O blagdanu Posvete hrama – Posvećenja Isus se proglasio Sinom Božjim (Iv 10,22-39). Tada se i svetkovalo u Jeruzalemu gdje je Sion i Hram. Sion, hebrejski Cîjjôn je ustvari naziv brežuljka u jugoistočnom gradu Jeruzalemu, koji čuva uspomenu na predizraelsko razdoblje. Taj dio grada osvojio je drugi izraelski kralj David (vladao od 1005. do 965. pr. Kr.) i nazvan je “Davidov grad“. S vremenom se tako nazivao i sjeveroistočni brežuljak s Hramom i kraljevskom palačom. Sion je pomalo postao središnja točka vjerskoga i nacionalnoga života Židova, te sinonim za Jeruzalem i cijeli Izrael. Po riječi Sion, odnosno Cion nastao je pokreta židovskoga nacionalnog okupljanja – nazvan cionizam. Grad Jeruzalem je Sveti Grad, u kojem je djelovao i naš Gospodin Isus Krist čineći čudesa, uspostavljajući sakrament svetoga reda i presvete Euharistije, što će je svećenici poslije njega nstaviti činiti. Osim toga, on je u tome gradu razapet na križ i izdahnuo, pokopan i trećega dana u ranu zoru slavno uskrsnuo. U tome gradu rođena je po Duhu Svetome i Crkva na dan Pedesetnice okupljena oko Marije Majke Isusove i naše duhovne Majke u istoj onoj prostoriji gdje je Isus ustanovio dva spomenuta sakramenta. Imajući sve ovo u vidu što se zbilo po Gospodinu u Sionu i Jeruzalemu, možemo zaključiti s prorokom Izaijom da je iz Siona Zakon došao, a iz Jeruzalema riječ Gospodnja (usp. Iz 2,3).
Ovdje ćemo se kratko prisjetiti ovoga Blagdana posvete – Hanukkah, koji je danas poznat kao Blagdan svjetla. Slavi se tijekom hebrejskoga mjeseca Kisleva počevši od 25. dana i traje 8 dana (studeni ili prosinac). O podrijetlu ovoga blagdana saznajemo iz Prve knjige Makabejcima. Godine 165. pr. Kr. židovski narod u Judeji živio je pod vladavinom grčkih kraljeva Damaska, koji su se zvali grčko-sirijski kraljevi. U to je vrijeme kralj Antioh Epifan oskvrnuo hram u Jeruzalemu i nadzirao ga prisilivši židovski narod da napusti svoje štovanje Boga, a prihvati grčke poganske načine kulta. Reakcija na taj gnjusni čin bila je žestoka pobuna pod vodstvom Jude Makabejca (190.-160. pr. Kr.). Nakon tri godine borbe postignuta je čudesna pobjeda i oslobođenje, te je obavljena posveta hrama koja se svečano slavi spomenutoga nadnevka kad je izvojevana pobjeda i obnovljena posveta.
Budući da je bila zima a s njome i hladnoća, Isus se šetao po Hramu, i to po trijemu Salomonovu. Zacijelo sjetio se ove rečenice iz Psalma: “Blaženi koji prebivaju u Domu tvome slaveć te bez prestanka.“ (Ps 84,5). Najednom približili su mu se Židovi i okruživši ga, govorili su mu pitajući ga dokle će im dušu držati u neizvjesnosti i u unutarnjoj napetosti sve njih pa i njihove sljedbenike u svezi sa samim sobom i svojim božanskim podrijetlom, te su ga zamolili da im rekne otvoreno je li on uistinu Krist! Isus im je odgovorio da im je već rekao, a oni mu ne vjeruju, te ponovno zbori da djela što ih on čini u ime svoga Oca svjedoče za njega. No, oni ne vjeruju i dodaje razlog njihove nevjere, a taj je što nisu iz njegova ovčinjaka i od njegovih ovaca koje on poznaje, te što idu za njim i koje on čuva. Njegove ovce slušaju njegov glas i on ih hrani svojom Božanskom Sinovljevom i Božjom Očevom riječju, te u Duhu Svetome. On im sprema i u konačnici daje vječni život kao nagradu za taj jaki oblik sudjelovanja u njegovu životu. I tko stekne taj vječni život, nikada više ne može propasti niti ih može itko ugrabiti iz njegove svete, moćne i snažne ruke.
