Hrvatski pučki običaji tijekom liturgijske i građanske godine

Uvod. Kad sam razmišljao o ovoj temi pučkih običaja i pisanja teksta prije 25 godina, onda sam se sjetio jedne od više definicija narodnih običaja, koja glasi: Običaji su ustaljeni, tradicionalni, nepisani načini ponašanja u određenim i vrlo važnim životnim prigodama neke ljudske zajednice. Također stalno me je salijetala i naša izreka: Bolje je da propadne selo nego običaji! Kod nas se sela smanjuju, ali običaji iskaču u prvi plan i popunjaju svojom osebujnošću naša sela.
Ako je išta dražesno i lijepo u našem životu, onda su to pučki običaji koji se umnogome razlikuju od sela do sela, od mjesta do mjesta, ali se i nadopunjaju, te svi u cjelini tvore veliku kulturu određenoga naroda, u ovom slučaju našega hrvatskoga naroda. Oni otkrivaju dušu naroda, pa su u tom smislu ogledalo u kojem se zrcali naša narodna duša.

Materice u Rami


Tko bi podcjenjivao običaje svoga naroda i tko ne bi za njih imao osjećaja, taj se mora upitati o svome identitetu, o svojoj povezanosti u ljubavi s kolektivom u kojem je nikao i rastao. Onaj tko voli narodnu dušu, taj može obogatiti i svoju osobnu jer je dio narodne duše, koja u cjelini živi držeći se moralnih zasada koje samopobudno i inuitivno nameće kolektiv, religijska i društvena zajednica, religijsko i filozofsko mnijenje koje je raslo u zajednici a sve pod vidom dobra i istinske uljudbe i vjere u najveće ideale za koje se isplati živjeti i žrtvovati do kraja. Upravo te neke okvirne društvene i religijske odrednice čuvaju pojedince i cijelu zajednicu od raspada koji se može dogoditi ako netko radi suprotno onome što su pozitivne zasade kolektiva skupljene tijekom povijesti i pohranjene u kolektivnu memoriju kao najveće blago s kojim se živi i djeluje. U taj kolektivni ukupak mogu se uzeti i elementi duhovnosti i kulture i ostalih identičnih kolektiva koji po nekim bitnim odrednicama korespondiraju i koji se intelektualno, emocionalno i vjerski nadopunjuju. Svaki strani element unutarnjem kohezijskom statusu tretira se kao virus, kao bolest, kao zlo, te je nužno uložiti veliki napor da ga se zajednica oslobodi i nastavi opet svoj normalni i slobodarski život u duhu svoga kolektiva i svojih pučkih i vjerskih običaja.
Ono što pripada nekome drugome narodu u ovome smislu valja cijeniti i poštivati, te kroz te običaje i određene druge kulturološke oblike treba motriti dušu tih naroda. Prožimanja tih oblika pučkoga stvaralaštva bila su u određenim epohama učestalija, a tome su doprinijeli drugi razlozi kao što su ujedinjenja društveno-političkih zajednica više naroda u jednu opću zajednicu. U fazi osamostaljenih država dolazi do preciznijih filtriranja narodnih običaja, kao i drugih činjenica među kojima je jezik na prvome mjestu. Uvijek se to osamostaljivanje odvija sporo, a kada se završe procesi, onda se obnavljaju objedinjujući čimbenici kroz oblike međusobnih susretanja čime se žele pokazati zajednička uvažavanja i napredovanja u vlastitostima svih modaliteta života, pa tako i narodnih, pučkih običaja koji u mnogočemu mogu doprinijeti svekolika duhovna stremljenja prema općem međunarodnom dobru i ljudskoj stvaralačkoj uljudbi koju resi radinost, stvaralaštvo, uvažavanje, suradnja, ljubav…
prof. Ilija Drmić
elijasdrmic@gmail.com

Komentiraj!

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu od spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.