Kada je narod dočuo da se Isus povukao na spomenuto mjesto u osamu sa svojim apostolima, odmah se požurio za njim jer ga je, očito, tražio da mu pomogne u mnogim njegovim raznovrsnim nevoljama što su ga svednevno trle i morile do umiranja i smrti. Isus se pojavio pred pristiglim narodom iz svoje osame, te ugledavši ga, sažali mu se nad njim jer je sav izgledao “kao ovce bez pastira“ (Mk 6,34). A tražio ga je radi svojih bolesnika da ih izliječi i drugih nevolja da ih ublaži ili ih od njih posve oslobodi. No, govorio im je o Kraljevstvu nebeskom i poučavao ih je o mnogočemu važnome za njihov život, kao što je, primjerice, međusobno pomaganje i darivanje. Ovdje imamo sliku Isusa i apostola koji su nakon kratke stanke i odmora opet ustali i pomagali narodu u njihovim nevoljama, što je pouka i suvremenim pastirima da ne gledaju svoj odmor niti umor, nego da su uvijek do volje Božje spremni djelovati za dobro naroda. Jedino bolest, potpuna nemoć i starost može biti zaprjekom za djelovanje s narodom. Isus pomaže narodu u njihovim nevoljama, pa makar se taj isti narod toliko razjario i u takvome bijesu na nj navalio s toljagama i kričao: Raspni ga! To su svakodnevne zemaljske paradoksalne i proturječne, protuslovne situacije prevrtljive naše ljudske naravi i psihe zbog nestabilnih i krivih prosudbi drugoga, jer nemamo uvida u njegove umne kreacije. U današnjem kontekstu valja čitati komentare ispod pojedinih portalskih tekstova koji govori o nekim vjerskim i crkvenim pojavama. Veliki broj je na liniji: Raspni ga!
Isus je umnožio pet kruhova i dvije ribe i nahranio 5000 muškaraca
bez žena i djece
Ovdje se valja prisjetiti teksta proroka Jeremije (Jr 23,1-6), gdje se govori o starozavjetnim pastirima koji nisu bili pravi čuvari Božjega naroda. Oni su ga doveli do toga da su to stado ovaca postupno raspršili, rastjerali ga jer se nimalo nisu brinuli za ovce svoje i Božje. Stoga Bog odlučuje pozabaviti se zlodjelima pastira iz čega je i proizišla ta bolna nebriga, a sam će sabrati ostatak ovaca iz svih zemalja na pašnjake njihove. Tu će se stado hraniti i množiti, ali s novim pastirima koji će ih čuvati od straha i raspršivanja. U tom smislu govori i o tome da će kralju Davidu podići izdanak pravedni koji će mudro i pravično vladati čineći pravicu u zemlji. Taj izdanak zvat će se: “Gospodin, Pravda naša!“ To je ovaj koji je doživio i taj svoj narod kao stada ovaca bez pastira: “Kad iziđe, vidje silan narod i sažali mu se jer bijahu kao ovce bez pastira, pa ih stane poučavati u mnogočemu.“ (Mk 6,34).
Toga istoga dana odmora i motrilaštva Isusova u osami s pogledima u nebo, zatim u stvorenu raskoš, zelenilo i ljepotu cvjetne galilejske prirode i Galilejskoga jezera, kao i s ugodnim i na trenutke teškim razgovorima o iskustvima djelovanja s narodom, uvečer k njemu pristupe učenici, možda svi, a moguće i samo predstavnici učenika i apostola, te mu otpočnu svoju priču, svoj iskaz.
Marko umjesto “uvečer“ kaže “u kasni sat“ (Mk 6,35), a kod Luke postoji ova vremenska odrednica: “Dan bijaše na izmaku“ (9,12). Govorili su mu da je to pust kraj u kojemu se nalaze, što može slutiti na određeni zaključak, a taj bi mogao biti da u njemu nema uvjeta da bi to mnoštvo naroda moglo nešto blagovati pri kraju toga dana, a i kasno je, večer je i dan je na izmaku, sunce pri zalasku, te već je treći dan, duhovna trodnevnica susretanja s Isusom. Iz tih razloga oni preporučuju Isusu da otpusti narod i neka se raziđe po selima i zaseocima, pa neka štogod nabavi za večeru.
