Kate Filipovic zaljubljenica je u ljude i fotografiju. Po zanimanju je web dizajner, ali fotografija je ono u čemu najviše uživa i što odvlači svu njenu pažnju i vrijeme.
– Recite nam nešto o sebi!
Rođena sam 92′ u Sinju. Osnovnu i srednju školu sam završila u Posušju. Prije 5 godina sam se doselila u Zagreb, gdje sam se educirala za web dizajnera te se u grad zaljubila na prvu. ( Baš čudno za jednu Hercegovku)
S obzirom da je Zagreb jako skup, pogotovo za samostalni život, radila sam razne poslove, od prodaje tehničkih uređaja najpoznatije i najbogatije tvrtke na svijetu, do nekakvih banalnijih poslova samo kako bi ostala i opstala u gradu koji me inspirira i nudi ono čime se želim baviti. Znamo svi da je od fotografije jako teško živjeti, pogotovo u smjeru modne fotografije s čim se ja želim baviti, no ja ne bježim od svojih snova.
– Kako je započela tvoja ljubav prema fotografiji?
Još kao dijete sam provodila sate crtajući portrete te razne motive, no uvijek sam znala da ima nešto drugo u čemu bi se osjećala još sigurnije i sretnije.
Nisam razumijela pravu bit toga, ali sam znala da je to baš za mene. I to je tako raslo u meni dok se nije desio taj glavni okidač, još prije 8 godina kada sam išla u posjet sestri koja je tada živjela u Zagrebu. U svakoj našoj šetnji, pa i u onoj do trgovine, ja sam nosila fotoaparat i zaustavljala trenutke oko sebe. Tada sam shvatila da je fotografija moj način komunikacije i da tako mogu najbolje izraziti svoje emocije.
– Gdje najviše pronalaziš inspiraciju?
Inspiraciju najviše pronalazim u ljudima, njihovim životima. pričama koje su proživjeli i tragove koji je ostavio na njima. Ono što me najviše privlači je njihova različitost, jedinstvenost i energija.
S obzirom da puno radim i većinu dana provedem među ljudima, kao i svakom normalnom čovjeku dođe mi potreba da budem sama. Sjednem na biciklo, ponesem fotoaparat i provedem par sati vozajući se Zagrebom, zaustavljajući vrijeme kroz objektiv svog fotoaparata. Mogla bih tako satima sjediti i promatrati ljude oko sebe.
– Nedavno si sudjelovala na fotoseminaru ‘Fotosofia 13’ ispričaj nam iskustvo.
Fotosofia je za mene jedno nevjerojatno iskustvo. Seminar na kojem naučiš jako puno u kratkom vremenu. Osjetiš tu energiju i zajedništvo među ljudima koji dijele istu strast prema fotografiji kao i ti. Svaki dan nam je bio organiziran i u svakom trenutku smo znali što trebamo raditi te nije bilo praznog hoda.
Nakon što dobiješ mogućnost tjedan dana raditi ono što voliš s još 14 sudionika iz cijele regije, imaš najbolje uslove za rad i boravak, treba vremena da se ponovno vratiš u realnost. Imali smo priliku fotografirati poznate osobe, modele te smo isto tako međusobno sami sebi bili modeli za razne projekte.
Zadnji dan seminara smo imali izložbu Art serije fotografija, gdje su moje fotografije proglašene najboljima od strane publike.
– Što najviše voliš u svom poslu i tko ti je najveća podrška?
Volim to što promatram svijet na drugačiji način, primjećujem detalje koje ostali možda ne vide na prvu. Kada znam da sve što sam prošla i doživjela imam na fotografijama te ih u svakom trenu mogu pogledati i ponovno doživjeti.
E to volim!
Najveća podrška mi je moja obitelj, što je nekako logično i ispravno.
Svoj prvi fotoaparat koji i dan danas koristim sam dobila na poklon od svojih sestara. Oni su uvijek tu, u onim lijepim i manje lijepim životnim situacijma te su mi uvijek bili i ostati će najveća podrška
– Može li Posušje uskoro očekivati tvoju izložbu?
Zadnje dvije godine planiram u Posušju napraviti izložbu, naravno u ljetnom periodu jer je to jedini dio godine kada mogu biti slobodna 2-3 tjedna, no zbog zdravstvenih problema to nije bilo izvedivo. Tako da su mi planovi za ovo ljeto jednaki prethodnima, te se nadam da ću ih uspješno izrealizirati.
– Tvoja poruka mladima našeg grada?
Da se ne boje izaći iz zone komfora. Da skupe hrabrost, krenu vjerovati u sebe, pobjede strahove jer tek tada će znati što znači biti sretan i ispunjen.
– I za kraj, što ti najviše nedostaje iz Posušja i što ćeš prvo fotografirati kad dođeš?
Možda bolje da me pitate što mi ne nedostaje, jer je taj spisak dosta velik.
Ali najviše mi nedostaje obitelj, društvo, materin kruh i ‘nešto kašikom’.
Želim još više istražiti Hercegovačke prirodne ljepote, tako da se radujem fotografijama koje će tek nastati.
Posuški.info/ J.M
