Nedjelja, 23. kroz godinu – B (5. rujna 2021.), kojoj idemo u susret, čeka nas sa zanimljivim svojim čitanjima, a napose evanđeoskim odlomkom naslovljenim Ozdravljenje gluhoga mucavca (Mk 7,31-37), što ga donosi sam evanđelist Marko. Toj osobi nije ispravan govor jer muca, a još k tome posve je bez ikakva sluha i bio je u nemogućnosti da nauči jezik. Mi možemo sebi predočiti tu osobu jer zacijelo imamo iskustvo susreta i suobraćanja s mucavcima i gluhima.
Isus je ozdravio gluhoga mucavca
Gluhoća je onda kad osoba potpuno izgubi sluh, te ne čuje ništa, a nagluhost je onda kada postoji kod osobe manje ili veće oštećenje sluha, te je čujnost vrlo slaba bilo na jedno uhu ili na oba uha. Mucanje je pojava kod djece i odraslih što se očituju prigodom pokušaja govorenja, i to ponavljanjem riječi dok je ne izgovore koliko toliko razumljivo, ili kad osoba ne može početi govorenje riječi, onda govori iskrivljenim slogovima ili produljivanjem govornih zvukova. Sav taj pokušaj povezan je s tjelesnim pokretima i naprezanjima, te gestikulacijama ruku i sl. Mucanje može također biti privremena pojava u stresnim situacijama, i to uz ubrzani puls i crvenilo uz povećanu napetost mišića usana, jezika i lica. Sjetimo se ovom prigodom Psalma 38, u kojem se kaže: “A ja sam kao gluh i ništa ne čujem i, kao nijem, usta ne otvaram. Postadoh ko čovjek koji ne čuje i koji u ustima nema odgovora.“ (Ps 38,14-15). Ovakvo shvaćanje je veće od tjelesne gluhoće i njemoće, Psalmist zadire dublje u ljudskost.
Valja se prisjetiti također i činjenice da mi ljudi učimo sve o životu i svijetu svoga postojanja i djelovanja, i to pomoću sluha, vida, dodira, okusa, njuha, hladnoće i topline (termopercepcija), bola (nocicepcija), propriocepcije (vrsta osjeta koja nam daje povratnu obavijest položaju dijelova tijela i o položaju tijela, što je ustvari svjesnost samog sebe) ili kinestezijske sposobnosti lociranja vlastitih dijelova tijela, kao i ravnoteže/ravnovjesja. Svako osjetilo ima određenu ulogu u organizmu i reagira svojom energijom stvarajući podražaj na pravi čin i djelo.
Isus se zatekao u tirskim krajevima, a onda se spustio kroz grad Sidon i njegovo područje, te stigao do Galilejskoga jezera, i to u krajeve nazvane Dekapolis (10 gradova: Hipas, Rafana, Kaneta, Dion, Abila, Gadara, Skitepolis, Peta, Gerasa i Filadelfija, koji su bili smješteni uglavnom u današnjem Jordanu i imali su samostalnost). Ovaj prostor pripadao je u područje Kanaana (znači: Zemlja crvenog grimiza) još u vrijeme boravka Izraelaca u Egiptu. Inače ovim nazivom Kanaan obuhvaćeni su ovi zemljovidni pojmovi: Fenicija, Libanon, dijelovi Sirije, Izrael (Sveta Zemlja, Obećana Zemlja), dijelovi Jordana i dio Egipta. Isus će svoje apostole poslati na propovijedanje evanđelja “svim narodima“ (Mk 13,10), koji se nalaze na cijelome svijetu, jer je i on sam sa svojim apostolima pokatkad zalazio u krajeve izvan onoga strogo ograničenoga Izraela, kao i neki starozavjetni proroci, primjerice prorok Ilija stizao je do Sarfate Sidonske, a Sidon je fenički i poganski grad (1 Kr 17,10-16).
Ovoga gluhoga mucavca iz toga dekapolskog područja donijelu su Isusu doprativši ga zacijelo njegovi poznanici, prijatelji i dobrotvori, koji su pogani. Oni su ga zamolili da položi na nj svoje ruke, jer to je čin koji su oni vidjeli u nekoj prigodi ozdravljenja bolesnika ili su o tome čuli od nekih koji su bili prisutni za vrijeme Isusova liječenja, ozdravljenja raznovrsnih bolesnika. Samim svojim pristupom i upitom oni su očitovali svoje povjerenje, pa čak i određeni oblik svoje vjere, a bolesnik se prepustio njima i dobrome Učitelju koji pomaže bolesnima i svima ostalima. Isus ga potom nakon razgovora odvede nasamo, malo dalje od mnoštva naroda. Tu mu utisne u uši svoje svete prste, zatim ispljune pljuvačku i dotakne se njome njegova jezika. Nakon tih akcija i radnji usmjeri pogled prema nebu, duboko uzdahne i rekne aramejski: “Effata!“ Ova riječ znači: “Otvori se!“ Evanđelist Marko svjedoči u svome evanđelju da su se gluhome mucavcu istoga trena Isusova izgovora te riječi otvorile uši, pa je mogao čuti njegov glas kao i glasove onih koji su ga doveli i koji su bili nazočni na ovome izlječenju, i svima im je mogao uzvratiti svojim razgovjetnim govorom ili popratnim radosnim krikom kada mu se razdriješila spona jezika. Ovim činom i obredom “Effata“ kao da se dogodilo ponovno stvaranje (usp. Post 1,10-31), koje uključuje pravilan govor i dobar sluh. Pravilan govor pretpostavlja dobro poznavanje materinskoga jezika i tečan izgovor sa svom prozodijom. Isus je ovoga gluhoga mucavca istovremeno obdario mnogim darovima: velikim darom jezika i govora njegovih roditelja, zatim jezika onih koji su ga doveli k Isusu, te uporabom svih dijelova usne šupljine prilikom govorenja. Uz to Isus ga je oslobodio gluhoće i on je sve mogao slušati, razaznavati značenja i odgovarati na svaki upit svojih sugovornika. S vremenom je te svoje darove usavršavao slušanjem i govorenjem, a jezik se savršeno ne može naučiti bez sluha.
