U 2. korizmenoj nedjelji – Pačistoj nudi nam se za razmišljanje tekst o preobraženju Isusovu na neimenovanoj gori, koja se u tumačenjima povezuje s brdom Tabor, a ona je Sveta gora u svijesti vjernika. Za ovo imamo i svjedočenje o preobraženju na Svetoj gori u Drugoj Petrovoj poslanici, dakle, očevidac kaže: “Od Oca je doista primio čast i slavu kad mu ono od uzvišene Slave doprije ovaj glas: Ovo je Sin moj, Ljubljeni moj, u njemu mi sva milina! Taj glas, koji s neba dopiraše, čusmo mi koji bijasmo s njime na Svetoj gori.“ (2 Pt 17-18). To brdo neki povezuju s planinom Hermon.
Mi ćemo krenuti u tumačenje na temelju Matejeva evanđeoskog izvješća, a povezivat ćemo s Markom i Lukom kako bismo imali cjelovitiju sliku ovoga događaja. Matej uvodno veli da je Isus nakon “šest dana“ (Mt 17,1), tako i Marko (Mk 9,2), a nakon “osam dana“ navodi Luka (Lk 9,28), što se odnosi na vrijeme poslije Petrove Cezarejske vjeroispovijesti, poveo sa sobom trojicu svojih apostola, a to su Petar, te braća Jakov i Ivan. Luka navodi da se Isus popeo na ovu goru radi molitve jer je tu zaista lijepo moliti s pogledom u nebo i okružje brda Tabora. I kaže se u Lukinu evanđelju da mu se izmijenio izgled lica za vrijeme molitve i odjeća mu sjajem zablistala (usp. Lk 28-29).
On ih je poveo sa sobom na goru visoku, što bi mogla biti, prema nekim tumačima, planina Hermon, u čijem je podnožju Cezareja Filipova gdje se dogodila Petrova vjeroispovijest, pa su se nakon toga mogli uspeti na tu planinu, te gore doživjeti preobraženje Isusovo. Ta je planina visoka 2814 metara, a nalazi se na granici između Libanona i Sirije, u sklopu anitlibanonskog gorja, te je okrenuta prema Izraelu, a ispod nje izvire rijeka Jordan i teče sve do Mrtvoga mora, gdje se ulijeva razblažujući mu prejaku slanoću. Međutim, učestalije je spominjanje da je ta visoka gora brdo Tabor (visina 588 m, naziv od riječi Taboureaou sa značenjem kupola), koje se nalazi u donjoj Galileji udaljeno 9 km jugoistočno od Nazareta, a 18 km zapadno od Galilejskoga jezera. Tabor se nalazi u nizini bez ikakvih okolnih planina i izgleda kao lijevak okrenut na kružni dio a na vrhu kupola.
Na istočnoj padini ove gore 1925. god. arheolozi su pronašli ljudske ostatke i korištena oruđa iz srednjeg paleolitika (70.000-40.000 godina pr. Kr.) i iz kasnoga paleolitika (35.000-15.000 godina pr. Kr.). Na Taboru je bilo pogansko svetište Kanaanaca, a artefakti (iskopani ostaci) se mogu vidjeti i danas u kripti franjevačke bazilike. Antioh III. podigao je na vrhu Tabora vojnu utvrdu pri kraju 3. st. pr. Kr. Neka izraelska plemena smatrala su ovu Goru svetom, a inače spominje se često u Starome Zavjetu. Ovo brdo je mjesto Isusova preobraženja kod Origena u 3. st., zatim sv. Ćirila Jeruzalemskog i sv. Jeronima u 4. st. kada mnogi vjernici hodočaste na ovo brdo Preobraženja. Perzijanci su opustošili ovo brdo 614. god., a obnovili su ga križari osnovavši benediktinsku opatiju proširivši dotadašnju obnovljenu crkvu, te je sagrađen i samostan. Križari su poraženi 1187. god. i svetište je opustošio na tome brdu sultan Malek al-Adil I. On je 1211. god. podigao veliku utvrdu čiji su ostaci i danas vidljivi. Kršćani su imali malu crkvicu koja je čuvala uspomene na evanđeosko razdoblje iz Isusovih vremena. Nju su Turci razorili 1263. god. Otkupili su je 1631. god. franjevci koji su došli u Nazaret 11 godina ranije. No, oni su uspjeli podići svoj samostan tek 1924. god.
