Isus je uskrsnuo! Aleluja!

Najveći i najradosniji naš kršćanski blagdan jest Uskrs, koji se slavi od nadnevaka druge polovice ožujka do druge polovice travnja, što znači da nije kalendarski na jednom nadnevku, i to slavi se nedjeljom, jer Uskrs je uvijek nedjeljom. U tom smislu sve su nedjelje jedne crkvene godine Uskrs. Tada se slavi Kristova pobjeda nad zlom i smrću, te nam se otvara pogled s onu stranu ove vidljive stvarnosti i tvarnosti.

Uskrs je u poveznici sa starozavjetnim blagdanom Pashe (hebrejska riječ znači “prolaz mimo“) koji je nastao za vrijeme izlaska Židova iz egipatskoga dugostoljetnoga ropstva, a izlazak je u svemu trajao 40 godina, pa zato traje 40 dana i razdoblje korizme (mesopust) prije Uskrsa (bez 6 korizmenih nedjelja).

Postoji kod nas Hrvata i naziv Vazam (starocrkvenohrvatski vъzęti/vzenti < uz + imati, uzimati, uzeti na sebe sav teret svijeta, sve njegove grijehe i dati mu snagu za daljnji hod prema vječnosti, odnosno da uskrsne u vječnosti) koji obuhvaća sveto trodnevlje: Veliki četvrtak, Veliki petak i Veliku subotu, a Uskrs se odnosi samo na nedjelju podrazumijevajući i sveto trodnevlje. Korizma znači razdoblje mesopusta, ostavljanja mesa, a prihvaćanje posta i nemrsa, dok blagdan Uskrs i blagdansko uskrsno vrijeme može značiti ponovno normalno uzimanje obroka za dobro zdravlje svoga tijela i duha.

Mi ćemo otpočeti razmišljanje o Kristovu uskrsnuću na temelju Evanđelja po Mateju, a nadopunjat ćemo ga iz ostalih evanđelja. (Mt 28,1-10; Mk 16,1-8; Lk 24,1-12; Iv 20,1-10). Matej veli da su u osvit prvoga dana u tjednu nakon subote, koja je bila u Starome Zavjetu blagdan, na Kristov grob došle žene Marija Magdalena i druga Marija. Taj pohod groba je u ovom slučaju znak emotivne vjerske i ljudske povezanosti s Pokojnikom i molitva za njega i za sebe s mišlju na njega. Osim toga, željele su grob vidjeti sa stražom, odnosno s bdjenicima koje je postavio Pilat na zahtjev Židovskoga vijeća kako bi provjerili hoće li se uistinu obistiniti ono o Isusovu uskrsnuću trećega dana boravka u grobu. Na to ih je potaknulo i uskrsnuće Lazarovo, kojega su također željeli ubiti jer je narod zbog toga Isusova čuda sve više i više bio zaljubljen u Krista. A kad je Krist mogao uskrsnuti Lazara, onda je zacijelo moguće da i on sam uskrsne iz groba i svojom i Očevom snagom. To ih je razmišljanje potaknulo da na grob postave bdjenike. No, nisu ništa razumjeli da je uskrsnuće povijesni događaj čije se posljedice mogu vidjeti, a i natpovijesni čiji se dio ne može nikako vidjeti ljudskim vidom.

I kad su stigle pobožne žene, najednom se dogodio žestoki potres, što ga je prouzročio silazak s neba anđela Gospodnjega. On je pristupio grobu, otkotrljao veliki grobni kamen kojim je bio zaklopljen grob s mrtvim i izranjenim Isusom po glavi, tijelu, s probodenim rukama i nogama, ali uredno očišćen uljem i pomasti dvojice brižnih ljudi Josipa Arimatejca i Nikodema koji su ga pokopali zamotana u platno. Nakon što je anđeo otkotrljao kamen s groba, sjeo je na nj. Anđelovo lice nalikovalo je na munju, a odjeća bila je bijela poput snijega. Spopao je silni strah spomenute bdjenike iz rimske stražarske službe. Strah je bio takav da su zadrhtali i obamrli, zapravo od straha su utonuli u njemoću i posvemašnju nemoć viđenja zbilje i pogotovo nadzbilje.

