General Josip Lucić u intervjuu za Novi list komentirao je zahtjev petorice generala, Ante Gotovine, Pavla Miljavaca, Ljube Ćesića Rojsa, Davora Domazeta Loše i Ivana Čermaka, za pomilovanjem bivših jugoslavenskih i hrvatskih obavještajaca Josipa Perkovića i Zdravka Mustača i kazao kako ne pamti situaciju koja je toliko polarizirala njegove ratne suborce.
‘Malo je generala potpisalo to pismo podrške Perkoviću i Mustaču, na kraju njih samo petero, a rasprava koja se vodi je općedruštvena. Nažalost, u njoj sudjeluju i generali, to je, smatram, velika pogreška. U pitanju je politička rasprava, jer samo se tako može razgovarati o Perkoviću i Mustaču. Čim se spomene njih dvojicu, neizbježno ulazimo u prostor vrednovanja jugoslavenske države i djelovanja svih njezinih službi, čega se svi u Hrvatskoj stariji od 40 godina sigurno sjećaju’, kazao je pa dodao kako rasprava o Jugoslaviji neće završiti tako brzo.
Istaknuo je kako, dok nije objavljeno u medijima, o pismu nije ništa znao, kao ni ’90 posto članova Hrvatskog generalskog zbora’.
Kazao je i kako je sada nemoguće spriječiti generaliziranje i stvaranje javne percepcije da iza toga stoje generali.
‘Ako se generali spremaju potpisati nešto ovakvo, moraju unaprijed znati kako će to biti doživljeno u javnosti, što će o njima misliti njihovi suborci, kako će to dugoročno utjecati na odnose u hrvatskom društvu, na naš vrijednosni sustav’, napomenuo je.
Lucić je potom komentirao i odvjetnika Antu Nobilu koji je Ministarstvu pravosuđa predao zahtjev za pomilovanjem.
‘Za mene je ključan problem što se zbog ovog uopće pristupilo generalima. Nobilo je čovjek koji je od najranije mladosti vezan za jugoslavensku državu, bio je u njoj apsolutno privilegiran. S već tridesetak godina bio je državni tužitelj. I njemu su hrvatski generali potpisali to pismo?! Zašto se Nobilo za pomoć nije obratio osobama koje pripadaju njegovom jugoslavenskom miljeu? Što mu se nisu potpisali Ivo Josipović, Josip Manolić ili Vesna Pusić, ljudi koji nas 30 godina uporno pokušavaju vratiti vrijednostima bivše države?’, kazao je pa nastavio:
‘Ako se, ne daj Bože, opet zarati, pitam vas, bi li ti generali koji su potpisali to pismo ponovo mogli stati pred hrvatsku vojsku? Znamo da su generali Janko Bobetko i Zvonimir Červenko stradali u vrijeme onog režima, a u Domovinskom ratu bili su 80-godišnjaci s neokrnjenim moralnim autoritetom. Bi li ova petorica generala mogla s 80 godina s moralnim autoritetom stati pred hrvatsku vojsku? Svi mi hrvatski generali svojim smo zapovijedima uputili u smrt ogroman broj naših ljudi, koji su ratovali za ideju hrvatske države. Obitelji poginulih, kao i oni branitelji koji su izranjavani, sada razmišljaju o tome što se zbivalo u ratu. Oni osiromašeni razmišljaju još i o pojedincima koji su se obogatili u razdoblju nastajanja ove države.’
Kazao je kako smatra da su generali koji su potpisali pismo trajno izgubili autoritet.
‘Ali ne može se ni sve njih isto promatrati. Imate admirala Domazeta koji je praktično do samog kraja služio jugoslavenskoj državi, do kolovoza 1991. nije iz JNA prešao na hrvatsku stranu. Kad je admiral stigao u Hrvatsku, tu se već žestoko ratovalo i imali smo pedesetak tisuća vojnika. S obzirom na to da je on kao strateg, meni nije jasno kako to da Domazet nije predvidio raspad Jugoslavije. Dopuštam da je možda bio hrvatska krtica unutar JNA, ali mi nikad nismo čuli da je do kolovoza 1991. tamo radio za našu stvar’, kazao je Lucić o Loši, a onda se osvrnuo na Gotovinu i rekao kako mu je žao ‘tog svog prijatelja’.
