General Rojs: Milanović i Plenković moraju sjesti i dogovoriti se kako pomoći bh. Hrvatima

S postrojbama Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane, koje su djelovale zajedno kao hrvatske snage, prije 26 godina u Glamoč i Grahovo ušao je i general Ljubo Ćesić Rojs. Bio je to vrhunac operacije “Ljeto ‘95.” kojom je spriječen i pad Bihaća te je predstavljala posljednju pripremu za akciju “Oluja” u kojoj je oslobođena Hrvatska. General Ćesić ističe kako je taj uspjeh rezultat vizije predsjednika Franje Tuđmana i ministra Gojka Šuška te hrvatskog zajedništva.

Večernji list: Generale, gdje ste bili prije 26 godina?

– Ušli smo u Glamoč, a dan ranije u Grahovo.

Kako ste se osjećali tada?

– Ponosno, kao što sam i danas, jer smo znali da smo blizu ostvarenja stoljetnoga sna hrvatskog naroda. Devet stoljeća čekalo se na hrvatsku državu. Svemogući Bog poslao nam je čovjeka kakav se nije rodio u posljednjih tisuću godina. To je predsjednik svih Hrvata dr. Franjo Tuđman i njegova desna i lijeva ruka – ratni ministar obrane Gojko Šušak. To su dvojica velikana koja se neće uskoro ponovno roditi.

Zašto se danas osporava njihovu ulogu, ali i važnost tih operacija?

– Problem je naš hrvatski ego. Svatko hoće biti prvi uz logiku – ja sam to napravio, bez mene se ne može ništa, nakon mene – potop. I najveći je problem što neki žele biti veći od Tuđmana, ali oni mu ne mogu ni cipele obrisati. Predsjednik i ministar izgarali su i na kraju izgorjeli za hrvatsku državu i hrvatski narod. Mi je danas slabo čuvamo. Mladi nam odlaze, ne otvaraju se radna mjesta. Političari gledaju samo vlastiti interes. Istodobno, Tuđman i Šušak gledali su cjelokupan hrvatski narod, a napose BiH, jer su znali kako bez Hrvata nema ni BiH ni RH.

Maloprije ste spomenuli kako neki ljudi uporno osporavaju predsjednika Tuđmana. Najčešće se to čuje od Mesića?

– Mesić je najveći veleizdajnik kojega je Hrvatska imala. Mesić je najveća elementarna nepogoda koja je pogodila hrvatski narod. Mene, međutim, najviše žalosti činjenica da ga je hrvatski narod dva puta birao.

Brojne vojne operacije u BiH bile su pripremne za Oluju. U njima su sudjelovale i postrojbe HVO-a. Koliko je to zajedništvo bilo važno i zašto ga danas nema?

– Nikada više takvog zajedništva neće biti i zahvaljujući upravo iseljenoj Hrvatskoj, zajedništvu sveukupnog hrvatskog naroda u RH i BiH ostvarili smo sve te ciljeve. Svi smo se stavili u funkciju hrvatskog predsjednika Tuđmana i ministra Šuška. Stvorili smo hrvatsku oružanu silu, kako u Hrvatskoj tako i u BiH. Oslobodili smo okupirani teritorij RH, a u BiH smo sačuvali hrvatstvo. No, nažalost, nismo riješili dugoročno hrvatsko nacionalno pitanje. Vidite kako je i 26 godina nakon Oluje hrvatski narod u BiH potlačen i nije ravnopravan s ostala dva naroda. Preglasavaju ih, biraju im drugi političke predstavnike na najviše državne pozicije koji bi trebali predstavljati Hrvate. Koga sada predstavlja Komšić? Pa nikoga! Trebao bi predstavljati hrvatski narod. Mi nismo tražili ništa više od druga dva naroda, samo da budemo ravnopravni. Na svim sastancima koje je imao predsjednik Tuđman, bilo da su bili javni ili tajni, uvijek se zauzimao za jednako pravo Hrvata u BiH. Nakon rata plakale su sve majke. Ali mi nije jasno da se još nismo dozvali pameti da oko svega razgovaramo na ravnopravnoj osnovi. A ne nastupati i prijetiti osvetama kakve upućuje Bakir Izetbegović porukama da će “upamtiti hrvatski narod”. On mora znati da bi 1994. godine Bošnjaci u BiH doslovno pomrli od gladi da nije bilo Hrvatske. Za svaki konvoj s pomoći koji je otišao bošnjačkom narodu u BiH, a glavni logistički centar bošnjačke Armije BiH bio je u Visokom, kojemu je na čelu bio Hasan Čengić, ja sam potpisao prelazak preko graničnog prijelaza. A stizala je pomoć iz Irana, Saudijske Arabije, cijelog islamskoga svijeta. To sam sve potpisivao uz značenje SAD-a, a o svemu je bio izviješćen tadašnji veleposlanik Peter Galbraith. Mislim da bi, u najmanju ruku, bilo pošteno s bošnjačke strane da budu zahvalni i da pričaju kako je sva pomoć stizala iz Hrvatske. Nikad nitko nije rekao hvala.

