Sada imamo odlomak s naslovom Mnoštvo hrli za Isusom (Lk 6,17-26; Mt 4,23-25; 12,15-16; Mk 3,7-12). Isus je sa svojim većim brojem učenika i apostola sišao najvjerojatnije s neke uzvisine, nekoga brda i zaustavio se na ravnici. A za njim je išao veliki broj naroda iz cijele Judeje i Jeruzalema, čak iz primorja tirskoga i sidonskoga. Evanđelist Luka veli da su išli za njim samo radi toga da ga gledaju i slušaju, te da ga se dotaknu kako bi tim doticanjem osjetili njegovu snagu koja je izlazila iz njega i na taj način ih ozdravljala i uspostavljala pravo duhovno ravnovjesje. Dakle, svi bolesni su ozdravili od svih svojih raznih bolesti tijela i duše. No, bili su posebno oslobođeni opsjednuti od svih zloduha koji su ih mučili.
O ovome piše i Matej (Mt 4,23-25) govoreći da Isus poučava i ozdravlja po svoj Galileji naučavajući po sinagogama Evanđelje o Kraljevstvu Božjem i liječeći svaku bolest i svaku nemoć u narodu, među njima opsjednute, mjesečare i uzete. Ovo je značajno i zato to i ističemo. Za njim je hrlio silan narod iz Galileje, Dekapola, Jeruzalema, Judeje i Transjordanije. U ovome razdoblju naviještanja narod je čuo istinu o Isusu da je on “Sluga Jahvin“ (Iz 42,1-4; Mt 12,15-21).
Evanđelist Marko (Mk 3,7-12) govori da je Isus s učenicima došao do mora, a za njima je išlo silno mnoštvo naroda iz Galileje, Judeje, Jeruzalema, Idumeje, Transjordanije i iz okolice, te Tira i Sidona. Budući da su bili na obali Genezaretskoga jezera, zapravo mora, zamolio je da mu dovezu lađu iz koje će propovijedati tome mnoštvu jer je akustičnost mnogo bolja s jezera u lađi, a veća je i sigurnost od naguravanja ljudi međusobno. Osim toga, one koje je ozdravio i koji su bili pod naponom zla i zloga duha bacali su se na nj, a nečisti duhovi u opsjednutima, čim bi ga spazili, padali bi preda nj i vikali: “Ti si Sin Božji!“ Isus ih je izgonio i prijetio im se da ga ne prokazuju.
Luka potom donosi Isusovu Nastupnu besjedu (Lk 6,20-26), koja ima velikih dodirnih točaka s onim govorom što ga je zapisao evanđelist Matej (Mt 5,1-12). Najprije je Isus okupio oko sebe sve svoje učenike i apostole, te sav puk, a potom je stao na prikladno mjesto da ga mogu vidjeti i čuti. Nakon toga je podigao oči prema svojim učenicima i apostolim, te je otpočeo iznositi blaženstva u književnom obliku nazvanom makarizmi, i to prema grčkoj riječi makarios, što znači “blažen”. “sretan”. Ove vrste mudrosnih izričaja bilo je u Starom Zavjetu od 45 do 60. Kod Luke ima četiri blaženstva i četiri jao.
Prvo se blaženstvo odnosi na siromahe (anavim Jahve) kojim ih Isus hrabri govoreći im da im je, istina, sada sve to teško, ali im je blago u skoroj budućnosti jer je njihovo Kraljevstvo Božje. Zatim slijedi drugo blaževstvo kojim se ukratko govori da je blago svima onima koji gladuju iz raznih uzroka u ovome prolaznom životu, ali će se oni uskoro tako nasititi i nikada više neće biti gladni ni hrane niti žedni vode, niti istine i ljubavi. Isto tako Isus govori da će svima onima koji plaču zbog nekih nevolja osobnih i obiteljskih, kao i narodnih biti blago jer će se uskoro smijati i radovati. Promijenit će im se sveukupno stanje života i raspoloženja, i to iz plača u smijeh i radost. Završni makarizam odnosi se na sve one koje će ljudi zamrziti, izopćiti, pogrditi i izbaciti, te u javnosti razglasiti njihovo ime kao zločinačko, i to zbog Sina Čovječjega, Isus Krista. Isus im govori da se zbog svega toga raduju toga dana, jer će njihova nagrada i plaća biti velika na nebu. Oni su zbog cijele ove svoje situacije slični starozavjetnim prorocima jer su jednako njima činili oci njihovi.
Nakon ovih makarizama slijede četiri jadikovke s početnom riječju jao. Prva jadikovka odnosi se na ovozemaljske bogataše, i to one koji su se nepravedno obogatili na temelju tuđega neplaćenoga rada i na sve druge neljudske načine stjecanja ovozemaljskih oblika bogatstva. Bogataši koji su svojom promišlju, gospodarskim narisom, te dobrim i ustrajnim zajedničkim mukotrpnim radom stekli bogatstvo, ne mogu unići pod ove pojmove bogataša. Oni su izvan ove rasprave, čak su za pohvalu i nagradu prema onoj Isusovoj vagi da će dobiti još više. Ovdje se malo drukčijim bogatašima kaže da imaju “svoju utjehu“, tj. nevolju s mukama. No, slaba je ta utjeha ako nije nastala na temelju pravedne raspodjele bogatstva radnicima i svima uključenima u posao do zarade, te ako se od toga nešto nije udijelilo siromasima, potrebitima… Međutim, bogataši su u velikoj nevolji zbog svoga bogatstva i zbog toga što ono može u tili čas nestati na razne načine, a jedan od njih je i onaj opisan u prispodobi Bogataš i siromah Lazar koja se nalazi jedino kod Luke (Lk 16,19-31).
