Ispovijest apostola Petra, prvaka apostolskog
Isus Krst Spasitelj Svijeta i Čovjeka
Najprije Isus želi znati što ljudi misle i govore o njemu. Počeli su se nizati odgovori i to jedni misle da je Isus prorok na razmeđu dvaju saveza, Staroga i Novoga, i to Ivan Krstitelj (1. st. pr. Kr. – 31.-36. po. Kr; spomendan 24. lipnja i 29. kolovoza). Ovdje se valja prisjetiti Heroda Antipe, koji se spominje kao “kralj Herod“, a bio je samo tetrarh Galileje i Pereje, sin Heroda Velikog i majke Maltake. Vladao je poslije smrti svoga oca od 4. pr. Kr. do 39. po. Kr. On je zatvorio Ivana u zatvoru Maheront s istočne strane Mrtvoga mora i naredio da mu se odsiječe glava jer mu je prigovorio zbog neuredne ženidbe s Herodijadom i u svezi sa spletkama s njezinom kćeri Salomom, te prethodnih ubojstava na svome dvoru, što je bila redovita običajna zla pojava u rimsko doba, koju je Ivan šibao u duhu Božjih zapovijedi. O ovome Ivanovu krvoproliću donosi svjedočenje i židovski povjesničar iz 1. st. Josip Flavije.
Ivan Marko Rupnik, Isus Život naš
Evanđelist Marko opisuje govoreći da je sve o Isusu dočuo kralj Herod i da se govorilo o Isusu kako je “Ivan Krstitelj uskrsnuo od mrtvih i zato čudesne sile djeluju u njemu“ (Mk 14,1-12). Drugi su o Isusu govorili da je prorok Ilija, a treći da je neki od proroka. Herod je bio uporan u svojoj tvrdnji da je uskrsnuo Ivan kojemu je on odrubio glavu, jer je ta izjava povezana sa strahom zbog okrutne i zlobne kraljeve naredbe o odsijecanju Krstiteljeve glave u spomenutoj tvrđavi iznad Mrtvoga mora, te je time i tako ubio nevinoga proroka Božjega i čovjeka Ivana koji je kralju navijestio dobro i posvemašnji mir duha, što je on odbio, a djevojka Saloma i njezina majka su upravo taj zločinački scenarij htjele i izvele na kraljevoj gozbi u toj tvrđavi Maheront.
I u ovoj raspravi bilo je učeničkih i apostolskih iskaza koji su tvrdili da je Isus starozavjetni prorok Ilija, rodom iz Tišbe (9. st. pr. Kr.), koji je bio snažan na riječi i na djelu i sada se ponovno pojavio Božjom voljom, te treći se dvoume oko toga da bi on mogao biti prorok Jeremija (oko 650. pr. Kr. – poslije 587. pr. Kr.) ili jedan od nekih drugih starozavjetnih proroka, čije su im riječi zvučale u ušima i odjekivale u srcima, poput onih Jeremijinih: “Ti me zavede, o Gospode, i dadoh se zavesti, nadjačao si me i svladao me.“ (Jr 20,7). Bog ga snažno pozvao i nije mogao odoljeti tome zovu u proročku službu, nego se odazvao i u tome zvanju i umro svjedočeći da Bog jest stalno postojeći i svime vladajući.
U ovim svojim odgovorima mogli su također spomenuti i Mojsija (1300.-1220. pr. Kr.), jer se Mojsije kao predstavnik i nositelj Zakona pojavljuje za vrijeme preobraženja na brdu Taboru skupa s Ilijom kao predstavnikom svih starozavjetnih proroka.
No, iako su oni nizali odgovore svojih životnih suputnika pučana, ipak nisu bili posve sigurni u to što iznose i govore Isusu, jer oni su njega doživljavali svakoga časa, svakoga dana neopisivom veličinom, snažnim, jakim, čvrstim, tvrdim poput velike crvene stijene na izvoru rijeke Jordan pokraj koje su stajali i u koju su im pogledi bili uprti diveći joj se. I Ivan Krstitelj je bio impresivna pojava za narod i za njih – taj snažni duhovni meteor, ali ovaj Isus je još veća osoba s jačim i neizmjerljivo snažnijim govorom i milosrdnijim blagoslovima. Teško je bilo za njega pronaći pravu riječ opisa. Jednostavno rečeno, on je osvajao i uvijek privlači k sebi.