Što se dogodilo na tome brdu Taboru? Isus se preobrazio, tj. zasjalo mu lice kao sunce, a haljine postale bijele kao svjetlost, kao snijeg. Preobrženi Isus postaje novi Mojsije koji se na novom Sinaju susreće s Ocem u oblaku. Marko govori da su Isusove haljine postale sjajne, veoma bijele, tako bijele da ih nijedan bjelilac na zemlji ne bi mogao tako izbijeliti (usp. Mk 9,3). Dogodilo se upravo ono što Pavao kaže: “…koji obeskrijepi smrt i učini da zasja život i neraspadljivost – po evanđelju… (2 Tim 10).
Tom zgodom ukazali su se Isusu i ovim učenicima Mojsije i Ilija i razgovarali su s Isusom koji vrednuje svaki izričaj u Starome Zavjetu, a dodaje svoja tumačenja i svoje nove misli i riječi sa zakonom ljubavi. Luka veli da su razgovarala dvojica starozavjetnih likova, predstavnik Zakona i predstavnik Proroka, s Isusom o njegovu Izlasku, što se doskora imao ispuniti u Jeruzalemu, tj. nakon muke, smrti, pokopa i uskrsnuća (usp. Lk 9,31-32). Mojsije predstavnik starozavjetnog Zakona (Dekalog) i Ilija predstavnik starozavjetnih proroka do proroka Ivana Krstitelja koji nije govorio u slikama i viđenjima nego je svojom rukom pokazao Mesiju. Petar je molio Isusa da ostanu u tom blaženom stanju stalno, jer su osjetili da su pronašli konačno stanište u svome životu, pa predlaže da se naprave tri sjenice, i to po jedna Mojsiju, Iliji i Isusu. Oni bi zacijelo stanovali s njim. Marko piše da Petar govoreći o trima sjenicama doista nije znao što da kaže jer bijaše u strahu, a bijahu prestrašena i ostala dvojica apostola, a ta prestrašenost nastala je zbog iznenadnoga viđenja, nenadanoga događaja pojavka dvojice starozavjetnih osoba, Mojsija i Ilije, koji su razgovarali s Isusom. Ove relacije mogu se zbiti u stvarnosti i dogodile su se, ali one se zbivaju i u glavi, u duši, duhu, gdje se spajaju vremena Mojsijeva i vremena proroka Ilije, te vrijeme Isusovo, a sve pod vidom da se u stvarnosti sve ono što je bilo u povijesti spaja u tadašnjosti s uvažavanjem i podupiranjem, jer ništa se ničemu i nikome ne suprotstavlja, nego naprotiv sve se nadopunja, jer Bog djeluje u davno i ovo novo vrijeme svoga Ljubljenoga Sina, te stvara sve novo na svome starome djelu.
Pojam sjenica je star u povijesti svetoga naroda. Posebno je vezan za blagdan Sukot, blagdan Sjenica, koji su Židovi slavili u znak zahvale Bogu za izlazak iz egipatskog ropstva na slobodu, kao i onaj svoj dugi put u trajanju od 40 godina hoda kroz pustinju do Obećane Zemlje kada su pravili kolibe, sjenice. Ovaj blagdan dobio je i novo značenje jer se slavio 15 dana u mjesecu tišriju, a to je rujan i listopad, u znak zahvale Bogu za plodove zemlje i njihova rada kao i Božje darežljivosti. Svaka obitelj trebala je za ovaj blagdan Sjenica ili Sukot napraviti suku – kolibu s tri strane zidova a četvrta je otvorena, a zidovi mogu biti od platna, drveta, metala s krovom koji je prigodan od spletenoga grmlja kroz koje se noću trebaju vidjeti zvijezde. U tim sjenicama bi se blagovalo i kadno kada moglo se i prileći osim u vrijeme kiša.
