Suđenje Isusu trajalo je vrlo kratko, od Velikog utorka do Velikog petka kad je izvršena kazna, a ona je glasila: Razapinjanje na križ. “Ibis ad crucem! Ići ćeš na križ!” To je rimski način izvršavanja smrtne presude, koju je na području Izraela obavljao Poncije Pilat sa svojim vojnicima. Oni su priredili križ, zatim trnovu krunu, konope, ljestve, čavle, čekiće i sve druge alatke potrebite za ovaj čin izvršenja kazne. Posebno ističemo natpise što su ih trebali staviti na križ. Bili su izrađeni u nekoj jeruzalemskoj radionici, a netko iz toga kruga izvršitelja ove smrtne kazne iznio ih je na brdo Golgotu.
Inicijali – INRI, početna su slova latinskoga natpisa: Iesus Nazarenus Rex Iudaeorum; zatim isti natpis na grčkom jeziku: Ἰησοῦς ὁ Ναζωραῖος ὁ βασιλεὺς τῶν Ἰουδαίων; te na hebrejskom: ישוע הנוצרי ומלך היהודים. Na sva tri jezika pisalo je isto: Isus Nazarećanin Kralj Židovski!
Židovski način izvršenja kazne bio je kamenovanjem, što znači da je trebalo na određeno mjesto donijeti poveću količinu kamenja. Nakon iskaza presude u određeno vrijeme tim kamenjem će veći broj naroda učestalim udaranjem u osuđenika postupno ga usmrćivati, te će to tako činiti sve dok žrtva ne umre pod gomilom kamenja. Potom bi ubijena osoba bila odnesena i pokopana na određenom mjestu.
Đuro Seder, Isus je tri puta padao pod križem
Najprije je Isus okrunjen trnovom krunom ili trnovim vijencem u pretoriju, što ga je podigao Poncije Pilat kao rimski prefekt Judeje, a potom je bio izrugivan kao kralj židovski. Tu su ga bičevali rimski vojnici, i to posebnim bičevima s metalnim kuglicama na vrhu, što je donekle nalik na jake udarce kamenjem po tijelu, od glave do nogu. Ljudi su ga pljuvali i psovali. Sav se ljudski bijes očitovao nad nevinim Isusom. Bilo ih je koji su ga sažaljevali i koji su u njemu gledali onoga koji je s Neba sišao među ljude – Sin Božji i bio je do kraja Sin Čovječji. Ti su istovremeno dobivali potrebitu milost unutarnjega ozdravljenja i duhovnoga smiraja.
Osuđeni, trnovom krunom okrunjeni i izbičevani Isus morao je svoj križ, pripremljen od dvije grede usječene u obližnjim šumama Judeje, nositi kroz grad i do vrha brda Golgote. Kakav je bio scenarij na ulici i tim putem do brda razapinjanja, možemo samo zamisliti. Samo radi usporedbe pogledajmo u mislima Isusa za vrijeme svečanoga njegova ulasla u Jeruzalem, što slavimo na Cvjetnicu; doček je bio posve drukčiji, slika toga ulaska u sveti Grad i među narod bila je s cvijećem i maslinovim grančicama, a napose s radosnim poklicima: Hosana Sinu Davidovu! – što se ne može nikako povezati s ovom slikom vulgarizma, te tužnih i ružnih poklika: Raspni ga! Sve je to bilo spontano, mase su se raspojasale, razurlale, vikale su: Baraba je pušten! Isus ide na križ! I tako je to trajalo sve do vrha Golgote. Time su praznili svoju posvema praznu dušu, koju će im, ako ga se sjete u svojim mislima kad upadnu u potištenost i sve nevolje tijela i duha, ispuniti opet ovaj što su ga izružili i na smrt osudili, jer on je dobar, milosrdan i oprašta ljudima njihove grijehe ako se za njih kaju. On je Druga Božanska Osoba.
Marin Topić, Muka našega Gospodina Isusa Krista
Isus je noseći svoj križ pod njim tri puta padao. Križ mu je pomogao nositi Šimun Cirenac, čovjek nepoznat, ali najednom postade poznat, jedna od glavnih osoba u cijelom ovome okrutnom kažnjavanju. O njemu se i danas pripovijeda kad god se govori o Isusovoj žrtvi na križu. Govori se čak s ushitom: O blaženog li Šimuna koji je imao priliku nositi Isusov križ! I mi se donekle poistovjećujemo s ovim Šimunom i govorimo da bismo rado ponijeli Isusov križ da smo bili u tom povijesnom trenutku na tome mjestu ali s današnjim našim opredjeljenjem za Isusa. A bi li bilo i u to vrijeme?! I mi smo vrlo nestabilni u opredjeljenju za Isusa ili protiv Isusa, za ucjepljenje u Isusa ili ne, s Bogom ili bez Boga! Isus nas potiče da svatko od nas nosi svoj križ i ide za njim u svome vremenu što ga je dobio kao dar od Boga, jer Kristova žrtva zbiva se i u nama, kao što će se dogoditi i slavno uskrsnuće u njegovu uskrsnuću.
