Godišnjica je smrti Siniše Glavaševića, sin Bojan posvetio mu je emotivnu objavu

Na današnji dan prije trideset godina, ubijen je vukovarski novinar Siniša Glavašević. Tog 20. studenoga 1991. godine imao je 31 godinu. Bojan Glavašević, njegov sin na svom Facebook profilu povodom godišnjice smrti oca posvetio je emotivnu objavu, koju prenosimo u cijelosti.

Priča o herojima

Kako se postaje herojem? Kakve su to okolnosti koje jednog običnog, svakodnevnog čovjeka – nečijeg oca, supruga, sina, kolegu s posla, prijatelja – transformiraju u heroja, biće veće od života, zauvijek uklesano u sjećanje ljudi? Što herojstvo znači za one koji su još do jučer bili okupani toplinom njihove ljudskosti, njihovim svakodnevnim vrlinama i manama, koji su brisali njihove suze u teškim trenutcima i dijelili s njima osmijehe u trenutcima sreće?

Prije skoro dvadeset godina, moj prijatelj Luigi pustio mi je pjesmu “Tre madri” Fabrizia de Andrea, Arsena Dedića iz Genove u Italiji. U toj pjesmi, majke trojice pribijenih na križ – Isusa i dvojice lopova – oplakuju svoje sinove. Majke dvojice razbojnika prigovaraju Mariji da prejako plače za Isusom, jer zna da će za tri dana uskrsnuti i vratiti se u život, dok je za njihove sinove smrt konačna. De Andre tada Mariji, doista predivnim i teško prevedivim pjesničkim jezikom, u usta stavlja riječi kojima ocrtava Isusa kao sina koji je oduzet majci, koja gleda kako se život iz sata u sat gasi u očima djeteta koje je nosila u utrobi, i koje za nju nije nešto božansko zato što je sin Božji, nego milošću majčinske ljubavi, zato što je to njezino dijete. Marija tada izgovara nešto blasfemično:

“Non fossi stato figlio di Dio

T’avrei ancora per figlio mio”

“Da nisi bio sin Božji, još uvijek bih te imala za svog sina”.

Svaki put kad bi me netko pitao kako je to biti dijete heroja, pomislio sam na de Andreovu Mariju, jer u njezinim riječima pronalazim isti osjećaj koji imam kad pomislim na vlastitog oca heroja, i koji susrećem kod svih koji su ga poznavali. Kod njegovih prijatelja, kojima nedostaje njegov britki smisao za humor, pijanstva u kojima bi se popeo na stol i recitirao Jesenjina, druženja na kojima je svirao harmoniku, iako je nikada nije učio svirati u glazbenoj školi. Kod nas, njegove obitelji, kojima nedostaje kao otac, ili kao suprug, ili kao sin. Ili kao djed.

Komentiraj!

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu od spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.