Toni Rebić iz Rebića Donjih kod Imotskog uspio je postati najpoznatiji stolar u Hrvatskoj.
Alat i znanje o obradi drveta izvukao je iz radionice na ulice i počeo popravljati zapuštene objekte na javnim površinama. I klupe između Crvenog i Modrog jezera, koja će uskoro razgledavati UNESCO-vi stručnjaci da vide hoće li ih staviti pod zaštitu, i vrata povijesne tvrđave i odmaralište uz šumski put. Sređuje devastirane infotable i premješta smeće.
I time je na sebe, sasvim očekivano za naše prilike, uspio navući gnjev lokalnih političara.
HDZ-ov gradonačelnik Ivan Budalić za inat mu je na gradskoj web stranici objavio da ima dug prema Gradu, a Rebić će na to reći kako je više puta pitao na što se, konkretno, taj dug odnosi i da nikad nije dobio odgovor. Time se sad bave odvjetnici. I Agencija za zaštitu osobnih podataka jer je HDZ-ovac koji se novinarima ne javlja na mobitel prekršio GDPR objavom takve rečenice, piše Index.
Rebića podmetanje noge nije sputalo. On i dalje radi najbolje što zna, šeta naokolo s kutijom za alat i popravlja. Stiglo mu je i nešto donacija, boja i kistova, pa je sada praktički nezaustavljiv. S ovim komunalcem u duši Imotski bi, da je razuma, mogao zablistati.
Novinare je zanimalo kako akcije koje objavljuje na Facebooku u stvarnosti izgledaju. Zato su ga nazvali, pa ih je poveo do dotrajale drvene sjenice, u šumu na Crvenom jezeru. Već dugo ga živcira što turisti dolaze na tako ružno odmaralište.
Odmah uz sjenicu je skriveni, mali parking. Ne bismo imali pojma da postoji da putem nismo ugledali putokaz. I to je Rebić, govori nam, prije koju godinu sredio. Inzistirao je na tome da se postavi smjernica jer turisti nisu ni znali za njega.
S betonske površine prošarane tragovima kasnonoćnih paljenja guma jasno se vidi ranije prozvana, zubom vremena nagrizena sjenicu. Tu su i dvije kante za smeće, a obilježena su i mjesta za invalide. Ali avaj, do njih je parapet od jedno trideset centimetara, pa osoba u kolicima, kad i izađe iz auta, ne može do sjenice. Putem im Rebić pokazuje da su tim beskorisnim zidićem ogradili cijeli parking.
Odlaže pribor na klupu prošaranu šestarima, iglama, ključevima i drugim oštrim predmetima kojima se dalo urezbariti ime u drvo.
Otvara kanticu.
Ža mi je uspomene micat. Neka ostanu. Nećemo brusit, stavit ćemo samo boju da svježije izgleda i da zaštitimo površinu, priča Rebić natežući se s poklopcem. Usput će kako je to jedna od najskupljih boja, nije bilo kakva.
Kako se čuje onaj “klop”, Rebiću spretnim manevrom samo kantica ostane u ruci, pa krene umakati kist. Potezima slikara u ateljeu, brže nego što su mislili, prekriva izblijedjelu površinu.
Tad mu zazvoni mobitel. Nepoznat broj. Držeći kist, poteže zacrnjeli prst po ekranu, pa stavlja pozivatelja na zvučnik i nastavlja prelaziti alatom po naslonu klupe. Srdačno se javlja, ali uskoro shvaćamo, i mi i on, da pozivatelja uopće ne poznaje, piše Index.
Predstavlja se kao komunalni redar Grada Imotskog.
Rebić u čudu pogleda novinarku.
Stvarno nisan zna da to imamo…, zbunjeno dobaci. Ne znaju šali li se.
Čovjek iz mobitela preko volje priča. Spominje Rebićev Facebook status i kako je tamo najavio da će nastaviti akciju bojanja klupa uz jezero i da mu je ovo sad samo upozorenje:
Ako ćete bojat dalje na onaj način na koji ste radili, morat ćemo kaznenu prijavu podnijet protiv vas.
Komunalac obećava da će ga kazneno prijaviti za uništavanje gradske imovine popravi li gradske klupe. Za koje oni, komunalci, kao i gradska vlast, do jučer nisu ni bili zainteresirani.
Rebić je i dalje srdačan. Ne svađa se s pozivateljem.
Dapače, poziva ga da im se pridruži. “Ima i soka”, dodaje. Govori mu da je na Turskoj kuli i šaljivdžijski namiguje. Jer su oni, podsjetimo, na Crvenom jezeru.