Na križnom putu pratila je Isusa njegova sveta majka Marija, zatim pobožne žene od kojih je jedna poimence Veronika pružila Isusu rubac da obriše svoje krvavo lice. Taj rubac vratio joj je Isus, i to natopljen njegovom krvlju s njegova izranjenoga i krvavoga lica, kao i s mnoštvom utisnutih i neiskazljivih poruka i pouka svakome pojedincu, svijetu i čovječanstvu. Vratio je svoju pravu i istinsku sliku pobjede toj darežljivoj i dobroj Veroniki (vera = prava, istinska; nike = pobjeda; eikon = slika), koja se urezala u njezinu svijest, te se neprestance poruka i slika svetoga Lica šire ovim svijetom koji u većini na svoju propast klatari, životari, u strahu boluje, vojuje i ratuje, te umire. Žene su plakale nad Isusom, a Isus ih je potaknuo da ne plaču nad njim, nego nad sobom i djecom svojom zbog opasnosti od zaraze zla.
Od apostola je bio na ovome križnom putu s Isusom jedino apostol Ivan koji je opisao sve u svome Evanđelju i drugim spisima. Napose se zaustavio njegov pogled kad je vojnik kopljem probo Isusov bok, te potekla krv i voda, znak sakramenata Crkve.
Prema tradiciji rimski vojnik, stotnik (centurion) Longin (Longinus) rodom iz Male Azije probo je Isusu bok, a od kapi krvi Kristove koja mu je kanula u njegove bolesne oči, on je ozdravio i potom se obratio postavši kršćaninom. Prema drugoj predaji, on je onaj stotnik koji je pod križem nakon potresa rekao: “Uistinu, ovaj bijaše Sin Božji!“; i “Zaista, ovaj čovjek bijaše pravednik!“
Petar se privukao kriomice do sudišta, ali je opet prestrašen nestao pjevom pijetla u zoru. Pijetao se tri puta oglasio, a Petar se sjetio Isusa koji mu je rekao da će ga ostaviti prije nego se pijetao oglasi. Posve se zbunio, kao i ono kada je trebao svjedočiti u rimskom koloseju, te se uputio na bijeg iz Rima cestom Via Appia. Tu ga je zaustavio Isus i vratio se Petar konačno ohrabren na nevjerojatno snažno svjedočenje i riječju i djelom u istom tome koloseju.
Kad su se ispeli na brdo Kalvariju/Golgotu, već su zacijelo bila razapeta ona dvojica razbojnika, a potom je uslijedilo raspeće Isusovo između njih. Na križ su ga pribili čavlima, a potom uzdigli križ uvis učvrstivši ga. Isusovo tijelo je visjelo o velikim čavlima i krvarilo, a krv se miješala sa znojem. Molio je na križu i Psalam 22 za vrijeme svojih muka: “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio? Daleko si od ridanja moga. Bože moj, vičem danju, al’ ne odvraćaš; noću vapijem i nema mi počinka. A ipak, ti u Svetištu prebivaš, Nado Izraelova…!“ (Ps 22,1-4…). Neki su ga i čuli da moli čim su rekli da Iliju zove, a nije zvao toga starozavjetnoga proroka, nego Boga, Jahvu, svoga Oca. I u takvim pregorkim mukama on je izdahnuo na drvetu križa, i to ne s riječima osvete i mržnje, nego s molitvom i vapajem da im Bog oprosti jer ne znaju što čine.
Isus razapet na Golgoti između dvojice razbojnika
Njegova krv je spasiteljska svakome tko ga pogleda s traženjem oprosta vlastitih grijeha. Obratio se i onaj desni razbojnik saznavši tko je na Golgoti u sredini Raspeti. Pokajali su se i mnogi drugi kad su uvidjeli da je on Sin Božji i Sin Čovječji. No, on je upravo raspećem i smrću na križu postao našim Spastiteljem.
I nakon izdahnuća Bogočovjeka Isusa, dogodio se potres i sve one posljedice koje evanđelist Matej opisuje… Juda je nestao u noći jer je izdao nevinu krv. Završio je svoj život bacivši u Hram kesu s 30 srebrnika i time očitovao znakove kajanja što je izdao svoga Spastitelja za te novce, te je završio objesivši se na drvo što su ga prozvali Judino drvo. Ostali apostoli su u zbjegu i unutarnjem drhtanju i ispitivanju savjesti, te nemoćni da išta učine.
Skinuvši pomno mrtvoga Isusa s križa, dali su ga vojnici u naručje njegovoj ucviljenoj majci Mariji. Molila je vojnike i sve druge, koji su bili od pomoći prigodom skidanja Isusa s križa, da sve polagano skinu: najprije krunu, zatim da povade sve čavle, te sve to slože na posebno bijelo platno, a potom ih je Ivan ljubio u ime svih apostola i svih vjernika koji su već otišli s Golgote, i to najprije poljubivši križ koji će biti sačuvan. Ljubila je križ, krunu i čavle Gospa i davala ih Ivanu da ih lijepo postavi na njihovo mjesto, jer je sve to sveto. Tako je otpočelo sveto štovanje. Sve ovo lijepo je prikazao slikar Ante Žaja iz Aržana, a nastanjen u Zaprešiću, na slikama Križnoga puta u crkvi sv. Jure u Viru kod Posušja.
Josip Arimatejac, koji je od Pilata zaiskao tijelo Raspetoga, skupa s Nikodemom obrisao je krv i zalio razmazavši mirišljivim pomastima rane i cijelo tijelo, te ga povili platnom prema pokopnom običaju, a potom su ga položili u novi grob. A bili su nazočni apostol Ivan, Gospa i žene. Iz tog groba Isus će ustati trećega dana ujutro. Pobijedio je sve te mračne sile zla koje su ga razapele. I nama je ostavio prostor ljubavi i slobode, a do toga se dolazi po križu.
Don Ilija Drmić
