I umni Grci traže Isusa, a Židovi ga odbijaju

Blagdan okuplja uvijek veći broj naroda iz Izraela, a ovoga puta bilo je i klanjatelja u povodu Blagdana i iz grčkoga jezika. Ti Grci pristupili su apostolu iz galilejske Betsaide poimence Filipu i zamolili su ga da bi i oni željeli vidjeti Isusa. Filip je otišao do apostola Andrije i to mu priopćio, a potom Andrija i Filip otiđu k Isusu i reknu mu želju skupine Grka prisutnih na Blagdanu. To je isti onaj Filip koji je krstio negdje na pustu putu iz Jeruzalemu prema Gazi Etiopljanina, visokoga dostojanstvenika kandake, kraljice etiopske koji je bio nad svom njezinom riznicom (usp. Dj 8,26-40). Isus je odgovorio svojim uljudnim i opreznim učenicima Andriji i Filipu, a zacijelo i svima ostalima koji su bili nazočni u toj zgodi. Naime, govorio je o novoj činjenici dolaska časa proslave Sina Čovječjega. Izrekao je to uvjerljivo s dvostrukim naglašavanjem čestice zaista i to vrlo jaku misao. A ona glasi: Ako pšenično zrno, pavši u zemlju, ne umre, ne strune, ostaje samo, a ako umre i strune u zemlji, donijet će obilat plod, rod. Uz ovu misao o posijanom zrnu u zemlji, povezuje i s našim ljudskim životom, pa veli da svaki onaj koji ljubi svoj život ne želeći ga trošiti, koristiti za dobrotu u svijetu, ne želi ga ubaciti u crnu zemlju da strune i rodi novim plodom, taj će ga izgubiti, a tko obrnuto čini mrzeći svoj život na ovome svijetu izlažući ga žrtvi za dobro svijeta i drugih ljudi, taj će ga sačuvati u vječnom životu.
Dalje Isus poziva govoreći da svatko tko želi Isusu služiti, treba ići za njim, te gdje je on, ondje je i njegov služitelj i počastit će ga Otac nebeski (usp. Iv 12,20-26).
O nasljedovanju Isusa i uvjetima toga važnoga životnoga nasljedovanja i sveukupnoj duhovnosti u svezi s tim govori i Matej u svome evanđelju. Isus je rekao svojim apostolima i učenicima ove riječi: “Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga.“ (Mt 16,24-25). Iste riječi i iste misli čitamo i kod Marka (Mk 8,34-35) i kod Luke (Lk 9,23-24).

Jeruzalemski Hram gdje se Isus našao u povodu hodočašća i gdje su ga tražili Grci
Objasnivši sve gore rečeno u Ivanovu evanđelju, Isus dalje tumači smisao svoje smrti (Iv 12,27-36), te veli da mu je sada Duša potresena u tom misaonom i izričajnom okružju. Nije jednostavno ni nama ljudima misliti o vlastitoj smrti. O smrti drugih možemo razmišljati i nakon toga opet otpočinjemo svoj posao, rad, život bez ikakva opterećenja samom smrću koja je pohodila nekoga drugoga. A kada dođe u pohode nekome našem najdražem, nije nam svejedno, a pogotovo kad se približava nama samima, zaista osjećamo se potresenima u cijelome biću poput Isusa. I Isus je potresen pred činjenicom vlastite smrti, te se pita što da rekne, što da učini. I odlučuje se za obraćanje u molitvi svome i našemu Ocu moleći ga za izbavljenje iz toga časa smrti. No, odmah promišlja da je zapravo i došao u ovaj svijet upravo radi sučeljenja sa smrću u tome času. Nastavlja dalje moliti se Ocu da njegovim životom proslavi svoje ime.
U ovakvome molitvenom promišljanju čuo je Očev glas s neba koji je rekao da je proslavio svoje ime i opet će proslaviti svoje ime koje je ime nad svakim imenom. To je ime u kojem se nalazi i naše ime čvrsto utisnuto. “Gle, u dlanove sam te svoje urezao.“ (Iz 49,16).