Projašnjem ove Lukine prispodobe, bit će nam jasan i Lukin Nastupni govor i sva ova priča o bogatstvu koje stvara napredak, te bogatstvu koje deprimira, pritiskuje svijest i savjesti, koči raazvoj, čak ga i ruši.
Luka veli da je bio negdje neki bogataš, koji se luksuzno odijevao odijelima od grimiza i tananog lana, te se svakoga dana obilato hranio i častio koječime. Drugi lik ove prispodobe bijaše bio siromah Lazar. Njegovo ime potječe iz starohebrejskoga jezika u obliku El Azar, a izvorno iz aramejskoga kao Azarya sa značenjem “Bog je pomoć“. Uz ovoga Lazara imamo i onoga kojega je Isus uskrisio na zamolbu njegovih dviju sestara Marije i Marte, ali i sa svojom voljom jer mu je bio veliki prijatelj (usp. Iv 11,38-44).
Luka dalje pripovijeda da je ovaj Lazar ležao sav u čirevima pred vratima spomenutoga bogataša, te je preživljavao s onim što mu je tko darovao. U ovom slučaju priželjkivao je da se nasiti onim mrvicama što su padale s bogataševa stola. Prepuštao se u pojedinim situacijama odmora i opuštanja da mu psi ližu čireve, što je u nekom smislu ružno, ali njemu je zacijelo i godilo. Nekada više vrijedi nekome čovjeku pas, nego živi čovjek.
Kad je preminuo ovaj siromah Lazar, bio je pokopan, a dušu su mu odnijeli anđeli Božji “u krilo Abrahamovo“. Umro je i bogataš i bio pokopan. On je odnesen u pakao, gdje je u teškim mukama podizao svoje oči. I kad je bogataš nekom prigodom izdaleka iz pakla ugledao Abrahama, koji je u svome krilu držao Lazara u raju, zavapio je: “Oče Abrahame, smiluj mi se i pošalji Lazara da umoči vršak svoga prsta u vodu i rashladi mi jezik jer se strašno mučim u ovom plamenu.“ Nato mu je rekao Abraham: “Sinko! Sjeti se da si za života primio dobra svoja, a tako i Lazar zla. Sada se on ovdje tješi, a ti se mučiš. K tome između nas i vas zjapi provalija golema, te koji bi i htjeli prijeći odavle k vama, ne mogu, a ni odatle k nama prijelaza nema.“ Na ove riječi bogataš je zamolio Abrahama da pošalje na Zemlju, u njegovu kuću toga rajem nagrađenoga Lazara, i to u njegovu kuću kao i kuću bogataševa oca sa zamolbom da pouči bogataševih petero braće, te bar da oni ne dođu “u ovo mjesto muka“, jer su i oni u istoj napasti da ih bogatstvo i škrtost prevare pa se izgube i dolje u svijetu, a pogotovo da ne došavši gore ne budu “u krilu Abrahamovu“. No, praotac vjere Abraham je odgovorio: “Imaju Mojsija i Proroke! Njih neka poslušaju!“ Ne dopušta neku posebnost izvan one vjerske redovitosti. Potom će bogataš u paklu: “O ne, oče Abrahame! Nego dođe li tko od mrtvih k njima, obratit će se.“ Abraham je rekao: “Ako ne slušaju Mojsija i Proroka, neće povjerovati sve da i od mrtvih tko ustane’.“ Obično ljudi traže da se netko pojavi živ iz onoga svijeta u ovome i da sve lijepo ispripovijeda kako je u nebu, ali Bog to ne želi slanjem bilo koga. Bog šalje svoje poruke i preporuke nama ljudima na više načina, a jedan je i ukazanja njegove Majke Bogorodice. Sve to valja slušati i mijenjati svoje ponašanje, tj. odbaciti ono zlo, a prihvatiti ono dobro. To je nebeska dodatna i nadopunjujuća poruka i ne smije se zanemariti. Ona nas oslobađa svega lošega u nama i u ljudima cijeloga svijeta.
Ova pripovijest ima mnogo poruka koje su vrijedile u ono vrijeme, a vrijedile su za sve vjernike i ljude dobre volje kroz povijest sve do naših dana, te vrijedjet će i ubuduće. Pomnim čitanjem i razmatranjem svaka gesta likova u ovoj pripovijesti ima svoju govornu poruku. Škrti bogataš ima jednu, a siromašni i bolesni Lazar drugu. Čak i psi koji bolesnome Lazaru ližu rane imaju poruku pomaganja u nevoljama. Mi trebamo vidjeti gdje smo i opredijeliti se za novi oblik daljnjega pravilnoga življenja.
Don Ilija Drmić
