Isus se našao sa svojim učenicima i apostolima ispod planine Hermon (visoka 2814 metara i duga je nekoliko kilometara), nedaleko od izvora rijeke Jordan. Ta planina razgraničuje nekadašnju Feniciju, danas Libanon i državu Siriju, te je okrenuta i Sredozemnom moru. U zimskom razdoblju vrh joj je prekriven snijegom koji se posvema ne otopi ni u ljetnom razdoblju, pa ga tako uvijek ima.
Rijeka Jordan (u prijevodu brzica) duga je oko 300 km (širina 20 m, dubina 5 m), koja teče kroz Izrael s Palestinom i kroz državu Jordan. Njezin tok otpočinje tamo gdje se rijeka Hasbani iz Libanona i Banias iz Sirije slijevaju u jednu rijeku u blizini planine Hermon. U svijesti mnogih ovo je jedna od najsvetijih rijeka opisanih s događajima u Bibliji.
Ispod Hermona je Cezareja Filipova, rezidencija Heroda Filipa (oko 26. pr. Kr. – 34. po. Kr. u Betsaidi), u čijem se okružju zbiva sadržaj ovoga evanđelja. Prije toga bila je grad s imenom Panias, koji je Herod Filip preimenova u Cezareju Filipovu (latinski naziv Caesarea Philippi) i to u čast rimskom caru Tiberiju Cezaru (16. studenoga 42. pr. Kr. – 16. ožujka 37. po. Kr.; rimski car: 14.-37. po. Kr.). Od 4. st. bila je biskupsko sjedište, od 7. st. njome vladaju Arapi. U 12. st. osvojili su je križari i tu izgradili svoju tvrđavu, što je povijesni spomen na njihovu borbu za Svetu Zemlju. U ovome okružju ispod snjegovite planine, što stvara osvježenje u tim vrućim krajevima, nalazi se velika crvena stijena, visoka oko 30 metara. Za svakoga pohoditelja ovoga mjesta predstavlja jaku sliku ili metaforu Božje snage i moći što se pretače u čovjeka potičući ga da s potrebnom Božjom snagom i moći djeluje u ovome svijetu.
Valja spomenuti i to da su ljudi poganskoga mentaliteta na ovome ugodnome mjestu podizali hramove svome bogu Panu i drugim nemoćnim bogovima. Prema imenu toga boga čobana, pastira – Pana povezuje se i nastanak riječi panika zbog žrtvovanja djece njemu u čast. Panika je stanje straha zbog predmnijevane nadolazeće opasnosti za život. U ovom slučaju djecu su bacali u veliku pećinu, te ako se ne bi pojavila dječja krv na drugoj strani te pećine, to je protumačeno da taj bog nije primio tu žrtvu, a ljudi su to doživljavali kao neuslišanost u jakoj kolektivnoj panici. Ovdje je bila podignuta i rimska palača, čiji kameni ostaci sve do danas ugodno svjedoče postojanje toga mjesta. Posve je razvidno da su se štovala lažna božanstva, što je Isus znao ne od nekoga nego svojim božanskim znanjem.
Kad imamo u vidu ovu ljepotu prirode s jedne strane, te ružnoću samo nekih spomenutih povijesnih činjenica s druge strane, brzo nam postane jasno zašto se Isus uputio u ovaj kraj sa svojim učenicima i apostolima. Svakako, da ga on i blagoslovi i da se on i njegovi životni suputnici odmore, te da se pomole nebeskome Ocu, kako nas izvješćuje sv. Luka (Lk 9,18), ali da i vide i čuju neke bitne činjenice o Isusovoj zamisli nove zajednice Božjih siromaha i miljenika na ovome svijetu, a to je Crkva.