Postoji ovdje i još jedna dublja razina motrenja, a odnosi se na ono metaforično značenje, gdje gluhi mogu biti svi oni koji su začepili svoje uši, te ne čuju Božju istinu o svijetu, čovjeku i Bogu. Nakon toga, valja motriti i pojam njemakova jezika koji se ne koristi u govorenju o velikim istinama i pojavama u čovjeku i tome istome svijetu. Isus donosi svoju radosnu vijest želeći da ljudi otvore uši i da je čuju i razumiju, te da razvežu spone jezika i otpočnu zboriti istinu naviještajući je na svakom svome koraku pomažući svima koji su duhovno gluhi i nijemi ili su samo duhovni mucavci (usp. Iz 35,5-7).
Riječ “effata“ je upotrijebljena u sakramentima inicijacije: krštenja, euharistije i potvrde, kao draga i snažna riječ koja je kršćane povezivala sa svojim Učiteljem koji ju je tako upotrijebio za vrijeme ozdravljenja gluhoga mucavca, a onda su je i učenici rado ponavljali, a evanđelist Marko zapisao. Osim toga, kao što su Isusu neki dovodili bolesne osobe da ih on ozdravi, tako i Crkva primjenjuje isti način, a to je da osoba, koja je pripremljena za primanje sakramenata inicijacije sukladno njezinoj želji, ima svoga kuma i vjeroučitelja koji će je privesti k biskupu ili svećeniku da joj podijele te sakramente s kojima će ostvarivati ljudski i kršćanski život.
U sklopu sakramenta krštenja postoji taj obred nazvan “Effata“, u kojim se krstitelj dotiče rukom djetetovih ušiju da ih Bog otvori za slušanje njegovih svetih riječi i življenje prema njima, te djetetovih usta, usana da može svojim govorom naviještati te iste riječi drugima s kojima se susreće u svome životu. Ovdje se pojam otvaranja odnosi i na um i na srce da bi se ostvarilo ono što se veli u Knjizi otkrivenja: “Evo, na vratima stojim i kucam; posluša li tko glas moj i otvori mi vrata, unići ću k njemu i večerati s njim i on sa mnom.“ (Otk 3,20). Ovo je način oponašanja onoga što je sam Isus činio gluhima i nijemima u svome životu, kao i mnogo toga drugoga, prenijevši te ovlasti na one koje je ustanovio, tj. na apostole.
Poslije ovoga ozdravljenja Isus ne traži slavu u narodu niti neka bučna pripovijedanja o onome što je učinio, on čak potiče nazočne da o tome ništa ne pripovijedaju jer to nije jednostavno ni ispripovijedati na pravi način, s dubokom vjerom i ljubavlju prema ozdravljeniku. Oni bi mnogo toga suvišnoga rekli i sve bi to nepotrebnim riječima veličanja zapravo umanjili. No, unatoč tome što im je Isus zabranjivao takvu vrstu svjedočenja, oni su govorili, i to nadahnuti i zadivljeni ovim prizorom ozdravljenja. Rečenica koju su izgovarali ostala je i zapisana u ovome Markovu evanđelju: “Dobro je sve učinio! Gluhima daje čuti, nijemima govoriti!“ Naravno, u ovoj se misli krije i sam evanđelist, kojemu je želja predstaviti svoga Gospodina u cjelini njegova postojanja i djelovanja sa svim riječima, činima i čudesima, i to do kraja njegova ovozemnoga života, što ga je završio raspećem na križu, smrću, pokopom i slavnim uskrsnućem, te uzašašćem na Nebo svome Ocu.
Isus odčipa začepljene uši
Prorok Izaija s ushićenjem pjeva da će se oči slijepaca rastvoriti, te će progledati, a uši gluhih će se odčepiti, zatim njemakov će jezik kličući govoriti, a hromi, sakati skakat će poput jelena. Razlog tim veličanstvenim događajima jest to što će u pustinji provreti voda, u stepi, odnosno velikim i bezvodnim razvnicama poteći će potoci, sažgana područja pretvorit će se u jezera, a iz suhoga tla provret će izvori (usp. Iz 35,5-7). U Psalmu 146 psalmist pjeva da Bog svim potlačenima vraća pravicu, a gladnima kruha daje. On oslobađa sužnje, slijepcima oči otvara, uspravlja prignute, ljubi pravedne, štiti tuđince, sirote i udovice podupire, a grešnicima mrsi putove. (Ps 146,7-9). Bog je posve uz čovjeka pravednika i onoga koji mu se povjerava, on ga liječi od svih njegovih rana i nedostataka. I nema čovjeka pod suncem da mu nešto ne nedostaje, ili sluh, ili govor, ili vid, ili hod, ili mudrost, ili ljubav, te mu je potreban onaj koji ga može izliječiti i obogatiti svojim darovima.
Don Ilija Drmić