Ove misli o slušnju Božjega glasa stvara posebni odnos između vjernika i samoga Boga s kojim hode. U knjizi Ponovljenoga zakona Bog traži od svoga svetoga naroda samo to da ga se boji zdravim a ne bolesnim strahom, da po njegovim putovima ide, te da ga ljubi i da mu služi svim srcem svojim, svom dušom svojom i svim umom svojim, dakle cijelim svojim bićem, potom da vrši Božje zapovijedi i ostvaruje svoj prolazni zemaljski život do Božje volje. Nadalje, Bog traži od svoga naroda da obrežu svoja srca i da svoju šiju više ne ukrućuju (usp. Pnz 10,12-16 i Jr 4,4), te da ne budu narod “tvrde šije“ (usp. Izl 32,9).
Njegove ovce dar su Očev, a Otac je veći i moćniji od svih i nitko ih ne može ugrabiti i oteti iz ruke Očeve. A Sin Isus i Otac jesu jedno u Duhu Svetome.
Ovaj Isusov govor potkrjepljuje tekst proroka Ezekiela, u kojem se govori o tome kako Bog sudi između ovce i ovce, između ovnova i jaraca. Podsjeća ih da pasu na dobroj paši i to je u redu, ali kori ih što potom ostatak paše nogama gaze da ne bi mogle pasti Božje ovce. Tako isto piju bistru vodu, a potom što ostane nogama mute kako ne bi moglo piti stado Božje. Isto se događa i sa slabim ovcama koje se pomalo izgurava iz stada. Bog će stoga postaviti svoga pastira Davida koji će ih čuvati i braniti od svih vrsta napadaja, te će s njima sklopiti Savez mira (usp. Ez 34,17-25).
Ovim riječima Isus je Židovima odgovorio na sve njihove upite i dvojbe što ih muče, satiru i progone u umu i svijesti. Čuvši sve to, zaključili su da je to blasfemija, bogohuljenje, te su pograbili kamenje s nakanom da ga kamenuju. A dovoljno ih je bilo da bi ga mogli usmrtiti s jednim ili kojim kamenom više. No, Isus je uspio izreći nekoliko riječi prije toga groznoga, gnjusnoga i nedostojnoga čina. Govorio im je posve smireno da im je pokazao i učinio mnoga Očeva djela, pa ih stoga pita za koje ga od tih dobrih djela kane kamenovati. Oni su mu gotovo bijesno i veoma grlato odvratili: “Zbog dobra te djela ne kamenujemo, nego zbog hule: što ti – čovjek – sebe Bogom činiš.“ Na ove riječi Isus je uzvratio: “Nije li pisano u vašem Zakonu: Ja rekoh: bogovi ste!“ Ovo je rečeno moćnim i uvaženim sucima da su “bogovi“, ali to se ne odnosi na stvarni nego metaforični, preneseni smisao, u smislu uvriježene moći u suđenju. No, Isus zna da je “Sud Božji“ a mi smo njegovi sluge i glede suđenja, pa tako i sudci. Evo kako piše u Ponovljenom zakonu: “U suđenju nemojte biti pristrani; saslušavajte maloga kao i velikoga. Ne bojte se nikoga! Ta sud je Božji! Ako vam koji slučaj bude pretežak, iznesite ga meni (tj. Mojsiju koji razlaže zakone Božje), da ga ja razvidim.“ (Pnz 1,17).
Međutim, Isus hoće njima argumentirano njihovim misaonim kategrijama reći kako su oni u svome Zakonu zapisali da su sudci bogovi, a ustvari njima je upravljena riječ Božja, te kako oni onome koga Otac posveti i posla na svijet mogu reći da huli, i to zbog toga što je on za sebe rekao da je Sin Božji. Isus je dalje govorio i tumačio da mu samo u tom slučaju ne vjeruju ako on ne čini djela svoga nebeskoga Oca. No, ako ta djela čini, neka onda vjeruju učinjenim djelima pa makar njemu kao Sinu Božjem i ne vjerovali. No, Isus zna da su djela odraz djelatelja, njegova slika, ali masama pokatkad valja i ovakve argumente pokazati ne bi li se uvjerili u ono što on jest. Mislio je da će nakon uvažavanja djela postupno prihvatiti i njega kao Božjega Sina i Poslanika. Potom neka uvide i spoznaju da je Otac u njemu i on u Ocu, a očitovat će se Očevo i Sinovljevo jedinstvo i s Duhom Svetim koji će izići od Oca i Sina. Za neke je ova besjeda bila tvrda, a neki su je otprve prihvatili i otpočeli svoj životni hod i posve novi smjer hoda s Bogom do samoga Boga u onostranosti.
Poslije ovakvih izjava i tumačenja svoga odnosa s Ocem i svoje povezanosti u bîti i djelovanju s njime, Židovi su ga nastojali ponovno uhititi, ali ovoga puta on im je umakao iz ruku, jer nije bio došao njegov čas za uhićenje i sve što će poslije toga slijediti, a to je svjedočenje smrću i uskrsnućem.
Don Ilija Drmić