Ljudi koji su to čuli jednostavno su zaključili da grmi, da mu Anđeo nebeski zbori. Osjetili su određenu promjenu uokolo sebe, u prostoru u kojem se sve to zbiva. Budući da je Isus Druga Božanska Osoba, on čuvši sve to, reče sabranome mnoštvu da taj glas i govor iz Neba nije radi njega, nego radi tih nazočnih ljudi. I dalje je govorio da se događa sud ovome svijetu i da će knez ovoga svijeta biti izbačen iz životne zbilje i igre, te kada Isus bude uzdignut sa zemlje, sve ljude privući će k sebi. Ovo je misao iz Staroga Zavjeta koja se krije u slici zmije na stupu pred kojom se liječe svi ugriženi od ljutice (usp. Br 21,8-9). Izrekavši ove riječi, svima je bilo jasno da je naznačio svoju smrt i način njezina pohoda i ostvarenja. Nakon ovih njegovih riječi, javilo se mnoštvo svojom tvrdnjom, a ona glasi da su oni iz Zakona čuvši saznali “da Krist ostaje zauvijek“. To znači neće ga zahvatiti smrt, zaobići će ga i Isus će biti iznimka u odnosu na sve druge stvorene ljude. Stoga su njega upitali kako onda on govori da Sin Čovječji treba biti uzdignut na drvo i na drvetu umrijeti. Izravno su ga upitali o tome tko je Sin Čovječji. Isus je odvratio tumačenjem da je malo vremena “svjetlost“ među njima, odnosno On sam. Potiče ih zato da hode dok imaju svjetlost i neka se bore da ih ne zahvati tama, jer tko god u tami hodi, radi, čini, obavlja svoje poslove, djeluje, živi, te ne zna niti kamo hodi, niti išta drugo. Potiče ih da vjeruju u svjetlost dok je imaju i bit će “sinovi svjetlosti“. Ostat će svjetlost u njima i s njima, te će je moći i prenositi na svoje potomke. Rekavši ove uzvišene misli tko zna po koji put sabranome mnoštvu, otišao je dalje i zamakao je njihovu pogledu.

Daljnji Isusov govor svodi se pod jedan naslov o nevjerovanju židovskom (usp. Iv 12,37-50) unatoč tome što je Isus pred njima učinio tolika znamenja i izrekao toliko snažnih i poticajnih govora. Time se ispunja riječ proroka Izaije, koji je “vidio slavu njegovu, te o njemu zborio“, tj. o Kristu Mesiji. Izaiju spominje Isus u svome govoru, a Ivan navodi u svome evanđeoskom odlomku. To se viđenje zbilo u Hramu (usp. Iz 6,1-4sl.). Ovdje se lijepo opisuje kako Isus drži do starozavjetnih Božjih riječi izrečenih po proroku Izaiji i uopće. Ta riječ se krije u upitu o tome tko je povjerovao navjestiteljevoj poruci i kome se otkrila ruka Gospodnja. “’Tko da povjeruje u ono što nam je objavljeno, kome se otkri ruka Jahvina?’ Izrastao je pred njim poput izdanka, poput korijena iz zemlje sasušene. Ne bijaše na njem ljepote ni sjaja da bismo se u nj zagledali, ni ljupkosti da bi nam se svidio. Prezren bješe, odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama, od kog svatko lice otklanja, prezren bješe, odvrgnut. A on je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo, dok smo mi držali da ga Bog bije i ponižava. Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna – radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše.“ (Iz 53,1-5).
I nisu mogli povjerovati u Isusa i prihvatiti ga jer su im bile oči zaslijepljene, srca stvrdnuta, te svojim očima unatoč svoj jasnoći oni nisu vidjeli, srcem nisu razumjeli, te se nisu obratili da bi ih Bog ozdravio. Bog je rekao proroku Izaiji ove riječi: “Idi i reci tom narodu: ‘Slušajte dobro, ali nećete razumjeti, gledajte dobro, ali nećete spoznati.’ Otežaj salom srce tom narodu, ogluši mu uši, zaslijepi oči, da očima ne vidi, da ušima ne čuje i srcem da ne razumije kako bi se obratio i ozdravio.“ (Iz 6,9-10). No, ipak su “mnogi od glavara“ vjerovali u Isusa skrivajući tu svoju vjeru poput Nikodema koji je noću došao na razgovor Isusu i Josipa iz Arimateje u Judeji, te su ova dvojica sudjelovala u pokopu Isusovu i radovali se njegovu uskrsnuću. To skrivanje bilo je zbog farizeja koji bi ih izopćili iz sinagoge čim bi saznali da su povjerovali u Mesiju Isusa. Ovakav stav nije u skladu s Isusovim kao ni s evanđelistovim, pa zato ovdje piše da je svima koji su se skrivali bilo više do ljudske slave, nego do Božje.
