U nedjelji, kojoj idemo u susret (6. nedjelja kroz godinu) i u kojoj se prekida tijek vremena kroz godinu jer otpočinje Čistom srijedom 17. veljače 2021. novo jako liturgijsko razdoblje korizma, čitamo odlomak iz Evanđelja po Marku s naslovom Ozdravljenje gubavca (Mk 1,40-45; Mt 8,1-4; Lk 5,12-16) i o njemu razmišljamo. Pred nama stoje Isus i gubavac. U gubavcu se i mi možemo prepoznati, on nam je kao zrcalo za vlastito motrenje kako njegove kužne bolesti gube (lišaj, šuga), tako i naše današnje bolesti koja hara cijelim svijetom – pandemija, što ju je prouzročio koronavirus, a možda je dohvatio ovaj virus i naše biće ili nekoga u našoj blizini i daljini, i to s jačim, srednjim i slabijim znakovima bolesti, a moguće je da je nekoga i smrt zadesila u borbi s tim virusom.
Poći ćemo u razmišljanje od Matejeva teksta (Mt 8,1-4), u kojem se kaže da je za Isusom, nakon što je sišao s Gore, gdje je izrekao Blaženstva i druge pouke, pohrlio narod u velikom broju. I među tom množinom naroda odnekud sa strane najednom se zatekao tu neki nepoznati gubavac, koji je prekršio zakon o izdvojenosti iz zajednice zbog zarazne bolesti gube. Njega je, očito, natjerala ta teška bolest i on se ohrabrio, te došao blizu Isusu za kojega je čuo da je ne samo moćan na riječima, nego je svemoćan i na djelima, jer on ozdravlja bolesne i oslobađa opsjednute tako očitujući svoju Božansku moć, a vrhunac će biti u njegovoj pregorkoj smrti i slavnom uskrsnuću. Ovaj gubavac je izolirani bolesnik jer je guba kužna i kružna prijenosna bolest. Gubavac se, unatoč svojoj bolesti, poklonio pred Isusom do zemlje. Toliko je mogao svojim bolesnim tijelom. Tom zgodom izrekao mu je pred svim muškarcima i ženama raznih uzrasta i dobi, koji bijahu bili tu također radi mnogih svojih potreba tijela i duše, one riječi koje opisuju njegovo teško stanje u svezi s bolešću gube. Evo tih riječi: “Gospodine, ako hoćeš, možeš me očistiti.“
Bog je stvoritelj svega što jest, pa i svih bakterija i virusa, te sve što je stvorio ima svoju svrhu djelovanja i postojanja. Isus, Sin Božji, Druga Božanska Osoba ulazi u bit stvorenih stvari, pa i ovih bakterija, što ih je znanost nazvala imenom Mycobacterium leprae/lepromatosis, te im Isus posve potire djelovanje i posljedak njihova djela u tijelu ovoga nemoćnika gubavca, i to ispružanjem ruke i doticajem gubavca bez straha od zaraze govoreći: “Hoću, očisti se!“ I istog trena nestalo je gube iz njegova tijela i s tijela, a i iz njegova duha jer je bolest tlačeći tijelo i pritiskala duh koji je to trpio osjećajući nevolje svoga tijela po djelovanju te snažne gube ili lepre (lepra – ljuskavost što je imaju ribe; odatle i leprozorij gdje se smještaju takvi bolesnici).
Valja se ovdje prisjetiti da je uzročnika ove bolest znanstveno otkrio i protumačio 1871. god. Gerhard Henrik Armauer Hansen (1841.-1912.), ravnatelj leprozorija u norveškom Bergenu, što je Božje djelo koje Bog čini po znanstvenicima koji se posvete tome proučavanju radi izlječenja oboljelih i iskorjenjenja bolesti. Od stvaranja do ovoga otkrića prohujalo je mnogo vremena, jer nije bilo umnika koji bi se time bavio i to konačno protumačio, a ne bijaše bilo niti uvjeta. Stoga se ova bolest naziva u suvremeno doba Hansenova bolest koju je on odredio opisujući je. Guba se vrlo sporo razmnožava u ljudskom tijelu jer vrijeme inkubacije traje do 5 i čak u nekim slučajevima do 20 godina. Bolest se najčešće gnijezdi u ljudskoj koži, zatim rubnim živcima, u sluznici gornjeg dišnog sustava, te oko očiju. Prenosi se kapljičnim načinom, tj. kašljanjem, kihanjem, disanjem, te bliskim susretima i doticajima sa zaraženim neliječenim osobama. Inače nije na popisu visoko kužnih, zaraznih bolesti.