No, prije toga priopćenja i tumačenja on želi znati što ljudi misle i govore o njemu. Počeli su se nizati odgovori i to jedni misle da je Isus prorok na razmeđu dvaju saveza, Staroga i Novoga, i to Ivan Krstitelj (1. st. pr. Kr. – 31.-36. po. Kr; spomendan 24. lipnja i 29. kolovoza). Ovdje se valja prisjetiti Heroda Antipe, koji se spominje kao “kralj Herod“ a bio je samo tetrarh Galileje i Pereje, sin Heroda Velikog i majke Maltake. Vladao je poslije smrti svoga oca od 4. pr. Kr. do 39. po. Kr. On je zatvorio Ivana u zatvoru Maheront s istočne strane Mrtvoga mora i naredio da mu se odsiječe glava jer mu je prigovorio zbog neuredne ženidbe s Herodijadom i u svezi sa spletkama s njezinom kćeri Salomom, te prethodnih ubojstava na svome dvoru, što je bila redovita običajna zla pojava u rimsko doba, koju je Ivan šibao u duhu Božjih zapovijedi. O ovome Ivanovu krvoproliću donosi svjedočenje i židovski povjesničar iz 1. st. Josip Flavije. Evanđelist Marko opisuje govoreći da je sve o Isusu dočuo kralj Herod i da se govorilo o Isusu kako je “Ivan Krstitelj uskrsnuo od mrtvih i zato čudesne sile djeluju u njemu“ (usp. Mk 14,1-12). Drugi su o Isusu govorili da je prorok Ilija, a treći da je neki od proroka. Herod je bio uporan u svojoj tvrdnji da je uskrsnuo Ivan kojemu je on odrubio glavu, jer je ta izjava povezana sa strahom zbog okrutne i zlobne kraljeve naredbe o odsijecanju Krstiteljeve glave u spomenutoj tvrđavi iznad Mrtvoga mora, te je time i tako ubio nevinoga proroka Božjega i čovjeka Ivana koji je kralju navijestio dobro i posvemašnji mir duha, što je on odbio, a djevojka Saloma i njezina majka su upravo taj zločinački scenarij htjele i izvele na kraljevoj gozbi u tvrđavi Maheront.
I u ovoj raspravi kod Cezareje Filipove bilo je učeničkih i apostolskih iskaza koji su tvrdili da je Isus starozavjetni prorok Ilija, rodom iz Tišbe (9. st. pr. Kr.), koji je bio snažan na riječi i na djelu i sada se ponovno pojavio Božjom voljom, te treći se dvoume oko toga da bi on mogao biti prorok Jeremija (oko 650. pr. Kr. – poslije 587. pr. Kr.) ili jedan od nekih drugih starozavjetnih proroka, čije su im riječi zvučale u ušima i odjekivale u srcima, poput onih Jeremijinih: “Ti me zavede, o Gospode, i dadoh se zavesti, nadjačao si me i svladao me.“ (Jr 20,7). Bog ga snažno pozvao i nije mogao odoljeti tome zovu u proročku službu, nego se odazvao i u tome proročkom zvanju i umro svjedočeći da Bog jest stalno postojeći.
U ovim svojim odgovorima mogli su također spomenuti i Mojsija (1300.-1220. pr. Kr.), jer se Mojsije kao predstavnik i nositelj Zakona pojavljuje za vrijeme preobraženja na brdu Taboru skupa s Ilijom kao predstavnikom svih starozavjetnih proroka. No, iako su oni nizali odgovore svojih životnih suputnika pučana, ipak nisu bili posve sigurni u to što iznose i govore Isusu, jer oni su njega doživljavali svakoga časa, svakoga dana neopisivom veličinom, snažnim, jakim, čvrstim, tvrdim poput one velike crvene stijene u Cezareji Filipovoj pokraj koje su stajali i u koju su im pogledi bili uprti diveći joj se. I Ivan Krstitelj je bio impresivna pojava za narod i za njih – taj snažni duhovni meteor, ali ovaj Isus je još veća osoba s jačim i neizmjerljivo snažnijim govorom i milosrdnijim blagoslovima. Teško je bilo za njega pronaći pravu riječ opisa. Jednostavno rečeno, on je osvajao i uvijek privlači k sebi.
Osjetio je to Isus u njihovim iskazima i opisima njegove osobe u usporedbi s proročkim likovima, koji su odrazom narodnoga shvaćanja i predaje. Stoga je odlučio postaviti apostolima izravno pitanje na koje trebaju odgovoriti, a to je što oni osobno i zajednički misle i vele tko je za njih Isus. Dogodilo se to, što je vrlo zanimljivo i poticajno za razmišljanje, da su apostoli i učenici zastali i utonuli u šutnju nakon toga postavljenoga Isusova upita, a domalo istupio je apostol Petar Šimun, te zaključio šutnju svojih sudrugova apostola i Isusovih pratitelja radosnim i snažnim iskazom, koji je takav kao da ga je Petar, Šimun, sin Jonin (Barjona – Bar Joanna)/Ivanov izvukao iz uma i srca svakoga od apostola i učenika i javno očitovao na taj način da se i Isus obradovao, jer mu je stalo do toga da ga shvate njegovi najbliži i najodgovorniji za sve ono što će uslijediti u tijeku osnivanja Crkve. A Petar je rekao: “Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga.“ Tu je sve rečeno o Isusu Drugoj Božanskoj Osobi, koju je kao Logos/Riječ prije svega stvorenoga rodila Prva Božanska Osoba Bog Otac, a rodivši se na ovome svijetu, pomazala ga Bogom Duhom Svetim treća Božanska Osoba Duh Sveti, koji će za nas Kristove sljedbenike doći od Oca i Sina i djelovati po nama u novoj zajednici Crkvi, što je djelo Presvetoga Trojstva, ali opet po Dugoj Božanskoj Osobi Isusu.
