U euharistijskom slavlju 25. nedjelje kroz godinu – B (19. rujna 2021.) čitamo drugi navještaj muke i uskrsnuća (Mk 9,30-37; Mt 17,22-23 i 18,1-5; Lk 9,43-45). Isus je sa svojim učenicima i apostolima obilazio krajeve svoje domovine navješćujući svim ljudima dobre volje svoju Radosnu vijest spasenja, te napustivši jedno područje, dolazio je do drugoga, a u ovoj prigodi prolazio je kroz Galileju, gdje se i zaustavio sa svojim apostolima.
Pogled na Galilejsko jezero
Tu se najčešće zadržavao uokrušce Galilejskoga jezera, jer je i njemu i apostolima, a i narodu odgovarao ovaj pitomi kraj pun vode i bujanja. Ovoga puta htio je Isus da nitko ne sazna da je on u tome voljenom kraju. Razlog tome jest činjenica što je želio poučiti svoje učenike i apostole o tome da se Sin Čovječji predaje u ruke ljudima, i to svojim ljutim protivnicima ukorijenjenima u starozavjetne vjerske i religijske datosti. Oni će ga ubiti, a on će ubijen biti pokopan i uskrsnut će iz groba nakon tri dana. Njegovi sljedbenici, učenici i apostoli nisu shvatili njegov govor i unatoč tome što nisu ništa razumjeli, nisu ga ni pitali da im to malo bolje projasni. Oni su razmišljali o Isusovu čudesnom uskrsnuću Lazara koji je četiri dana bio u grobu i počeo se raspadati što je očitovao neugodni miris iz groba. Kako su se Lazaru ponovno uspostavile tjelesne zadatosti i kako je uopće mogao ustati kad mu je sve počelo raspadanjem trunuti u grobu, bila su zacijelo pitanja i razmišljanja tadašnjih ljudi. Očito da ih je njegov govor zatekao, iznenadio i zbog nerazumijevanja sržnih činjenica ostali su u dubokoj šutnji s mnogim pitanjima u sebi i mozganjima o njima, te se nisu ni usudili izreći ih glasno da bi ih on čuo i odgovorio na njih. A da su ga pitali štogod o Lazaru, zacijelo bi im odgovorio uvodeći ih u misterij uskrsnuća iz truleži. Čak su se pomalo i pribojavali pitati ga išta o ovome jer su se uplašili i za sebe i sve druge zbog određenoga nerazumijevanja zbilje u kojoj žive kao i Krista s kojim putuju nasljedujući ga. No, i cijeli život im je zagonetka, jedino im je jasno da jesu tu na zemlji i pod suncem, da moraju djelovati i raditi za raspadljivu hranu i boriti se za krhko tijelo i jaku dušu čiji su apetiti drukčiji od onih tjelesnih. Svjesni su bili i prijenosa i nastavka životne energije s pokoljenja na pokoljenje, kao i zadatosti njegovanja tjelesnosti i duhovnosti, jer čeznuća za višim darima stalno su ih podizala iz malaksalosti tijela i duha. Konačno ih je svladavala njihova vlastita smrt otvarajući nove perspektive života. I to pitanje što je život, njih je stalno kopkalo i zanimalo, a odgovore nisu uvijek mogli dokučiti, a oni su tu, u patnji, smrti i uskrsnuću.