Otkriven je i lijek protiv ove bolesti u tijeku Drugoga svjetskoga rata. Bog je moćan i to je učinio po Isusu Kristu ovome gubavcu oslobodivši ga te bolesti, kao i onoj desetorici drugih gubavaca, koje je izliječio ozdravivši ih (usp. Lk 17,11-19). Ovoga je gubavca ozdravio, kao i mnoge druge bolesne od raznih drugih bolesti, kako u ovoj evanđeoskoj zgodi, tako i kasnije kroz povijest svijeta i Crkve. Time je Isus zajamčio znanstvenicima da će, ako budu uporni u istraživanjima kako te, tako i svake druge bolesti koja se pojavi u ljudskoj, životinjskoj i biljnoj zajednici, uspjeti pronaći lijek i na taj način će moći pomoći svim bolesnim i svemu bolesnome. To je također Božje djelo po svojim umnim stvorenjima znanstvenicima medicine i svih znanosti. Bog djeluje. Oni koje svladaju bolesti, dolaze k njemu Liječniku u nebeske i rajske dvore, gdje im je iznad svega, jednostavno rečeno, veoma lijepo i gdje svaka bolest nestaje. A oni koji ozdrave u ovome svijetu od bilo koje svoje bolesti zahvaljujući Bogu, liječnicima i lijekovima, daje im se mogućnost da svjedoče dobra i velika Božja djela s ljudima (magnalia Dei).
Isus je ozdravljenoga bivšeg gubavca ohrabrio i potaknuo da ne pripovijeda previše o tome što mu je učinio, nego neka ode svećeniku u Hram i neka prinese žrtveni dar što ga je Mojsije propisao za ovakve slučajeve, i to svećenicima za svjedočanstvo, jer su oni bili mjerodavni za utvrđivanje bolesti gube, kako lakših tako i težih slučajeva, te za utvrđivanje ozdravljenja od te opake bolesti. “Ali ako se po ćelavu zatiljku ili po oćelavljelu čelu pojavi crvenkastobijela bolest, to je guba što je izbila po njegovu ćelavom zatiljku ili oćelavljelu čelu. Neka ga svećenik pregleda. Ako ustanovi da je osip na ćelavu zatiljku ili po oćelavljelu čelu bjelkastocrvenkast – naizgled kao i guba na koži tijela – čovjek se ogubavio, nečist je. Svećenik ga mora proglasiti nečistim – guba mu je na glavi.“ (Lev 12,42-44). I svi gubavci bili su popisani kod svećenika prije odvođenja u karantenu izvan naseljenih mjesta, a isto tako kad bi ozdravili, dolazili su k svećenicima na provjeru i potvrdu ozdravljenja kako bi mogli ponovno nastaviti normalan život u ljudskoj zajednici. Zanimljivo je i to kako su na ovakva ozdravljenja gledali ti starozavjetni svećenici i službenici Hrama. Jesu li se radovali ili su škripali zubima očitujući nakupljenu mržnju prema onome koji to čini, a on je Sin Božji, Mesija, Krist, Spasitelj.
Valja se ovom zgodom sjetiti načina Božje pripreme svoga izabranoga sluge Mojsija za njegov nastup pred egipatskim faraonom neposredno prije puštanja na slobodu židovskoga naroda iz egipatskoga ropstva koje je trajalo preko 4oo godina. Bog Mojsija uči ovako: “’Uvuci ruku u njedra.’ On uvuče ruku u njedra. Kad ju je izvukao, gle – ruka mu gubava, bijela kao snijeg. ‘Stavi opet ruku u njedra!’ – naredi mu Bog Jahve. On opet ruku u njedra. Kad ju je iz njedara izvukao, gle – opet je bila kao i ostali dio tijela.“ (Izl 4,6-7). Egipćani su znali za ovu opaku zaraznu bolest, što se saznalo iz pronađenoga Ebersova papirusu koji je nastao oko 1550. pr. Kr., a u njemu su opisana njezina dva oblika: čvorasti po cijelom tijelu i osakaćujući kada otpadaju prsti s ruku i nogu. Stoga ovo uvjeravanje pred faraonom i njegovim dvorom imalo je nakanu unijeti strah u njih, jer guba je takva po svojoj pojavnosti na koži da izaziva strah od zaraze i veliko gađenje, a ujedno da faraon i njegovi pomoćnici s lakoćom dadnu otpusnicu Židovima na put prema Obećanoj zemlji i domovini.