‘On je iz svijeta došao u Hrvatsku i ranije se nego Domazet priključio obrani, Prvoj gardijskoj brigadi. Još ga smatram prijateljem, ali činjenica je da je teško pogriješio tim potpisom. Njega se zapravo zlouporabilo, čovjeka koji je pouzdano bio žrtva za Hrvatsku. Igralo se na Gotovinine emocije zato što je godine proveo u zatvoru, i tako je on potpisao pomilovanje za one koji nikad nisu imali milosti.’
Kazao je kako su Perković i Mustač radili za najokrutniji dio režima koji je bio usmjeren na uništavanje svake hrvatske ideje u zemlji i inozemstvu i kako se uvijek treba prisjećati što je Služba predstavljala prije ’90.
– Prešli su na našu stranu kada je Slobodan Milošević već tri godine razbijao Jugoslaviju, iako su u Hrvatskoj u državnim službama i gospodarstvu kao direktori dominirali Srbi. Ne bi oni nikad promijenili stranu da nisu shvatili da se njihova Jugoslavija raspada, nikada. Nisu oni do 90. bili hrvatski opredjeljeni. Oni su svoje usluge ponudili novim vlastima zato što nisu imali izbora i bili su, to je nesporno, svi prihvaćeni. Uostalom, nije im se ni sudilo u Hrvatskoj, nego u Njemačkoj. Makar, u Hrvatskoj su bili moralno osuđeni, a nije ni to bila mala stvar. Zato je neprihvatljivo što im sada petorica generala iskazuju milosrđe – istaknuo je i dodao kako bi reagirao u zavisnosti od Milanovićeve odluke o pomilovanju.
‘Neka Nobilo javno kaže ime tog generala kojem se prvom obratio, a koji je zatim ostale uvjeravao da se potpišu. Mi znamo tko je to bio i taj zna da mi to znamo. Ali pozivam Nobila da ga imenuje i da si potom jedni drugima možemo pogledati u oči. Danima mi mobitel ne prestaje zvoniti, stotine me, tisuće ljudi zovu kako bi izrazili svoje frustracije zbog potpisa generala. Nikada se ti potpisi neće izbrisati, ostat će tvrdo zabilježeni jer su njima odškrinuta vrata rehabilitaciji Udbe i režima čiji je ona bila snažan, zločinački instrument.’
Kazao je kako nije bio sretan kada su Perković i Mustač postali Tuđmanovi suradnici.
‘Ali Tuđmanovo je vizionarstvo bilo pronaći mjesto i iskoristiti i te koji su prethodno sve činili kako bi onemogućili osamostaljivanje Hrvatske’, napomenuo je i rekao kako nacionalna pomirba ne podrazumijeva oprost za ubojstva Hrvata po svijetu.
‘Niti nakon ratova se ne oprašta počiniteljima zločina, nema abolicije za ubojice’, kazao je.
Napomenuo je kako nema samilosti za Perkovića i Mustača.
‘Gdje je bila samilost za generala Glavaša, koji je mjesecima, godinama bio izvrgnut pravoj kampanji, a borio se za Hrvatsku? Sjetimo se kampanje protiv Mirka Norca ili Tomislava Merčepa. Ni oni nisu bili vrijedni samilosti? Što je sa samilošću za desetke i stotine u javnosti anonimnih hrvatskih branitelja? Glavni lažnjak zvani Fred skoro je sve nas koji smo ratovali za Hrvatsku tretirao kao lažnjake, ni na kakvu samilost nismo naišli. Nije nas se čak niti pitalo kako se osjećamo. A naša su djeca i unuci morali slušati da smo bili zločinačka organizacija na čelu s Franjom Tuđmanom i Gojkom Šuškom. Mi smo ti koji smo omogućili demokraciju i slobodu za one koji nas danas pljuju i proglašavaju zločincima. Ti isti izdanci jugoslavenskog režima puni su milosrđa za Perkovića i Mustača’, kazao je za Novi list i dodao kako će generali koji su dali potpis za Perkovića i Mustača još godinama morati objašnjavati zbog čega su to napravili.
Bravo generale!
Bravo, generale!