Isus je raspet na križ, umro, pokopan i trećega dana uskrsnuo
Matej veli da su apostoli i učenici, skupivši se u pokrajini Galileji, čuli te riječi da će Isus biti predan ljudima koji su njegovi protivnici i da će biti ubijen, ali trećega će dana iz groba uskrsnuti. Nakon toga evanđelist ništa više ne govori nego to da su se Isusovi sljedbenici silno ražalostili. I Luka piše i svjedoči da su se svi divili svemu što je Isus govorio i činio, a potom im je on rekao onako umilno da uzmu k srcu njegove riječi o samome sebi kao Sinu Čovječjem da će doista biti predan u ruke ljudima koji su njegovi ljuti neprijatelji koji nikako ne mogu razumjeti put do usksrsnuća. No, nitko od tih Isusovih slušatelja, sljedbenika, učenika, apostola nije razumio te njegove izgovorene riječi o sebi, naime govor Isusov bijaše im skriven i stoga ga ne shvatiše. Utonuli su u duboko razmišljanje o tim besjedama i od nekoga straha nisu ga htjeli upitati za razjašnjenja. Oni su na temelju ovih riječi stvarali u svojim glavama moguće slike zbivanja oko Isusa, ali i njegovih izravnih sljedbenika, u prvom redu apostola, a onda ostalih učenika i suputnika. I sve su to prenosili na sebe i svoj život i svoju budućnost postojanja na svijetu tvarnome – zemaljskome i svijetu onostranome – nebeskome. Štošta su mogli pomišljati. Možda su čak stvarali i razvijali načine obrane Isusove osobe. No, ni za ijedan pothvat nisu bili sigurni hoće li ga Isus sam prihvatiti i njima odobriti. A to su one zemaljske kreacije situacija i slučajeva, a daleko su od nebeskih jer su im neuhvatljive, nisu potpuno umno jaki da bi dovidjeli punu zbiljnost postojanja stvorenja od kojih je čovjek najveće i kruna Božjega stvaranja (usp. Ps 8).
Mi se možemo prisjetiti ovom prigodom one činjenice kada stiže četa, zapovjednik i židovske sluge da bi uhitili Isusa, Petar vadi mač iz korica i želi braniti svoga Gospodina. Čisto ljudska zbilja obrane, koja nalikuje na sve vrste ratova u povijesti čovječanstva kao najvećih izraza neznanja i nevjerovanja. Međutim, Isus mu je rekao ove riječi: “Djeni mač u korice!“ To je Petar učinio djenuvši svoj mač u korice ali nije još uvijek shvatio razlog zašto odustajati od legalne obrane, zašto ne zapodjenuti još jedan rat protiv nepravednih napadača. No, Isus ga je poučio daljnjom mišlju koju je izgovorio slikovito da mora popiti čašu koju mu daje Otac nebeski (usp. Iv 18,11-12), a ta čaša je puna gorčine (“Čašu meda jošt niko ne popi što je čašom žuči ne zagrči, čaša žuči ište čašu meda, smiješane najlakše se piju.“ – P. P. Njegoš). Četa je svezala Isusa i odvela ga. Čisto bijedna ljudska strategija ratovanja i borbe protiv protivnika. Ovaj drugi navještaj muke i smrti sve više se otpočinje obistinjivati, a Isus ga posvema prihvaća, te dalje ide sa svojim učenicima i apostolima, kao i mnogim sljedbenicima zbog svoje snage izgovaranja riječi i činjenja dobrih djela bolesnima, nemoćnima, svima potrebitima. Ide dotle dok ne dođe “čas“ kalvarijske žrtve u Jeruzalemu gdje je Sion, kako piše evanđelist sv. Ivan: “To Isus doreče, a onda podiže oči k nebu i progovori: ‘Oče, došao je čas…’.“ (Iv 17,1). Došao je čas svjetskoga gubitka i nebeskoga dobitka!
Drugi dio evanđeoskoga teksta rasprava je o tome tko je najveći (Mk 9,33-37; Mt 18,1-5; Lk 9,46-48). I u to vrijeme o tome se razgovaralo, bila je to jedna od glavnih tema među pučanima, stranačkim osobama, vjerskim i političkim vođama, jednostavno među svima o tome se razgovaralo.
Vlaho Bukovac, Isus prijatelj djece
Došavši u galilejski grad Kafarnaum, upitao ih je Isus u kući gdje su odsjeli, o čemu su putujući raspravljali. No, oni su najednom umuknuli od nekoga potajnoga straha, a možda više od stida i srama, jer su razgovarali o tome tko je najveći u njihovu okružju i među njima. Isus je zatim sjeo dozvavši Dvanaestoricu. Potom je rekao da svatko tko želi biti prvi, treba biti od svih posljednji i svima poslužitelj, sluga. Izvrće kut motrenja zbilje i gledanja na činjenice među ljudima. Uzeo je u svoje naručje dijete, donio ga i postavio u sredinu između svih nazočnih, zagrlio ga rekavši: “Tko god jedno ovakvo dijete primi u moje ime, mene prima. A tko mene prima, ne prima mene, nego onoga koji mene posla.“ Ovdje se može misliti na svako dijete, bilo da je zdravo, bilo bolesno, s nekim tjelesnim ili duševnim nedostatkom. Možda naglasak može biti ipak više na onome djetetu koje je u nekom smislu bogalj, jer Isus kaže da tko god takvo dijete primi u njegovo ime, onda prima samoga Isusa koji se poistovjetio s tim djetetom.