Isus im je odgovorio da nije potrebno otpuštati narod po selima radi hrane kad im oni, učenici i apostoli mogu dati hranu za jelo i vodu za pilo što je bilo lakše pribaviti. Nato su Isusu rekli da nemaju uza se ništa osim pet kruhova i dvije ribe; kod Ivana deminutiv, umanjenica dvije ribice. Kod Marka stoji njihov upit s prijedlogom Isusu, a taj glasi da oni pođu i kupe za dvjesta denara (denarius, denarij, denar, desetak bio je stoljećima najvažniji novac antike; dnevnica je bila 1 denar) kruha, pa da im ponude za jelo, a tu je i Isusov upit o tome koliko bi mogao narod imati kruhova, pa su brzo prošli kroz mnoštvo pitajući ih što tko ima uza se za hranu, te saznavši, rekli su mu da ima u svemu samo pet kruhova i dvije ribe (usp. Mk 6,37-38). Kod Luke je zapisan prijedložak da odu i kupe hrane za sve to mnoštvo, svima koliko god ih ima, a u hranu pripada i kruh ali i još pokoja namirnica, te voda (usp. Lk 9,13).
Apostoli i učenici dijele gladnome narodu umnožene kruhove i ribe
Ivan apostol i evanđelist otkriva zanimljivu činjenicu po apostolu Andriji, bratu Šimuna Petra iz Betsaide i priopćio je Isusu, a ta je da od toga velikoga mnoštva samo jedan dječak “…ima pet ječmenih kruhova i dvije ribice. Ali što je to za tolike?“ (Iv 6,8). Prisuće toga dječaka s pet kruhova i dvije ribice je veoma znakovito i nadaje mnoga razmišljanja, a jedno od njih može se povezati s nesebičnošću, jer je on darovao sve Isusu, a po Isusu ili skupa s njime svima nazočnicima ovoga događaja. Dječak je nastavio život sa sviješću da je njegove kruhove i ribice Isus vidno umnožio i nahranio silno mnoštvo naroda, a s time je zacijelo i preminuo, te se u sve o Isusu i čudesima, napose ovome čudu umnažanja kruhova i ribica, konačno uvjerio i to svjedočio.
Evanđelist Ivan ima u tom smislu razrađeniju pripovijest, u kojoj se kaže da je Isus u jednom trenutku podignuo glavu i ugledao kako mnoštvo muškaraca, žena, mladića, djevojaka, djece dolazi k njemu, apostolima i učenicima, pa upre pogled prema apostolu Filipu, rodom iz Betsaide, i upita ga: “Gdje da kupimo kruha da ovi blaguju?“, jer je Isus znao da ljudi tragaju za kruhom i najradije bi oni da im ga on dadne, i to kruha našega svagdašnjega zastalno, trajno i uvijek dostatno, pa i u izobilju, ali ne da višak bacamo u otpad i smeće, nego u košarice kako bismo ga opet mogli darovati u karitativne svrhe, svakako da ga primjereno iskoristimo. Danas je veliki problem bacanja hrane. Filip je odgovorio Isusu posve iskreno, promišljeno i realno, a to je da bi za vrijednost tadašnjih dvjesta denara kupljena kruha toliko mnoštvo moglo dobiti ne po mrvu, nego samo po mrvicu, od koje nitko ne bi mogao nahraniti svoje tijelo i utažiti svoju glad.
Prastara slika iz crkvene umjetnosti
koja prikazuje umnažanje kruhova i riba
Isus je u pustinji kod Mrtvoga mora, gdje je boravio u pronalaženju sržne duhovne riječi i sv. Ivan Krstitelj, za vrijeme svoga iskušenja po sotoni da pretvori kamen u kruh (Mt 4,3-4) to odbio jer on nije Mesija koji proizvodi svagdašnji kruh i svakodnevnu raznovrsnu hranu i piće. Mogao bi to on učiniti ali ne želi, jer to redovito umnažanje kruha i hrane on čini po svojim stvorenjima ljudima, a među tim namirnicama su, primjerice, i vrhunska bijela i crna vina. Isus je Mesija koji trajno umnaža kruh istine, pravednosti, dobrote, ljubavi u srcima svih ljudi za sve ljude i to podjednako i prema potrebi, a sve skupa dostatno i u izobilju, jer kad ima ljubavi, ima i kruha što ga daje skladno i dobro uzorana, posijana, pobranana zemlja. Kad nema sebičnosti, nema ni gladi. Isus je radi toga sišao s Neba na Zemlju da ljude pozove na ljubav koja sve umnaža do krajnje potrebe i još više od