Sve su to motrile spomenute žene, kojima se obratio anđeo Gospodnji govoreći im da se one ne boje, jer zna anđeo da su one tu na grob došle tražeći Isusa Raspetoga, koji je pokopan u toj novoj grobnici dobrotom dvojice sljedbenika Josipa iz Arimateje i Nikodema. Anđeo je ženama rekao da više nije u grobu, nego je uskrsnuo kako je i rekao za svoga ovozemnoga života (krьsnǫti – krsnonti, što znači rasti, razvijati se; dometanjem prijedloga uz- dobili smo novi glagol uzkrsnonti, odnosno uskrsnuti). I samo Isus kao Druga Božanska Osoba može uskrsnuti svojom moći i Očevom moći, a mi ljudi možemo biti samo uskrišeni Očevom i Kristovom moći, a uvedeni u nebo svojim zemaljskim zaslugama i Božjom milošću.

Tada ih anđeo Gospodnji potiče da dođu bliže i nadnesu se nad grob u kojem je ležalo sveto tijelo Kristovo kako bi mogle bolje vidjeti da je Isusov grob prazan. I kad su sve lijepo i sabrano vidjele te prve prave i iskrene hodočasnice na Isusov grob, Anđeo im je naredio da žurno pođu i jave njegovim apostolima i učenicima da je njihov Gospodin uskrsnuo od mrtvih, te da reknu da on ide pred njima u Galileju, kako je i obećao. U Galileji će ga vidjeti, jer će im se tamo očitovati. To im je Anđeo rekao.

Nitko od njih nije mogao vidjeti Uskrsloga Krista u trenutku izlaska iz groba, nego su samo vidjeli posljedice potresa prouzrokovanoga guranjem kamene ploče s groba i još mnogočime. Žene su straha oslobođene i obdarene velikom neopisivom radošću, ali nisu bdjenici, i to od onoga teškoga i bolesnoga straha od kojega ih može samo Krist osloboditi ako mu se ponizno obrate. Žene su žurno krenule kako im je rekao Anđeo da navijeste Kristovo uskrsnuće apostolima i učenicima.

Upravo su se uputile kad najednom Isus im stiže u susret govoreći: “Zdravo!“ One potrče k njemu kao da lete, padnu ničice preda nj ničice, obujme mu svete noge i poklone mu se. Ovo je nastavak štovanja Isusova nakon osude na smrt raspećem na križ. Koje je to uzbuđenje u njima dvjema, koja milost susreta puna ljubavi i radosti. Isus im je tom zgodom rekao da se ne boje, zatim da odu i jave njegovoj braći kako je uskrsnuo i da pođu u Galileju jer tamo će ga vidjeti živa kao što ga i ove dvije žene vide.

Kod Marka (Mk 16,1-8) se spominju uz Mariju Magdalenu i Marija Jakovljeva i Saloma. One su kupile miomirisa da prema običaju odu na grob, te pomažu tijelo Isusovo. Te su žene vjernice došle hodočasteći na grob veoma rano, i to o izlasku sunčevu. Međusobno su razgovarale o tome tko bi im mogao otkotrljati veliki poklopni kamen da bi se približile do mrtvoga Krista i izvršile čin pomazanja nakon ukopa. Međutim, došavši do groba, bacivši pogled prema grobu, najednom su uočile su da je teški i veliki poklopni kamen otkotrljan. Ušavši u grob, vidjele su mladića koji je bio zaogrnut bijelom haljinom i sjedi na desnoj strani. I to ih je preplašilo. A taj mladić im je rekao da se ne plaše, jer je uskrsnuo Isus Nazarećanin, Raspeti kojega one traže i nije više u grobu. Možete samo vidjeti mjesto gdje je bio položen po rukama dobrote dvojice njegovih učenika, Josipa Arimatejca i Nikodema. Mladić ih upućuje da idu i reknu Isusovim učenicima i apostolima na čelu s Petrom da ide pred njima u Galileju, gdje će ga vidjeti.

