Evanđelist Luka posebno promatra Isusa koji sam moli i uči druge moliti. Isusova molitva je zapravo razgovor s Ocem nebeskim, a naša molitva je usmjerena i na Ocu i na Sina i na Duha Svetoga, te na svijet i čovjeka, na sve zgode našega života. O Isusovoj pouci molitve piše Luka u svome evanđelju (Lk 11,1-13 – C) i u tom smislu pridružuje mu se i evanđelist Matej (Mt 6,9-15; 7,7-11), o čemu ćemo razmišljati kako bismo i mi sami obnovili sve naučeno o molitvi, kao i ono što nikada ne bismo smjeli izbrisati iz svoje memorije, svoje svijesti i svoje životne kršćanske, vjerničke i ljudske prakse, a to je duhovna slast i radost moljenja i motrilaštva najdubljih tajni Boga, svijeta i čovjeka. Molitva je razgovor s Bogom o svemu.
Luka piše da je nekom prigodom na nekome mjestu Isus molio, a zapravo molio je vrlo često i na raznim mjestima. Zacijelo u svojoj Svetoj domovini. Učenici, apostoli i drugi to su zamijetili, te je jedan od njih čekao prigodu da Isus prestane moliti kako bi ga mogao nešto važna i bitna upitati i zamoliti. I kad je dočekao taj trenutak Isusova trenutačnoga prestanka s molitvom, ovaj ga je učenik znatiželjno i radosno upitao: “Gospodine, nauči nas moliti kao što je i Ivan naučio svoje učenike.“
Prije Ivana Krstitelja, kroz cijelu svetu povijest Bog je po svojim prorocima poučavao narod na koji će način najuspješnije razgovarati sa svojim Bogom, što će mu sve reći o sebi i svojim nevoljama, što će ga upitati glede daljnjega životnoga hoda i tijeka koji je pun nevolja, bola, patnje, nesporazuma, kršenja zapovijedi, svakovrsnoga griješenja. Kod Tobije imamo riječi Božje objave da je dobra molitva s postom, s milostinjom koja oslobađa od smrti i čisti od svakoga grijeha, te također s pravednošću, a uza sve to veli se da je bolje malo moliti s pravednošću nego mnogo s nepravdom, te još bolje je za vjernika dijeliti milostinju nego sabirati u hrpe zlato, jer koji dijele milostinju i čine pravednost napunjaju se životom, a svi grješnici su neprijatelji svome životu, što znači da se treba molitvama zaštititi od zla i grijeha (usp. Tob 12,8-10). Mnogi su starozavjetni kraljevi (David, Salomon…) i ostali službenici Božji (Mojsije, Aron, Jošua…) molili i zahvaljivali Bogu na udijeljenim dobročinstvima. U tom smislu je i prorok na razmeđu dvaju saveza Ivan Krstitelj sam molio i učio sve koji su bili s njime u užem i širem krugu sljedbenika, odnosno učio članove svoje zajednice s utvrđenim običajima među koje su pripadali iskrena molitva, pokora i post. To su određeni oblici vladanja samim sobom.
Stoga je i Isus naučio svoje apostole i učenike moliti. Isusova molitva na temelju dužega Matejeva zapisa glasi: Oče naš, koji jesi na nebesima, sveti se ime tvoje. Dođi kraljevstvo tvoje. Budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji. Kruh naš svagdanji daj nam danas, i otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima svojim, i ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od Zla. Amen.
Luka je ovako zapisao molitvu Očenaša: “Oče! Sveti se ime tvoje! Dođi kraljevstvo tvoje! Kruh naš svagdanji daji nam svaki dan! I otpusti nam grijehe naše: ta i mi otpuštamo svakom dužniku svojem! I ne uvedi nas u napast!“ Isus je težio za kratkoćom molitvenih obrazaca, a meditacija je mogla trajati dulje.
Nakon izgovorene ove molitve uslijedilo je dodatno tumačenje, kojim se veli da u molitvi treba biti ustrajan i uporan. Da bi to bolje objasnio, najprije ih pita retoričkim pitanjem o tome tko to od njegovih učenika i sljedbenika ima prijatelja kojemu dođe o ponoći i moli ga da mu posudi u to gluho doba noći tri kruha. S kojom sigurnošću taj ide na posudbu, i to triju kruhova! Je li se uopće i u ijednom trenutku upitao hoće li biti toliko kruhova kod njega ili je otprije znao da kod njega uvijek bude nekoliko kruhova viška jer je veća obitelj, pa im je potrebna veća količina kruha. Obrazlaže Isus zašto je tako kasno došao na posudbu, pa veli da mu je stigao s puta u te kasne sate dobar poznanik, i to vrlo gladan, a kod njega se nije zateklo nimalo kruha, te je prisiljen doći i zamoliti od njega, svoga susjeda i prijatelja. Onaj iznutra svoje kuće najradije bi rekao da mu ne dosađuje, a k tome još bi trebao reći da su vrata već zatvorena zacijelo posebnim sigurnosnim načinima zatvaranja, zatim da je žena s njime u postelji i tu su oko njih djeca, te mu je vrlo teško ustati se iz postelje i dati mu ta tri kruha. Ali Isus dalje veli da će se ipak ustati i dati mu tražene kruhove i sve što god treba ne zbog njihova prijateljstva i dobrosusjedstva, nego zbog njegove zamolbene upornosti i posebne bezočnosti da u to kasno doba dođe i traži ne razmišljajući nimalo o susjedu, njegovoj obitelji i uopće o mogućnosti posjedovanja kruha na kraju dana koji je ušao u duboku noć. Stoga i Isus veli svojim apostolima i svim sljedbenicima da uporno ištu od Boga što god im je potrebno i dat će im se, da neprestance i ustrajno traže i naći će, da bezočno kucaju i otvorit će im se, jer tko god ište, prima; tko traži, nalazi; te onomu tko kuca, otvorit će se.