toga. I Isus je Bogočovjek posve realan da se s dvjesta denara ne može nahraniti toliko mnoštvo naroda, ali to je rekao Filipu da bi ga malo kušao i u njemu pokrenuo razmišljanje o sustavima umnažanja hrane s kruhom našim svagdašnjim, a znao je što će učiniti i kako će nahraniti ovo mnoštvo u pustom kraju (usp. Iv 6,5-7). Nahranit će ih najprije ljubavlju darežljivom što se skrila i otkrila u srcu onoga dječaka s kruhovima i ribicama, a potom Očevom, Svojom i Duhovom ljubavlju prema čovjeku, te će se dogoditi čudo preobrazbe ljudi, njihovih sebičnosti u veliku neopisivu darežljivost koja će se popeti do razine Kristove darežljivosti, te će se susresti te dvije jake darežljivosti i umnožit će sve što imaju ne samo do obične sitosti, nego do egzistencijalne nasićenosti Božjom ljepotom za život u Duhu Svetome koji sve otvara i stvara. Glad postaje stvar zaborava, jer se gradi Crkva koja će propovijedati ovu istinu evanđelja i snagu Kristove pretvorbe srca u novo srce i duha u novi duh: “I ja ću im dati novo srce i nov ću duh udahnuti u njih: iščupat ću iz njih njihovo kameno srce i stavit ću u njih srce od mesa, da hode po mojim naredbama i da čuvaju i vrše sve moje zakone. I bit će oni moj narod, a ja Bog njihov!“ (Ez 11,19-20).
I u to vrijeme Isusovo kruh je bio najčešća namirnica, i to ječmeni kruh (u svom evanđelju spominje ga Ivan 6,9), koji neprerađen ima više vitamina, minerala i vlakana. Što se tiče ribe, valja reći da je riba glavni izvor proteina i vitamina, a ribe koje imaju masne kiseline (omega-3 tada nije to bilo poznato ali je blagovanjem vrijedilo za tijelo, što su ljudi osjećali) još više daju organizmu snagu i pročišćenje krvnoga sustava, pa su ribu tada često blagovali i Isus, njegovi učenici i apostoli, a i sami su bili ribari na Galilejskom jezeru, te su tako živjeli od svoga ribolova, kao i od ostaloga ulova, te od marljivoga rada. S pet kruhova i dvije ribe, ovisno o veličini i kruhova i riba, mogle su se nahraniti barem tri osobe.
No, Isus je zapovjedio da mu se donese tih pet kruhova i dvije ribe, jer je znao što će on, Sveti Bog Sin, učiniti s tim u Bogu Ocu Svetom i Bogu Duhu Svetom. Kad su mu to donijeli, naredio je da narod od oko pet tisuća muškaraca bez brojenja žena i djece posjeda po travnatoj ledini (“Gospodin je pastir moj:/ ni u čem ja ne oskudijevam;/ na poljanama zelenim/ on mi daje odmora./ Na vrutke me tihane vodi/ i krijepi dušu moju.“ – Ps 23,1-3) i to u skupinama po pedeset njih (usp. Lk 9,14), što bi bilo oko 120 skupina.
Nakon što je Isus ponovno uzeo tih pet kruhova i dvije ribe, diže pogled prema nebu, izgovori blagoslovne riječi, zatim razlomi kruhove i dade ih učenicima u ruke i apostolima u košare, a oni sabranome mnoštvu na livadi, svakome pojedinačno, te oni između sebe jedni drugima radosno su dijelili nebesku manu (Stari Zavjet spominje manu 14 puta, a prvi spomen vidi u Knjizi Brojeva: 11,6-9). Kruh se umnažao u Kristovim rukama kao i ribe, te su ga samo kupili stavljajući ga u košarice i nosili gladnome narodu, a oni su jeli i motrili zbilju što se ozbiljila, i to pijući vodu, razgovarajući o neviđenu čudu koje bi moglo preoblikovati ovaj svijet. Umnažanje je teklo dok se nisu svi zasitili i jelom i divljenjem, a pogotovo pićem vode, a s divljenjem je nastavljeno i poslije blagovanja, jer tko to može zaboraviti: Čudo umnažanja pet kruhova i dvije ribe/ribice! Tko može do kraja shvatiti ovaj događaj? Tko ga može opisati? Tko mu može biti tumačem nakon 2000 godina? Sve to može onaj tko vjeruje u Boga Oca, Boga Sina, Boga Duha Svetoga. Sve je to moguće onome tko shvaća umnažanje po ljubavi, pravednosti, dobroti, darežljivosti, milosrđu, nesebičnosti.
Don Ilija Drmić