Kad su to čule od ovoga mladića, zapravo anđela Božjega, one iziđu iz groba prožete strahom i trepetom od silnoga uzbuđenja i neopisive radosti istovremeno promišljajući o tome što se dogodilo s Mrtvacem, te počnu bježati od groba i sve te stvarnosti što su je čule, vidjele i doživjele. I zbog toga unutarnjega nesređenog doživljaja što se zbilo s Isusom one nikome ništa nisu uspjele reći jer su se bojale da ne bi rekle nešto neistinito i nerazborito.

Kod Luke (Lk 24,1-12) imamo dva čovjeka u blistavoj odjeći koja su stala do pobožnih žena Marije Magdalene, Ivane i Marije Jakovljeve. Budući da su bile veoma zastrašene, oborena lica prema zemlji slušale su što im govore ta dvojica likova, i to pitajući ih zašto traže Živoga među mrtvima, te im tvrde da nije u grobu, nego je uskrsnuo. Podsjećaju ih na riječi što im ih je Isus govorio u Galileji, a one vele da treba Sin Čovječji biti predan u ruke grješnika, i raspet, te trećega dana da uskrsne iz groba. Žene su se prisjetile svih tih riječi i vratiše se s groba i javiše sve to Jedanaestorici apostola (dvanaestoga će naknadno izabrati oni i Duh Sveti) i svim ostalima iz družbe Isusove. Došle su do apostola i ostale kod njih razgovarajući o svemu što se dogodilo s Isusom u završnici tih događaja. Taj razgovor i sve te riječi pričiniše im se kao tlapnja, te im nisu odmah povjerovali. Potom je prvak apostolski Petar ustao i potrčao na grob. Kad je stigao do groba, sagnuo se, zatim je opazio povoje u koje je Isus bio povijen po dobroti dvojice nevjerojatno zanimljivih i dobrih učenika, Josipa Arimatejca i Nikodema, te se vrati natrag kući čudeći se tome što se zbilo, te pitajući se o svemu tome s prisjećanjem Isusovih riječi u svezi s tim.

Ivan opisuje prazan grob (Iv 20,1-10) i to tako da je sama Marija Magdalena došla na grob još za mraka i zatekla je činjenicu da je s groba odvaljen veliki kamen. Otrčala je k apostolskome prvaku Šimunu Petru i apostolu Ivanu, kojega je Isus posebno volio. Rekla im je sva zaprepaštena da je vidjela otvoren i prazan grob, te zaključila da je netko uzeo Gospodina iz groba i ne zna se gdje su ga stavili.

Potom se uputio Petar i Ivan prema grobu i to trčeći. Ivan je bio mlađi i brže je trčao, te je stigao na grob prije Petra. Sagnuo se i opazio povoje u grobu, ali nije ušao unutra, nego je čekao Petra, koji je njima autoritet da on prvi uđe u grob i sve vidi, te razglasi. Petar je vidio povoje i ubrus kojim je bila zamotana Isusova glava. Ubrus je bio posebno svijen na drugome mjestu i nije bio uz povoje. Ova Ivanova gesta znakom je poštivanja autoriteta u Crkvi i u životu uopće. Potom je ušao u grob i Ivan koji je sve to isto vidio i povjerovao da je Isus uskrsnuo. Povjerovali su obojica unatoč tome što nisu do kraja upoznali sadržaj i poruke Pisma koje govore da Isus treba ustati od mrtvih. Još su se kratko zadržali kod prazna groba u molitvi, a potom su se vratili kući. U srcima im je polagano tinjao oganj uskrsnuća.                         

Don Ilija Drmić