Kod evanđelista Mateja imamo govor o tome da su Isusu pristupili njegovi učenici, apostoli i sljedbenici i zajednički su sročili pitanje za nj, a ono glasi: “Tko je, dakle, najveći u kraljevstvu nebeskom?“ Ovo nije neko uopćeno pitanje tko je najveći u ovozemaljskom životu, nego baš tko je najveći u Kraljevstvu nebeskom, u transcendenciji, onostranosti. Da bi im to što bolje objasnio, on je dozvao jedno dijete, to znači moglo je hodati, zatim ga je postavio u sredinu među njih i rekao im: “Zaista, kažem vam, ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u Kraljevstvo nebesko.“ Dijete je slika nevinosti i bezgrješnosti, te svi oni koji su pitali trebaju se obratiti do one razine čistoće života u kojoj žive djeca. (E kad bi ustrajala do kraja života!?). Taj čin usklađivanja svoje unutarašnjosti s onom koju imaju djeca, Isus smatra činom umanjivanja, poniznosti, koji će ga učiniti najvećim u Kraljevstvu nebeskom. Time je Isus odgovorio na ono postavljeno pitanje, ali ostavivši mogućnost da se o veličinama u nebu ne bi moglo baš tako razgovarati sukladno ljudskome poimanju veličina u ovome svijetu.
Da je to tako, valja se sjetiti onoga što je zapisao Matej o Ivanu Krstitelju. Naime, tamo stoji kako Isus uvjerava svoje slušatelje da između rođenih od žene nije ustao po svome svjedočenju, navještaju, čvrstome, karakternome i životnome stavu veći od Ivana Krstitelja. Međutim, nastavlja dalje Isus tumačeći da je i – “Najmanji“ u Kraljevstvu nebeskom veći od njega! (Usp. Mt 11,11 i Lk 7,28). Da bismo shvatili ovo, ovdje valja motriti odnos između Ivana i Isusa. Ivan je svu svoju naklonost očitovao Mesiji, Isusu u narodu, on ga je pokazao svojom rukom i tako ga predstavio puku i narodu na rijeci Jordanu, ali narodu je prema njihovu viđenju Isus bio “Najmanji“ u odnosu na starozavjetne drevne proroke, pa i na proroka Ivana koji se pojavio na razmeđini dvaju saveza, Staroga i Novoga i koji krštava narod i Isusa uza sve što zbori i svjedoči. Isus imajući u vidu to pučko mišljenje o njemu da je on, Isus “Najmanji“ u nizu proroka – stoga je On rekao narodu da je upravo taj “Najmanji u nadolazećem Kraljevstvu nebeskom (= Isus) veći od Ivana“. To je posve logično jer u Nebu Trojedini Bog je najveći.
Isusa krštava Ivan Krstitelj
Kod Luke imamo ovu misao o tome tko je najmanji: “Doista, tko je najmanji među vama svima, taj je velik!“ (Lk 9,48). Ivan je bio također toga mišljenja o Isusu Mesiji jer on sam kaže da on nije Kristu dostojan odriješiti remenje na obući: “Ivan im odgovori: ‘Ja krstim vodom. Među vama stoji koga vi ne poznate – onaj koji za mnom dolazi, komu ja nisam dostojan odriješiti remenje na obući.“ (Iv 1,26-27). No, trebalo je vremena da narod prihvati to mišljenje, a zacijelo Kristova smrt, slavno uskrsnuće, ukazanja, uzašašće doprinijeli su tome shvaćanju i prihvaćanju u vjeri da je Isus kao taj najmanji zapravo veći od Ivana i svakoga drugoga pod suncem, ali je o Ivanu izrekao pravi i snažni svoj stav govoreći da je najveći rođeni od žene.
Nakon ovoga svega Isus je dodao da svatko tko prima jedno takvo dijete u ime njegovo, ustvari prima njega, samoga Krista. Krist se posvema poistovjećuje s ljudima i obrnuto traži da se svi ljudi poistovjete u ovome zemaljskom životu s Isusom oponašajući ga i tako postaju svi Jedan – Krist.
Don Ilija Drmić
