I muslimani i pravoslavci mole za zaražene časne i franjevce u Međugorju

Međugorje je, poput svih župa na svijetu, prazno. I tužno. Da nije pandemije, u ovo preduskrsno vrijeme bilo bi prepuno hodočasnika iz cijelog svijeta. Danas tek poneki “zarobljenik” traži način kako se vratiti doma. Koronavirus utjerao je bolest i u ovo mjesto o kojemu smo do sada često čitali priče o čudesnim ozdravljenjima. U Međugorju su cijeli samostan u Miletini te ustanova za nezbrinutu djecu “Majčino selo” stavljeni u karantenu jer je većina časnih i svećenika iz toga samostana zaražena, a u samoizolaciji su i svećenici iz Međugorja.

U brojnim porukama podrške oboljelim časnim sestrama i franjevcima neke su nadilazile privatnu razinu. Imale su društvenu težinu. Osobito one koje su stizale od vjerskih poglavara drugih konfesija. Mostarski muftija Dedović napisao je da, kao brat i prijatelj, iskazuje suosjećanje s hercegovačkim franjevcima koji su pogođeni velikom kušnjom koronavirusa unutar svojih redova, “moleći dragoga Boga da vam olakša i otkloni bolest, a nadahne vas snagom vjere i strpljenja. Svi zajedno ujedinjeni u molitvi, svatko na svoj način, i predani dobročinstvu nadamo se ozdravljenju”. Slične poruke podrške katolicima Međugorja uputili su pravoslavni svećenici na čelu s episkopom Dimitrijem. Uz suosjećanje s oboljelim “sestrama i braćom”, poručili su kako posebno mole “Sina Božjeg da sačuva djecu, štićenike ‘Majčina sela’, sve zaposlenike i njihove obitelji. Na vašu župu Čitluk i čitavo Brotnjo prizivamo milost i pokrov Presvete Bogorodice”.

U vremenu političkih, ali i sveopćih društvenih napetosti ovakve geste vjerskih poglavara pomažu u relaksiranju odnosa među vjernicima i narodima, pa i pojedincima suočenim s neočekivanom ugrozom. Službeni međureligijski dijalog i do sada je bio, uglavnom, na zadovoljavajućoj razini. Osobito Međureligijsko vijeće BiH, koje je pod takvim imenom nastalo prvo u svijetu (1997.), prednjači u promoviranju pomirbe među narodima. Vijeće, koje je sastavljeno od predstavnika svih vjerskih zajednica, i u ovo vrijeme pandemije apelira da “valja iz ove kušnje steći sposobnost iskazivanja ljudskosti i izgrađivanja zdravijeg društva koje će se istinski oslanjati na Božji zakon i čovjekoljublje”. Koronavirus zaista je umnogome izbrisao mnoge podjele u BiH. U ovom vremenu zla na površinu sve više isplivavaju dobri ljudi.

Kao i u svim drugim državama, tako je i BiH izrodila heroje COVID-a. Uz medicinske radnike, mnogo je onih i među svećenicima. Nažalost, oni su danas fizički odsječeni od svojih vjernika. Tek preko društvenih mreža s njima imaju virtualni kontakt. Vjerske obrede drže u praznim crkvama i džamijama. Cvjetnicu je u “kućne crkve” u BiH prenijela državna televizija. I za Uskrs dvojica nadbiskupa, kardinal Vinko Puljić i njegov nasljednik Tomo Vukšić, predvodit će misno slavlje preko BHRT-a. Vjernici će ono što slave u crkvi sada slaviti u obitelji. Obitelj postaje Crkva u malom i nositelj crkvenog zajedništva i duha. Muslimani i pravoslavci također će moći na takav način biti u slavlju sa svojim susjedima katolicima. Jednako tako, i katolici će već nakon Uskrsa moći biti uz televiziju zajedno sa susjedima dok budu slavili Vaskrs i Bajram. Svi ovogodišnji blagdani bit će u cijelom svijetu slavljeni strahom. COVID je napao čovječanstvo.

Naši domovi postali su karantene. Komunikacija je svedena na virtualna. Oni koji su za Uskrs planirali posjetiti rodni kraj, ostat će zarobljeni negdje u hladnoj tuđini. Za Veliki četvrtak, Veliki petak, Veliku subotu, Uskrs i sve druge dane još dugo će ih s rodbinom i prijateljima povezivati tek društvene mreže i emocije nemoći. Ali i nada koju donosi vjera. Nadajmo se da će svećenici, sveštenici i hodže u budućnosti biti “klasteri” koji će virusom tolerancije širiti zarazu na svoje vjernike. I da među njima neće biti socijalne distance. Jer, taj izraz ionako se pogrešno koristi za fizičku distancu.

Socijalna distanca izražava stupanj bliskosti u odnosima prema različitim skupinama. A ona je u BiH varirala, često i do neprijateljske. Zato je ohrabrujuće da se u vremenu kada među ljudima treba postojati fizička udaljenost, unutar i među skupinama, pa i etničkim i vjerskim, sve više stvara socijalna bliskost. U Međugorju distanci prema drugom i drugačijem ionako nikada nije bilo. Povezanost se osjećala među hodočasnicima svih boja i nacija. I vjera. Zato zaraženi franjevci i časne, sada uoči Uskrsa, kada se od njih moramo fizički distancirati, zaslužuju našu socijalnu bliskost. Jednako kao i svi drugi koje je stigla nevidljiva ruka opakog virusa. Koji proživljavaju kalvariju. Kada su već razapeti na križu svoga COVID-a, učinimo im bar iskrenim željama – sretan Uskrs. •

vecernji.ba