Isus iscjelitelj opsjednutih i bolesnih

Nakon opisa uspostave Dvanaestorice apostola, koji će upijati svaku Isusovu riječ i kasnije je širiti “po svem svijetu“ (Mt 26,13), Marko (Mk 3,20-35, valja vidjeti i paralelna mjesta) dalje pripovijeda govoreći da je Isus došao u neku kuću koja je vlasništvo židovskih vjerskih vođa. U njoj i uokrušce nje skupilo se toliko mnoštvo da u toj kući i kod te obitelji nisu mogli ništa jesti. Kad je u pitanju naviještanje, kod Isus se jelo pomiče za kraj druženja s pukom. Njegovi sljedbenici su se brzo sabrali pogotovo kada su čuli da se pripovijeda u narodu kako je Isus “izvan sebe“ zbog liječenja teških bolesnika, a napose opsjednutih. Isus je zabrinut za zdravlje ljudi, žena i djece jer mnogi pojedinci sami dopuštaju da ih zlo zahvati, ne znaju zatvoriti vrata kad Sotona navali ući u čovjekovo biće, u njegovo tijelo i dušu, te njime ovlada i čini ga opsjednutim i bolesnim u psihi i tijelu. Oni su imali dužnost obuzdati, osloboditi Isusa od takvoga napeta stanja, govorenja i življenja. I određena skupina pismoznanaca došla je iz Jeruzalema, koji su govorkali o Isusu da ima Belzebula u sebi, te da po đavolskom poglavici izgoni đavle. Ime Belzebul dolazi od dviju riječi: Baal što znači gospodar i zebub u značenju muha, pa sastavljeno u jednu riječ Belzebul označava “gospodara muha“. Muha koja neprestance leteći zrakom zuji i stvara taj demonski dojam, pa riječ znači i demon. To drevno semitsko božanstvo Belzebul štovano je u filistejskom gradu Ekronu, jednome od slavnih filistejskih pentapolisa – pet gradova koji su smješteni u jugozapadnom dijelu Kanaana, 35 km udaljen od Jeruzalema. U Svetom Pismu Staroga i Novoga Zavjeta spominje se kao vrhovno božanstvo demona na više mjesta (primjerice 2 Kr 1,2; Mk 3,22, Lk 11,15-19).

Čuvši sve što se o njemu misli i govori, sazvao ih je Isus i protumačio im je u prispodobama to svoje zlonamjerno krivo shvaćeno i tumačeno stanje. Govorio je postavljajući retoričko pitanje o tome kako Sotona može Sotonu izgoniti, te ako se neko kraljevstvo u sebi razdijeli, ono ne opstaje, nego se narušava, raspada se, propada. Isto se događa i s kućom i obitelji u njoj. Sotoni je kraj opstanka kad on sam na sebe ustane, kad se pobuni protiv sebe i razdijeli se u sebi. Isus iznosi i negativnu prispodobu kojom pozitivno poučava, a to je da nitko ne može ući u kuću nekoga jakoga čovjeka i sve mu oplijeniti ako ga prethodno ne sveže i ukroti da se ne može oduprijeti. Naravno, Isus nije za plijenjenje kuće s prethodnim hvatanjem njezina vlasnika.

Nakon tih prispodoba, kojima objašnjava svoje stanje što su ga krivo razumjeli, i ne samo krivo nego i zlonamjerno, i to jedino zbog toga da mu ospore dobra djela liječenja od opsjednuća i drugih bolesti. Taj zlonamjerni čin okrunjen je njihovom izmišljenom izjavom da “duha nečistoga ima“, na što Isus daje jaku pouku kojom veli da će se sinovima ljudskim, ljudskome naraštaju sve oprostiti, svi grijesi kakvi god bili i sve hule kakve god bile, ali ako netko pohuli protiv Duha Svetoga neće mu biti oprošteno i bit će trajni krivac. Matej dodaje da će biti oprošteno onima što reknu protiv Sina Čovječjega, kao u ovom slučaju što su rekli da “duha nečistoga ima“. To im se oprašta zato što ih Isus dodiruje svojim čovještvom, svojom sličnošću u tijelu (Mt 12,32), svojim čovjekovanjem u svijetu s njima. Međutim, ljudsko huljenje protiv Duha Svetoga jest udar u srž Božje biti, njegove ljubavi koja se želi razliti na sva tijela, na sva bića, te je to neoprostivo ni na ovom ni u budućem svijetu. A to je ono što su učinili pobunjeni anđeli. Oni su bili protiv Istine.