Isus dalje pripovijeda da će otac dati svome sinu ribu ako od njega zaište ribu, zatim ako zaište jaje dat će mu jaje, što god zatraži, udovoljit će mu sukladno svojim mogućnostima. Neće ga njegov otac prevariti i iznevjeriti, pa da mu umjesto ribe dadne zmiju, a umjesto jajeta da mu dadne štipavca navodi Luka, umjesto kruha kamen kako kod Mateja stoji. Zaključuje Isus, ako oni koji su zli znaju dobrim darima darivati svoju djecu i jedni druge, koliko li će bolje i više obdarivati Otac nebeski Duhom Svetim sve one koji ga zamole i koje on neizmjerno voli, pa makar su grješni.
Poruku su razumjeli i trebalo ju je provesti u svakidašnji život, te moliti se redovito pa makar Bog češće i odgađao svoje darove, jer on zna tako iskušati svoga molitelja i odgajati ga za strpljivost, a pogotovo da u iščekivanju traženoga dara promisli o svojoj grješnosti zbog koje bi mu često Bog trebao uskratiti svoju darežljivost kao što mi ljudi ne udovoljavamo jedni drugima kada se ogriješimo jedni o druge, što traje sve do pomirenja.
Kod Mateja je riječ o pravoj, zapravo istinskoj molitvi Očenaša. Isus veli svojim apostolima i učenicima da ne blebeću kao pogani kad mole, jer misle da će biti uslišani prema broju izgovorenih riječi i po određenim tjelesnim gibanjima naprijed, nazad, te na poseban način uređenom kosom i odjeveno neobičnom odjećom s kapom ili šeširom na glavi. Odvraća ih od poistovjećivanja s njima. Nebeski Otac zna što je nama ljudima potrebno prije nego išta otpočnemo moliti. Nakon tih izgovorenih uputa izrekao je svoju molitvu Očenaša Bogu Ocu.
Na mjestu, gdje je Isus naučio svoje učenike i sljedbenike moliti ovu molitvu, car Konstantin sagradio je 330. god. crkvu na tri razine, a slavila je i Kristovo uzašašće koje se povijesno zbilo nedaleko od toga mjesta. Ova povijesna crkva bila je poznata jednostavno s imenom Eleona (grčka riječ sa značenjem “od maslina“). Kada su križari u 12. st. ovdje ponovno na starim temeljima sagradili crkvu, nazvali su je latinski Pater Noster, Očenaš. Kasnije je, 1875. god., zahvaljujući darežljivosti francuske princeze talijanskog podrijetla Aurelije de Bossi, sagrađen samostan sestara karmelićanki prema nacrtu samostana u Pizi, u čijem je dvorištu obnovljena špilja, koju često spominju hodočasnici, u kojoj je Isus učio svoje učenike molitvi. U sklopu samostana, gdje je pokopana darovateljica Aurelija, nalazi se i spomenuta crkva. U njoj su postavljene ploče po zidovima s ispisanom ovom molitvom Očenaša na preko 165 jezika, pa tako i na hrvatskome jeziku 1914. god. Postoji i predaja da je Isus učio molitvu Gospodnju ili Očenaš u špilji pokraj crkve, koja i danas postoji. Najranije spominjanje Isusova učenja u špilji nalazi se u apokrifnim Djelima Ivanovim iz 2. st.
Također se vjeruje da je špilja povezana s Isusovim učenjem o razorenju Jeruzalema i njegovom drugom dolasku (Mt 24,15).
U ovoj molitvi postoje ove istaknute činjenice: Vjernici se mole Ocu na nebesima, žele da se sveti njegovo ime, da dođe njegovo kraljevstvo, da se vrši njegova sveta volja na nebu i na zemlji, da nas obdari kruhom svagdašnjim, tj. simbolom hrane koja je neophodna za održanje zemaljskoga života, zatim da nam oprosti naše grijehe nakon što i mi oprostimo jedni drugima, napose svojim dužnicima, te molimo ga da nas ne uvede u napast, u teška iskušenja, nego da nas izbavi od Zloga. Isus naglašava nakon pouke Očenaša da je uvjet Božjega oproštenja naših prijestupaka naše spremno opraštanje bližnjima. Ako mi ne oprostimo jedni drugima, ni Otac nebeski neće nama oprostiti naših grijeha. Kod Mateja Isus je uspostavio i Zlatno pravilo, koje glasi: “Sve, dakle, što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima. To je, doista, Zakon i Proroci.“ (Mt 7,12). Mi želimo da nama ljudi čine dobro, da nam pripovijedaju istinu, put i život, da nam ne lažu i da nas ne zavaravaju, da nam ne laskaju, da su nam pravi prijatelji… I mi također trebamo drugima, ljudima s kojima živimo i radimo činiti dobro, pripovijedati im istinu, put i život, zatim ne smijemo lagati im, varati ih ni laskati im, potrebno je biti im uvijek pravim prijateljima… Ako se štogod naruši našom ljudskom slabošću, pozvani smo svi na međusobno opraštanje i mi njima. Ovakvim oblikom života može se u tome i takvome zajedništvu mnogo dobra obostrano učiniti. To bi trebalo davati nadahnuće svim ljudima, te svi naši čini i djela gradili bi zajedništvo, a iz zajedništva nastajalo bi i sve drugo što ovozemni život čini lijepim i podnošljivim.
Don Ilija Drmić