Osjetio je to Isus u njihovim iskazima i opisima njegove osobe u usporedbi s proročkim likovima, koji su odrazom narodnoga shvaćanja i predaje. Stoga je odlučio postaviti apostolima izravno pitanje na koje trebaju odgovoriti, a to je što oni osobno i zajednički misle i vele tko je za njih Isus. Dogodilo se to, što je vrlo zanimljivo i poticajno za razmišljanje, da su apostoli i učenici zastali i utonuli u šutnju nakon toga postavljenoga Isusova upita, a domalo istupio je apostol Petar Šimun, te zaključio šutnju svojih sudrugova apostola i Isusovih pratitelja radosnim i snažnim iskazom, koji je takav kao da ga je Petar, Šimun, sin Jonin (Bar jona – Bar Joanna)/Ivanov izvukao iz uma i srca svakoga od apostola i učenika i javno očitovao na taj način da se i Isus obradovao, jer mu je stalo do toga da ga shvate njegovi najbliži i najodgovorniji za sve ono što će uslijediti u tijeku osnivanja Crkve. A Petar je rekao: “Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga.“ Tu je sve rečeno o Isusu Drugoj Božanskoj Osobi, koju je prije svega stvorenoga rodila kao Logos/Riječ Prva Božanska Osoba Bog Otac, a rodivši se na ovome svijetu, pomazala ga Bogom Duhom Svetim ista Prva Osoba i treća Božanska Osoba Duh Sveti, koji će za nas Kristove sljedbenike doći od Oca i Sina i djelovati po nama u novoj zajednici Crkvi, što je djelo Presvetoga Trojstva, ali opet po Dugoj Božanskoj Osobi Isusu.
Petrovim iskazom zbila se i potvrdila objava za sve učenike i apostole, a posredstvom njihovim za sve narode ovoga svijeta. Tu je objavu potvrdio Bog u Isusu Kristu govoreći Petru da mu treba biti blago jer se proglasilo blaženstvo novoga bivstvovanja koje nije objavljeno od tijela i krvi, tj. samo od tjelesnoga čovjeka i tjelesnoga načela, nego da mu je to objavila Prva Božanska Osoba Otac nebeski, a Isus kao Druga Božanska Osoba opečaćena Duhom Svetim veli Petru jake objaviteljske riječi nečega posve novoga, a to je Crkva Božja koja sabire sve Božje siromahe ovoga svijeta u jedan narod, u kojem se pojavljuje Bog na više načina sa svojim riječima i kruhom, te sa svojim zaglavnim kamenom Kristom i njegovim novim glasom u liku Petra, kojemu je izgovorio ove riječi:
“Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima.“ (Mt 16,18-19).
Isus predaje Petru ključeve, vlast u Crkvi
Sada nam je posve jasno zašto se Isus našao na ovome mjestu gdje se nalazi ona velika crvena stijena, koja je ušla u ime, u svijest, u srce, kao snaga i moć koja je potrebna svim apostolima i svim kršćanima da nadvladaju sotonu. Ta stijena je crvene boje što znači ljubav i krv, onosno mučeničku krv i mučeništvo. A Krist je onaj koji je postao graditelj Crkve u kojoj će apostol Šimun, sin Jonin/Ivanov biti Petar Stijena, dobit će ključeve koji označavaju pravu, istinsku, odgovornu vlast. Božji izbor i dar. Poslije svega ovoga Isus je zaprijetio učenicima i apostolima da ostanu u tišini i šutnji glede toga da je on Krist, Pomazanik. Neka jedino o tome razmišljaju, a doći će čas da se to i navijesti, te da bude naviještano do nakraj svijeta.