Kod evanđelista Marka stoji da je nepoznati gubavac ganuo Isusa, što je znak Isusova ljudskoga odnosa prema bolesnu čovjeku, i to ne baš s bilo kakvom bolešću, nego s gubom, za koju je filozof Ibn Sina – Avicena (980.-1037.) rekao da je to rak cijeloga tijela. Dalje, kada ga je Isus potpuno ozdravio, izbrisavši sve tragove bolesti, te je on u cjelini živnuo za daljnji svoj život u zajednici, Marko piše da se Isus “otrese na nj“, to znači jakim i prijetećim glasom s riječima naredio mu je da nikome ništa ne kazuje o svemu što mu se zbilo, nego samo da se pokaže svećeniku i prinese dar za svoje očišćenje prema Mojsijevu propisu, kako bi ga svećenici mogli izbrisati iz popisa gubavaca i dati odobrenje za povratak u društvene oblike življenja. Međutim, i sami taj prijavak ozdravljenja u Hramu unosi razinu otkrića osobe Liječnika Ozdravitelja i njegov navještaj.
Egipćani, Babilonci i drugi stari narodi primjenjivali su izolaciju bolesnika, stvarajući tako kolonije gubavaca, a stari Židovi prvi su provodili svestrane načine i oblike sprječavanja širenja ove kužne bolest, koje su i danas u primjeni u odnosu na sve zarazne bolesti.
Međutim, kod Marka imamo i ovaj dometak da je ozdravljenik, čim se udaljio od Isusa, odmah uvelike otpočeo pripovijedati i na taj način razglašavati sve ono što mu je Isus učinio. Gledano ljudski, ova osoba koja je ozdravila od tako mučne bolesti gube i očito nije mogla a da ne izrazi svoju radost i zahvalu zbog ozdravljenja, jer je toliko patila i mučila se u izolaciji iz koje je ovom prigodom pobjegao tražeći Isusa, o kojem se već pripovijedalo da liječi sve bolesti, pa među njima i gubu, te oslobađa opsjednute od Nečastivoga. Isus je njemu to uvažio, makar mu je onemogućio svojom pričom o njemu svome Iscjelitelju, Ozdravitelju da javno uđe u gradove ili sela, pa se zbog toga zadržavao
izvan naselja na “samotnim mjestima“. No, unatoč svemu, opet su mnogi dolazili k njemu radi svojih nevolja, bolesti i kojekakvih opsjednuća da ih svega toga oslobodi i da mogu posve jednostavno živjeti (usp. Mk 1,40-45). I teško je bilo zaustaviti to oduševljenje kod izliječenih i oslobođenih, a Isus ih nije zbog toga ničim kaznio. Oni su morali svjedočiti, što se nije dalo spriječiti, i tome se više nije nazirao kraj. I ovo je jedno portalsko svjedočenje od mnogo njih u naše dane uz ona u našim crkvama.
Kod Luke ovaj se duhovni, ozdraviteljski, iscjeliteljski i pastoralni čin i događaj odvija u nekome gradu gdje k Isusu dolazi gubavac, koji je i u ovom slučaju napustio svoju izolaciju prekršivši je za što je mogao biti kažnjen, jer su postojali strogi zakoni o izolaciji, koje je Isus vrlo dobro znao dok ozdravljene šalje k njima u Hram radi provjere ozdravljenja. No, gubavac je ozdravio od svoje bolesti, o kojoj je svjedočio svima s kojima se susretao tada i tijekom cijeloga svoga ovozemnoga vijeka. Upravo zahvaljujući ovakvim neimenovanim, anonimnim svjedocima glas se o Isusu “sve više širio“, pa se k njemu slivalo veliko mnoštvo naroda grnući k njemu da ga sluša i da ih ozdravi od svih bolesti i nevolja. Isus se poslije susreta s njima sklanjao na samotna mjesta, gdje se dugo molio zahvaljujući u svome Svetome Duhu svome Ocu nebeskome (usp. Lk 5,12-16).
don Ilija Drmić