I Luka donosi tu činjenicu kojom se tvrdi da će svakome, tko rekne riječ protiv Sina Čovječjega, biti oprošteno, a onome tko pohuli protiv Duha Svetoga, neće biti oprošteno (usp. Lk 12,10). U tom izričajnom okružju govori se i o tome da će Sin Čovječji priznati svojim pred anđelima Božjim, dakle u nebu, svakoga onoga tko god se prizna Kristovim pred ljudima u ovome svijetu. I obrnuto, tko god zaniječe Isusa pred ljudima u ovome svijetu, i taj će biti zanijekan pred anđelima Božjim prije ulaska u nebo. Ovo su načelne tvrdnje koje nas misaono vode u razne životne zgode i nezgode izdaje, laži, zatajenja, skrivanja istine, stvaranje lažnih uvjeta kao zamke, iskušenja i omalovažavanja i sl., a sve to onemogućuje puni suživotu u Osobama Presvetoga Trojstva, Božanske Obitelji.

I još jedna snažna i poticajna misao svim sljedbenicima Kristovim, a odnosi se na njihova progonstva zbog Krista i nasljedovanja njegova puta i nauka, te s tim u svezi dovođenja zbog optužbi u sinagoge, poglavarstva i vlasti, a ta misao glasi da se ne boje i ne brinu što će u tim prigodama i sudištima reći i kako će se i čime će se braniti. Njima će priteći u pomoć njihov najbolji odvjetnik, a to je Treća Božanska Osoba Duh Sveti, koji će im u pravi čas sve reći glede njihove obrane (usp. Lk 12,8-9, 11-12). Duh Božji vidi i čini samo istinu, a zna i za laži svijeta koje proniče, osporava i kažnjava.

U sljedećem odjeljku naslovljenu Prava rodbina Isusova sv. Marko donosi vrlo zanimljivu zgodu iz Isusova života. Naime, u potrazi za Isusom došli su njegova majka Marija i “braća njegova“, ustvari rodbina, do Isusa, što ga je okružilo mnoštvo naroda koje je sjedjelo i slušalo njegove propovijedi u prispodobama radi lakšega razumijevanja, a motrili su i njegova djela liječenja. K Isusu su poslali neke da mu reknu kako su na ovaj njegov skup došli i njegova majka i braća (zapravo rođaci), te da ga pozovu k njima koji ga traže zbog proširene priče da je izvan sebe. Razlog njihova dolaska je taj da ga izvuku iz ove nezgodne situacije, a Isus je to proniknuo i tada odgovorio naglas da čuju svi okupljeni i to ovom upitnom retoričkom rečenicom: “Tko je majka moja i braća moja?“ Odgovor na to pitanje glasio je da su mu i majka, i otac, i braća i sestre i sva ostala rodbina svi ovi okupljeni oko njega što ga slušaju i svi koji vrše volju Božju. To je, dakle, prava rodbina Kristova i prava obitelj njegova kojoj je Bog Otac, Bog Sin i Bog Duh Sveti načelo postojanja. Gospa je zacijelo tom zgodom dobro slušala njegove riječi i o njima je razmišljala u svome srcu. “A majka je njegova brižno čuvala sve ove uspomene u svom srcu.“ (Lk 2,51). I tako sve do Golgote.

Kod Mateja postoji opis opsjednute, slijepe i nijeme osobe. Opsjednuće osobe je na razini psihe kojom vlada Sotona nakon što su mu otvorena vrata duše. U tome djelovanju pojavljuju se psihofizički znakovi koji su neobični i uznemirujući, a ima i agresivnosti koja je povezana s vulgarnim riječima i psovkama, prokletstvima, izrazima bijesa, napadaja, nasilja, neurednim oblicima ponašanja, mržnje na sveto i odbijanja, te prezira svega svetoga. Osoba može imati u tim naletima opsjednuća neprestanu mučninu, učestale glavobolje, malaksalost i nezainteresiranost za prostor, vrijeme i događaje.

Isus je ozdravio opsjednutu, slijepu i nijemu osobu, koja je potom progovorila i progledala osjećajući se posve normalno i uravnoteženo jer je izišao iz nje onaj koji je njome vladao, njezinim umom, srcem s osjećajima i svim psiho-fizičkim djelovanjem i kretanjem. I kada je mnoštvo naroda sve to vidjelo, u čudu su se pitali nije li ovaj koji je to učinio Sin Davidov. Međutim, prisutni farizeji čuvši što se sve govori i pretpostavlja tko je taj koji može opsjednutoga osloboditi, slijepoga i nijemoga ozdraviti do te razine da mogu gledati i govoriti, rekli su da ovaj ne može sam svojom moći izgoniti đavle osim u suradnji s đavolskim poglavicom Belzebulom. Nato je Isus, proniknuvši smjerove njihovih misli, rekao njima one iste prispodobe koje imamo i kod Marka. One imaju određene neznatne razlike, ali sve se svodi na istu Isusovu misao o tome da sve što je u sebi razdijeljeno: kraljevstvo, grad, kuća…, ne može ni opstati, propada. Međutim, ako je na djelu Duh Sveti, onda vlada jedinstvo i ljubav, te izgradnja.

Don Ilija Drmić