Sv. Petar je rođen u obitelji Jone/Joana/Ivana u Betsaidi, koja se nalazi sjeverno od Galilejskoga jezera, a živio je u kući u priobalnom jezerskom gradiću Kafarnaumu skupa s bratom Andrijom. Obojica su bili ribari zajedno sa sinovima oca Zebedeja, dakle braćom Ivanom i Jakovom. Odgovorivši na poziv, sva četvorica su postali Isusovi apostoli. Petar je dobio prvenstvo u Crkvi, što označuju ključevi, zahvaljujući njegovoj odlučnosti i razumijevanju cjelokupne istine o Kristu i njegovu poslanju u ovome svijetu, odnosno Crkvi, što je završilo mučeništvom ili najboljim oblikom svjedočenja Isusova nauka i poslanja.
Crkva Petrova prvenstva uz Genezaretsko jezero
U Starom Zavjetu kod proroka Izaije imamo ovu objavljenu Božju rečenicu: “Metnut ću mu na pleća ključ od kuće Davidove: kad otvori, nitko neće zatvoriti; kad zatvori, nitko neće otvoriti.“ (Iz 22,22). Isus sv. Petru govori da će mu dati ključeve Kraljevstva nebeskoga, koji označavaju vlast kojom je moćan i ovlašten na vezanje i odrješivanje, odnosno na presuđivanje, te će biti tako da sve što sveže na zemlji, bit će istovremeno svezano i na nebesima, a što god odriješi na zemlji, bit će istovremeno odriješeno na nebesima. To je vlast Božanska koja vrijedi za ovozemaljski i onozemaljski život, odnosno sve što učini u ovome životu, vrijedi i za budući. Bog uvažava i prihvaća njegova prosudbena rješenja. Za Crkvu je upravo to bitno da ima netko u njoj tko je vlastan donijeti prava rješenja kada se nađu pojedinac, skupina, narodi, sustavi i sl. u neizlaznom stanju. Također, kad god postoji dvojba ili neka zamršena pravna činjenica, koju ne može nitko riješiti na opću korist, onda valja pitati Kristova namjesnika i Petrova nasljednika da u duhu Božje misli i riječi donese rješenje. Toga uvijek ima, jer se ljudi nalaze u ovome zemaljskom životu između dviju krajnosti: dobra i zla, ljubavi i mržnje, istine i laži… Kod Ivana u evanđelju, gdje također govori o Petrovoj vjeroispovijesti, imamo ovu Isusovu rečenicu: “Nisam li ja vas dvanaestoricu izabrao? A ipak, jedan je od vas đavao. Govoraše to o Judi, sinu Šimuna Iškariotskoga, jednom od dvanaestorice, jer on ga je imao izdati.“ (Iv 6,70-71). Zaključak je razvidan i jasan: jedanaestorici apostola stoji nasuprot jedan zvani Juda koji igra ulogu sotone, on je na strani zla, a ostali apostoli s Petrom su na strani dobra.
Sv. Pavao veli: “Nalazim, dakle, ovaj zakon: kad bih htio činiti dobro, nameće mi se zlo. Po unutarnjem čovjeku s užitkom se slažem sa Zakonom Božjim, ali opažam u svojim udovima drugi zakon koji vojuje protiv zakona uma moga i zarobljuje me zakonom grijeha, koji je u mojim udovima. Jadan li sam ja čovjek! Tko će me istrgnuti iz ovoga tijela smrtonosnoga? Hvala Bogu po Isusu Kristu Gospodinu našem! Ja, dakle, umom služim zakonu Božjemu, a tijelom zakonu grijeha.“ (Rim 7,21-25). Petar naših dana pronalazi uvijek novi put u život otkrivajući zbrku u umu od koje dolazi zbrka u tijelu. I obrnuto.
Šimun Petar je rekao Isusu kad ih je upitao hoće li ga i oni napustiti: “Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga! I mi vjerujemo i znamo: ti si Svetac Božji.“ (Iv 6,68-69). I Crkva, koja može upasti u zamke sotone, u Petru ponavlja iste riječi i od njih živi boreći se sa sotonom govoreći: Apage satanas! Nosi se sotono!
Don Ilija Drmić
h