Danas pak bošnjački političari Hrvate u BiH poistovjećuju s UZP-om, Herceg Bosnu predstavljaju zločinačkom. Kako to danas doživljavate?

– Žalostan sam, prije svega, što naši političari dopuštaju da nas se tako proziva. A mi smo trebali podizati kaznene prijave protiv onih koji su činili zločine nad hrvatskim narodom u Bosni i Hercegovini. Koga smo to procesuirali. Šutke promatramo kako se uklanja glavnu državnu tužiteljicu. A uklanjaju je zato što je Hrvatica i jer se usudila dirnuti u osinje gnijezdo po zakonu i po pravdi. Naši političari tu djeluju pasivno, kao i oko ostalih pitanja, držeći se one kako ih to osobno ne dira, pa ne žele talasati. No, oni talasaju cijelo vrijeme. I mi šutimo. Pogledajte gdje su nam ratni zapovjednici svih gardijskih brigada i najviši vojni dužnosnici. Svi su u RH. Nitko ne smije doći natrag u BiH, svoju rodnu grudu. Obitelji mnogih generala su razdvojene. Ponavljam, umjesto da budu zahvalni što su uspjeli preživjeti, sada nam se osvećuju. Da nije bilo Washingtonskog sporazuma, ne bi bilo BiH. Danas se taj sporazum negira, a Hrvate nastoji potpuno marginalizirati. Moram podsjetiti i da je pokojni predsjednik nudio sporazum o vojnoj suradnji Aliji Izetbegoviću 1992. godine, no bošnjačka strana ga je izigrala jer se htjelo raseliti hrvatski narod iz središnje Bosne.

Čini li Zagreb dovoljno u potpori Hrvatima u BiH oko ostvarenja jednakopravnosti? Pri tome mislim i na Vladu i na Ured predsjednika.

– Malo. Žalostan sam zbog toga. Republika Hrvatska potpisnica je i Washingtonskog i Daytonskog mirovnog sporazuma. Sada sve članice Europske unije kažu: – Mi imamo strateške interese u BiH. Pa zar najviši politički predstavnici vlasti Republike Hrvatske ne smiju reći javno – imamo mi svoj narod tamo i mi također imamo strateške interese u BiH. U onom što je u posljednje vrijeme izjavljivao predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović oko BiH, podržavam ga 300 posto. Ali nemojmo da to ostane samo na izjavama. To treba pokazati djelima. Naši političari, kada se vrate u Republiku Hrvatsku, moraju sjesti, ali ne kao zavađeni protivnici, i dogovoriti se oko toga kako zajednički pomoći Hrvatima u Bosni i Hercegovini. Bio sam tužan što prigodom otvaranja Pelješkoga mosta, koji je strateški važan za spajanje juga Hrvatske, nisu bili zajedno premijer i predsjednik. Oni moraju svoje animozitete staviti po strani kada su ovakve stvari u pitanju. Jednako kao i u slučaju bosanskohercegovačkih Hrvata. A pogledajte koliko su Hrvati iz BiH dali doprinosa za Republiku Hrvatsku. Od Domovinskog rata naovamo. Možda se to najbolje vidi u sportu. Doslovno polovina svih igrača dolazi iz BiH. Nažalost, to se ne spominje.

Što bi, po vašem mišljenju, Hrvatska još trebala činiti da se stanje ispravi?

– Prije pet dana imali smo sastanak u Vladi Republike Hrvatske. Tada je rečeno kako je Hrvatska ponovno izdvojila ove godine 25 milijuna kuna za projekte Hrvata u BiH, a ja sam odgovorio kako je svojedobno u vrijeme Tuđmana za Hrvate u BiH toliko izdvajano u tri dana. Znači, ovakvim tempom za pedeset godina jedva bi se ispunilo koliko je za Hrvate u BiH ranije izdvajano novca. To je bilo oko 1,95 milijardi kuna godišnje. A to je bilo ulaganje u opstanak i ostanak Hrvata u Bosni i Hercegovini.

Generale, što je s graničnim režimom? On je sada veliki problem za Hrvate u BiH?

– Kada morate prijeći granicu, a hrvatski ste državljanin, nažalost, tretira vas se kao da ste ilegalni migrant. Žalostan sam zbog tih stvari. To nije politika predsjednika Tuđmana ni njegova vizija. Da se danas ustanu, vjerojatno bi pozivali da se digne glas za ovaj naš narod, da mu se pomogne jer je stanje jako teško. Ja se borim i moj jezik me koštao puno u ovih posljednjih dvadeset godina.•