost ne umnaža kruhove i ribe, nepravda ne umnaža kruhove i ribe, zloća ne umnaža kruhove i ribe, bahatost ne umnaža kruhove i ribe… Samo čisti odsjaj oca i otisak njegova bitka Krist i poslani Duh Sveti od Oca i Sina skupa sa svećenicima Božjim mogu pretvoriti Kruh u Tijelo Kristovo i Vino u Krv Kristovu za vrijeme Euharistije ili svete Mise, te i mrvama i mrvicama, kapima i kapljicama mogu se nahraniti i napojiti svi ljudi ovoga svijeta, jer ljubav sve ispunja, hrani i vodi kroza svijet i njegove mijene predviđene od Boga stvoritelja do Neba tko ga zasluži svojim životom i sjajem ljubavi. Nahranjen čovjek Bogom i njegovom dobrotom, otpočinje čin umnažanja dobrote, darežljivosti…
Ovdje valja pročitati uvod u Poslanicu Hebrejima koji će nas uzdići u razumijevanju pretvorbe pet kruhova i pet ribica: “Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima; konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu. Njega postavi baštinikom svega; Njega po kome sazda svjetove. On, koji je odsjaj Slave i otisak Bića njegova, te sve nosi snagom riječi svoje, pošto očisti grijehe, sjede zdesna Veličanstvu u visinama; postade toliko moćniji od anđela koliko je uzvišenije nego oni baštinio ime.“ (Hebr 1,1-4).
Matej nije zabilježio što se zbilo s ribama, svakako i njih je umnožio i razdijelio kako saznajemo od drugih evanđelista, te su slasno i zamišljeno u unutarnjoj radosti blagovali i uzbuđenju kako saznajemo od Marka i Ivana. Narod je bio duboko unesen u svoje misli o tome kako je on moćan kad s tako malo kruhova i riba može nahraniti do sitosti toliko mnoštvo, a preteklim ulomcima napunili su dvanaest košara što su ribolovcima služile za ulovljene ribe i neke druge stvari, a ovdje sada kao košare za kruh da se lakše podijeli i da se ne prosipa ni jedan mrvica, jer je sve blagoslovljeno i sveto, presveto.
Ovaj događaj umnažanja kruhova odveo nas je i u Stari Zavjet, i to u vrijeme darivanja Božje mane gladnome i siromašnome narodu, ali i u Drugu Knjigu o Kraljevima, gdje je opisano čudesno umnažanje kruhova. Naime, neki je čovjek došao iz Baal Šališe i donio čovjeku Božjem, proroku Elizeju kruh od prvina, odnosno dvadeset ječmenih kruhova i kaše, te prorok zapovjedi da se to ponudi ljudima za jelo. Gehazi, sluga Elizejev, upita kako to može staviti na stol za jelo za sto ljudi. Prorok je uporan i govori da se ponudi jer je bio s posvemašnjim pouzdanjem u Boga i njegovu providnost i moć, a on je rekao u nekoj drugoj prigodi da će svi jesti i preostat će. Nakon toga postavio je na stol pred sto ljudi tih dvadeset ječmenih krugova i kašu, koji su jedući blagovali, te im bijaše bilo i preostalo prema Božjoj riječi. (Usp. 2 Kr 4,42-44).
Kod Ivana imamo ovo razmatranje u kojem se donosi misao s ovim zaključkom nakon učinjenoga Isusova “znamenja“: “Ovo je uistinu Prorok koji ima doći na svijet!“ (Usp. Pnz 18,15). Potom su ljudi imali nakanu upravo Isusa postaviti za svoga kralja, jer je on jedini moćan riješiti njihova gospodarska i sva druga pitanja, ali Isus se povukao u goru da bude posve sam u razmišljanju o Ivanovoj smrti i ovome blagovanju gladnih kojih je bila puna Sveta Zemlja i cijeli ondašnji svijet. (Usp. Iv 6,14-15). On nije htio postati ni materijalistički, ni politički, ni spektakularni Mesija, kako se dade vidjeti u izvješćima o Isusovoj kušnji u pustinji, nego samo Raspeti Kralj, koji jedino može uskrsnuti i sjesti s desne Očeve, a ljudima je ostavio Euharistiju za trajnu najslasniju hranu s pićem – svojim Tijelom i svojom krvlju, svojom potpunom žrtvom za druge koja se oponašenjem trajno umnaža, što je ustvari Kruh koji se lomi za život svijeta.
U Evanđelju po Mateju i u Evanđelju po Marku postoji još jedan opis Isusova umnažanja kruhova i to za četiri tisuće muškaraca bez brojenja žena i djece u duhu tadašnjih običaja o brojidbi prigodom bilo kojih popisa pučanstva u Matejevu izvješću i oko četiri tisuće bez spominjanja žena i djece u Markovu izvješću. Ova dva sinoptička izvješća govore o jednome događaju koji po mnogočemu nalikuje na ovaj prvi što su ga opisala sva četvorica evanđelista samo je razlika u sljedećemu: u broju sabranih ljudi – u prvome pet tisuća, a u ovome četiri tisuće koji su s Isusom “već tri dana“; zatim u prvom opisu bilo je pet ječmenih kruhova, a u ovome sedam; u onome dvije ribe/ribice, a ovdje malo riba/ribica; u prvome opisu nakupili su poslije blagovanja s ljubavlju i u stanju nebeske ljepote i ushićenosti od motrenja Boga “licem u lice“ (“Doista, sada gledamo kroza zrcalo, u zagonetki, a tada – licem u lice! Sada spoznajem djelomično, a tada ću spoznati savršeno, kao što sam i spoznat!“ – 1 Kor 13,12) dvanaest košara, a u ovome drugome sedam, te nakon što je Isus otpustio mnoštvo naroda kod Mateja stoji da je otputovao u magadanski kraj, a kod Marka u dalmanutski. Prisjetimo se da je Marija Magdalena (1.-70. god.) iz Magdale, mjesta na zapadnoj obali Genezaretskog jezera. To je mjesto vjerojatno istovjetno s onim Magadanom, kamo je Isus, nahranivši četiri tisuće ljudi, lađom otplovio, ili kako piše Matej: “u kraj magadanski“ (Mt, 15,29). Usporedno mjesto u Markovu evanđelju gdje je Isus, nakon što je nahranio četiri tisuće ljudi, otplovio lađom s učenicima i apostolima naziva se u Marka “kraj dalmanutski“ (Mk 8,10). To su svetopisamski novozavjetni toposi, mjesta, koja nas zaustavljaju i o kojima razmišljamo o Isusu koji je kruh što se lomi i dijeli svome siromašnom narodu i puku.