Komunalac obećava navratiti.
I vidiš ti, sad će oni morat cilo lito stražarit kod klupa na jezeru ne bi li ih ja doša popravit. Pa promini je, j**o joj ti mater, i ajde kući! Jel tako? Promini te daske šta ih moraš prominit, ne zato šta san ti ja reka da ih prominiš.
Ima nešto autentično u tom Rebiću. Rekli biste da je izašao iz televizijskog ekrana baš kad su se prikazivali Prosjaci i sinovi. Tek što smo pomislili kako su takvi, uostalom, i svi Imoćani, stolar poentira:
Ne tribaju meni ni uskoci ni poskoci. Ni sudac. Kako je Matan govorio: ja bižin, ti me vataš, a oni plaćaju. E, tako je sad.
Toni Rebić
Sve je ovo, priča Rebić saginjući se sad s kistom ispod sjedišta, početak njegove kampanje za lokalne izbore. Oni će se opet održati tek za četiri godine.
Moja kampanja je krenila ima desetak dana. Jer kampanja se ne radi 10 dana prije izbora, nego odma čin završe. Moraš se četiri godine dokazivat ljudima da bi ih izvuka iz kuće da glasaju. Nisu krivi oni šta ne izlaze na izbore. Krivi su ovi što te liste prave, te programe i u njima ne nude ništa. A i kad dobijen nečiji glas, šta će mi, ako ti ljudi neće dat malo ruke? Ako nećeš dat malo ruke, pa bilo kako, nemoj mi dat glas, molin te! Znači, ja ću molit ljude da ne glasaju za mene, uvjerava Rebić dotjerujući crnom bojom rub daske.
Inače radi namještaj od starih bačvi. I nije cijeli život bio stolar. Neko je vrijeme držao kafić tu, na jezeru. Kaže da je onda bio i turistička zajednica i javni zahod. Poznat je po zidu plača koji je napravio na imotskom kolodvoru. Ondje se, na cigle, upisuju imena svih koji su se morali odseliti u potrazi za poslom.
I on je neko vrijeme živio vani. Radio je na Bliskom istoku, u Kataru. Najvrjednije što je tamo naučio bilo je da onaj tko puno radi – uvijek ima prazan radni stol.
Kad san se vratio ode kod nas, uvjerio san se da je stvarno tako. Po ovin gradskin službama, papira po stolovima na sve strane. Onda oden u javnog bilježnika, a tamo nijednog. Samo kemijska! Sve je po registratorima, objašnjava Rebić.
Na to se sjeti da nazove komunalnog redara, da vidimo da nije slučajno zalutao. Nije mu trebalo dugo da podigne slušalicu. Odustao je, kaže, objašnjava da “mora na drugo misto” i neće doći.
Ali zato govori Rebiću sve što je mislio:
Niste vi ovlašteni da dirate stvari. Ono bojanje, to je bio čisti performans, niti je uredno obojano niti ima veze s ičin, ono smo morali skidat, opominje ga nesuđeni kolega. Rebića to štrecne. Sve mu možete reć, ali da nije dobro obojao…
A zašto ste je morali skidat? Zgodnije van je bilo jednu novu klupu uništit nego onih ostalih 10-12 prominit koje su gnjile! Ja san samo krenio službe ignorirat ko što one mene ignoriraju osan godina. Znači, na način: neće oni – a ja ih plaćan. Dobro, onda ću ja, govori mu Rebić. Ali nema on razloga da se brine. Ima ljudi koji ga podržavaju.
Puno je, kaže, prijatelja, pa i obitelji izgubio, izlažući se ovako u maloj sredini kontra sistema. Ali je i puno novih, kvalitetnih ljudi upoznao.
Nakon što su priče o popravku klupa i gradskih vrata dospjele u medije, javili su se donatori. Odlučili su dati namještaj, kante i što god treba, samo da se postave na javne površine kako Rebić hoće. I to je on objavio na svom Facebooku, ali mu se iz Grada nisu javili.
Zato su mu se, vidjeli ste, javili kad su uočili njegov kasniji status u kojem je najavio nastavak akcije bojanja klupa, pa su na osnovu toga sad zvali da kažu da će podnijeti kaznenu prijavu ako to napravi. Kako to Grad i komunalci imaju pravo postupati na temelju nečijeg Facebook statusa? I kako to Grad i komunalci namjeravaju kazniti čovjeka ako popravi oštećenu gradsku imovinu koju oni ne žele popraviti? E, kakav smo mi narod… Što bi rekao Matan: budale pune tamnice, a pametni ludnice.