Petrovim iskazom zbila se i potvrdila objava za sve učenike i apostole, a posredstvom njihovim za sve narode ovoga svijeta. Tu je objavu potvrdio Bog u Isusu Kristu govoreći Petru da mu treba biti blago jer se proglasilo blaženstvo novoga bivstvovanja koje nije objavljeno od tijela i krvi, tj. samo od tjelesnoga čovjeka i tjelesnoga načela, nego da mu je to objavila Prva Božanska Osoba Otac nebeski, a Isus kao Druga Božanska Osoba opečaćena Duhom Svetim veli Petru jake objaviteljske riječi nečega posve novoga, a to je Crkva Božja koja sabire sve Božje siromahe ovoga svijeta u jedan narod, u kojem se pojavljuje Bog na više načina sa svojim riječima i kruhom, te sa svojim zaglavnim kamenom Kristom i njegovim novim glasom u liku Petra, kojemu je izgovorio ove riječi: “Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima.“ (Mt 16,18-19).
Sada nam je posve jasno zašto se Isus našao na ovome mjestu gdje se nalazi ona velika crvena stijena, koja je ušla u ime, u svijest, u srce, kao snaga i moć koja je potrebna svim apostolima i svim kršćanima da nadvladaju sotonu. A Krist je onaj koji je postao graditelj Crkve u kojoj će apostol Šimun, sin Jonin/Ivanov biti Petar Stijena, dobit će ključeve koji označavaju pravu, istinsku, odgovornu vlast. Božji izbor i dar! Poslije svega ovoga Isus je zaprijetio učenicima i apostolima da ostanu u tišini i šutnji gleda toga da je on Krist, Pomazanik. Neka jedino o tome razmišljaju, a doći će čas da se to i javno navijesti, te da bude naviještano do nakraj svijeta.
Sv. Petar je rođen u obitelji Jone/Joana/Ivana u Betsaidi, koja se nalazi sjeverno od Galilejskoga jezera, a živio je u kući u priobalnom jezerskom gradiću Kafarnaumu skupa s bratom Andrijom. Obojica su bili ribari zajedno s braćom Ivanom i Jakovom, čiji je otac bio Zebedej. Odgovorivši na poziv, sva četvorica su postali Isusovi apostoli. Petar je dobio prvenstvo u Crkvi, što označuju ključevi, zahvaljujući njegovoj odlučnosti i razumijevanju cjelokupne istine o Kristu i njegovu poslanju u ovome svijetu, odnosno Crkvi.
U Starom Zavjetu kod proroka Izaije imamo ovu objavljenu Božju rečenicu: “Metnut ću mu na pleća ključ od kuće Davidove: kad otvori, nitko neće zatvoriti; kad zatvori, nitko neće otvoriti.“ (Iz 22,22). Isus sv. Petru govori da će mu dati ključeve Kraljevstva nebeskoga, koji označavaju vlast kojom je moćan i ovlašten na vezanje i odrješivanje, odnosno na presuđivanje, te će biti tako da sve što sveže na zemlji, bit će istovremeno svezano i na nebesima, a što god odriješi na zemlji, bit će istovremeno odriješeno na nebesima. To je vlast Božanska koja vrijedi za ovozemaljski i onozemaljski život, odnosno sve što učini u ovome životu, vrijedi i za budući. Bog uvažava i prihvaća njegova prosudbena rješenja. Za Crkvu je upravo to bitno da ima netko u njoj tko je vlastan donijeti prava rješenja kada se nađu pojedinac, skupina, narodi, sustavi i sl. u neizlaznom stanju. Također, kad god postoji dvojba ili neka zamršena pravna činjenica, koju ne može nitko riješiti na opću korist, onda valja pitati Kristova namjesnika i Petrova nasljednika da u duhu Božje misli i riječi donese rješenje. Toga uvijek ima, jer se ljudi nalaze u ovome zemaljskom životu između dviju krajnosti: dobra i zla, ljubavi i mržnje, istine i laži… Kod Ivana u evanđelju, gdje također govori o Petrovoj vjeroispovijesti, imamo ovu Isusovu rečenicu: “Nisam li ja vas dvanaestoricu izabrao? A ipak, jedan je od vas đavao. Govoraše to o Judi, sinu Šimuna Iškariotskoga, jednom od dvanaestorice, jer on ga je imao izdati.“ (Iv 6,70-71). Zaključak je razvidan i jasan: jedanaestorici apostola stoji nasuprot jedan zvani Juda koji igra ulogu sotone, on je na strani zla, a ostali apostoli s Petrom su na strani dobra.
don Ilija Drmić