Dok je apostol Petar govorio o sjenicama, najednom ih je zasjenio svijetli oblak. Iz oblaka se začuo Očev glas: “Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga!“ Trojica Isusovih apostola su čula ovaj glas i riječi što se odnose na Sina Božjega Isusa, te su od silnoga uzbuđenja i straha popadali licem na zemlju. Kad je Isus to vidio, pristupio im je, dotaknuo je svakoga od njih i rekao im da se ustanu i da se ne boje. Ustajući se sa zemlje na Taboru podigli su oči i više nisu nikoga vidjeli doli Isusa sama. Luka govori da je Petra i njegove sudrugove svladao san, a probudivši se, ugledali su Isusovu slavu i dva starozavjetna lika koji su stajali uz Isusa (usp. Lk 9,32).
Vraćajući se s toga Brda preobraženja Isusova razmišljali su u svojim srcima o tome neopisivo lijepome događaju za njih. Isus im je otkrio svoju slavu, ali im je zapovjedio da o tome nikome ništa ne govore dok On ne izvrši ulogu “Sluge“ (Iz 42,1; Mt 3,16 i sl.) i dok ne uskrsne od mrtvih. Apostoli su poštivali tu Isusovu zapovijed, ali nisu mogli odoljeti tome a da ne raspravljaju o onome što je Isus rekao da će On od mrtvih ustati (usp. Mk 9,10). Razvio se razgovor između Isusa i ove trojice apostola o tome kako pismoznanci govore da prije treba doći prorok Ilija nego se sve to dogodi s Isusom, a Iliji je ulogu preteče namijenio prorok Malahija. Isus im je odgovorio da je to posve istinito da će Ilija doći i sve obnoviti. Potom tvrdi da je Ilija već došao, ali ga oni nisu upoznali, te su s njime učinili ono što im se prohtjelo. Ovo se odnosi na Isusova preteču Ivana Krstitelja u kojem se zrcali lice velikoga starozavjetnoga proroka Ilije, što ga je on oživio krstivši Isusa na rijeci Jordan. Tom zgodom, kada je Isus izašao iz vode, molio se i ugledao otvorena nebesa i Duha Svetoga u liku goluba gdje silazi na njega, a glas se zaorio s nebesa: “Ti si Sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina!“(Mt 3,17; Mk 1,11; Lk 3,22). Kod Luke u kontekstu preobraženja imamo ovu rečenicu: “Ovo je Sin moj, Izabranik! Njega slušajte!“ (Lk 9,35). U trenutku preobraženja na brdu Taboru izgovorene su iste riječi jedino što imamo i ovaj dodatak na kraju, a on glasi: “Slušajte ga!“ Isus također u svome odgovoru trojici apostola govori da će i on trpjeti od tih različitih narodnih i vjerskih stranačkih vođa kao i prorok Ivan Krstitelj. I shvatili su u ovome Isusovu odgovoru sve u svezi s Ivanom i “oživljenim Ilijom“ (Johannes redivivus – Elias redivivus!).
Apostolima se tada objavila slava neba, u koju je Isus ušao, a Bog Otac je potvrdio apostolima da je Isus njegov ljubljeni Sin, da je u njemu sva njegova milina i da ga slušaju i nasljeduju.
Na ovom malom odlomku evanđelja možemo razjasniti svu tajnu odnosa između Boga Oca i Boga Sina, te Boga Duha Svetoga. To viđenje trajalo je kratko. Isus je ponovice vratio u svakidašnju ovozemaljsku stvarnost svoje apostole, ali im je poprijetio da o tome događaju ne pripovijedaju nikome dok on ne uskrsne u slavu nebesku, u slavu iz koje je došao na ovaj svijet i u kojoj je Bog Otac dao svoju milost “prije vremena vjekovječnih“ (2 Tim 1,9), kako reče sv. Pavao.
Mi se trebamo upitati: Možemo li mi napustiti svoju zemlju, zavičaj i dom očinski, te krenuti u zemlju koju će nam Bog pokazati? Možemo li se osloboditi svoje sebičnosti i grješnosti i poći prema novoj zemlji i novom nebu? Hoćemo li se s Isusom popeti na “brdo preobraženja“ (sakrament svete ispovijedi) kako bismo osjetili gdje je naše pravo stanište? Korizma je vrijeme za takve odluke.
Don Ilija Drmić