Nakon toga uslijedio je Isusov snažni govor, za čiji početak Ivan veli da Isus povika. A što je to Isus viknuo svojim povijesnim slušateljima? Rekao je da tko god u njega vjeruje, ne vjeruje samo u njega, nego u Onoga koji ga je poslao iz nebeske stvarnosti u ovu našu zemaljsku, ljudsku zbilju. Zatim, tko god vidi Isusa, vidi Onoga koji ga je poslao. Time uspoređuje sebe s Ocem. Valja znati da smo i mi došli iz nebeske zbilje, iz Uma Očeva u zemaljsku stvarnost po slici Kristovoj, po vječno rođenom Logosu, Riječi, Drugoj Božanskoj Osobi. On je Bog kao i Otac.

Dalje Isus zbori da svaki koji njega vidi, vidi Boga Oca koji ga je poslao. Zatim, rekao je da je on Svjetlost koja je došla na svijet, u stvoreni kozmos, posebno među stvorena ljudska bića, muškarce i žene, te da nitko od njih vjerujućih u Isusa ne bude i ne ostane u tami. Ovdje su dva pojma važna: svjetlost i tama. Svjetlost obasjava, prosvjetljuje, proniče, potiče na ljubav, a tama guši sve, ne daje nimalo mogućnosti izlaska iz tamnoga svijeta u kojem vlada Sotona. No, tko povjeruje u Svjetlost, ima šanse izvući se iz tame. Pogotovo je to moguće ako se slušaju Isusove riječi koje čine jaki zaokret u životu svakoga pojedinca zahvaćena tamom i silama zloga. Ako se njegove riječi ne slušaju i ne uvažavaju čuvanjem u srcu i umu, razmatranjem i primjenjivanjem u životu, onda upada u zamku samoprosudbe i samoosude, a Isus ga ne sudi, nego se i dalje zauzima za te osobe. Ta, Isus nije došao na ovaj svijet da ga sudi, nego da ga spasi, a na tome svijetu najvažnije i najvrjednije je biće čovjek koji je obdaren razumom, sviješću i savješću, te po tim sposobnostima i Božjim darovima sam prosuđuje svoje odnose prema Bogu, svijetu, Kristu i svome okružju, i na temelju toga donosi zaključak o sebi (usp. Mt 25,31-46).
Postoji kod ljudi i ta mogućnost, jer ih je Bog stvorio slobodnima, da Krista odbacuju i ne primaju niti prihvaćaju njegove Božanske riječi. U tom slučaju ti imaju svoga suca, a to je Božja riječ koju je Isus izrekao i zborio, te će ta riječ biti sudac njima u “posljednji dan“, koji nije u njihovoj, odnosno našoj, nadležnosti nego u Božjoj. Isto tako i taj sud je Božji. Dakle, čovjekova svijest i savjest otpočinju u konačnici pritiskati čovjeka do razine priznanja istine ili ustrajanja u laži. To je taj sud po kojem se sam čovjek prosuđuje i osuđuje i to u svjetlu istinite Božje riječi izgovorene po Kristu, Drugoj Božanskoj Osobi u ovome svijetu.
Isus naglašava da on nije riječi Božje govorio sam od sebe, nego je na djelu i Otac koji ga je poslao sa zapovijeđu da govori i s kojim je on jedno, naravno i u Duhu Svetome. I Isus nas uvjerava kako on zna da je Očeva zapovijed život vječni. On to govori i zbori u Očevu imenu i svome imenu i u imenu Duha Svetoga. Ovo o Duhu saznat ćemo kojom drugom prigodom, te se valja sjetiti ovoga što je ovdje rečeno.
Don Ilija Drmić