Na našim prostorima, ljudi su oduvijek imali pse i mačke kao kućne ljubimce. Nekada hrčke ili zečeve, a oni najhrabriji su se odlučivali za zmije ili paukove. Na drugom kraju svijeta, to zna biti klokan ili poni, ali vepar rijetko. Zato je ova pojava tako neobična.
Slavko Milović, iz gatačkog sela Lipnik i pored svih domaćih životinja koje je mogao udomiti i pružiti im dom i hranu, odlučio se za vepra. Kaže da ga je prije par mjeseci kupio od svog sugrađanina, dok je životinja još bila mala.
„Uzeo sam ga prije tri ili četiri mjeseca. Kada sam ga kupio, bio je divlji, sada sam ga pripitomio i postao je moj kućni ljubimac“, kroz osmijeh govori Slavko za hercegovina.info
Vepar, simboličnog imena Tito, bio je prava odlika divlje životinje kada je stigao u ovo selo. Njegov divlji duh mu nije dao prilike da vjeruje ljudima oko sebe, ali Slavkova dobra narav ga je uvjerila u suprotno. Slavkov trud i želja za ovim mladunčetom mu nije dozvoljavala da odustane od njega i korak po korak, Tito je postao pravi mali miljenik.
„Bio je divlji, kao i svaka životinja kojoj je šuma prirodno stanište. Nisam mu mogao prići, bježao je, ali sam se trudio, mazio ga, činio sam sve dok ne vidi da sam mu prijatelj. Sada se oslobodio, gdje god ja idem, on ide sa mnom. Hoda, trči. Tito moj dobri“, ponosan je Slavko.
Slavko i Tito imaju neku čudnu vezu. Iako, u Slavkovom prisustvu, pušten iz boksa u kom boravi, Tito sam ne napušta dvorište svog prijatelja. Njegov vlasnik ili bolje reći prijatelj je samouvjeren i smatra da Tito neće otići od njega. Ali ga, kaže, ipak ne smije pustiti samog. Selo je, puno je domaćih životinja, a u vepru se i pored sve dresure i prijateljskog okruženja, može probudit zov divljine.
„Hoće biti glavni, ali ga svejedno ne smijem puštati. Ovdje ima susjednih krava i ovaca, pa ne bih napravio problem.“
Dolazak ove životinje u život jednog strasnog lovca, potpuno je promijenila njegov doživljaj lova i divljači. Slavko nema neke jasne planove s veprom. Na trpezi ili u prodaji neće završiti, to je sigurno, ali ako ga nekada povuče divljina, Slavko će ga naravno pustiti.
„Držat ću ga, dok me bude slušao. Sada mi je žao divlje svinje. I strašno mi je šta pojedini ljudi rade od te divljači. Grozno. Otkada su nabavljeni aparati i sva oprema za praćenje, lov je izgubio svoju draž. Bio sam dobar lovac i volio sam lov, ali sada ću vjerojatno odustati od svega toga“, za kraj nam je otkrio Slavko.
Kažu da se jedino zmija ne može pripitomiti i da je svaki njen potez, plan kako će pojesti svog vlasnika. U svim ostalim životinjama, koliko god da preovladava divljina i nepoznato, postoji određena crta koja ih karakterizira. Želja za domom, za toplinom, za osjećajem pripadnosti.
