Interpol je obavijestio entitetsko Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Srpske da je za 3. ožujak najavljeno masovno samoubojstvo mladih osoba na društvenoj mreži TikTok. Kako se boriti protiv ovoga? Je li ovo nova vrsta “plavog kita” koji je svojevremeno dovodio do samoozlijeđivanja razgovarala je ekipa N1 televizije sa Sašom Petrovićem, inspektorom u Federalnoj upravi policije i Natašom Pivašević, psihologinjom iz Banja Luke.
Gospodine Petroviću, vi često govorite o sigurnosti na internetu. Upozorenje Interpola svakako zabrinjava. Kako je moguće kontrolirati ove stvari?
Jako teško. I mi smo zaprilimili ovu informaciju, ali je MUPRS-a objavio prije nas, pa nije bilo potrebe da se i mi oglašavamo. Djeci u ovim vremenima nedostaje izazova i uzbuđenja. Također, povećana je upotreba društvenih mreža i dovoljno je da netko smisli ovakav “izazov” i sigurno će jedan broj djece krenuti za njim.
Da li ovakvi izazovi dolazi od djece?
Ne možemo to reći. Mi kao FUP radimo preventivno i represivno. Preventivno radimo na edukaciji djece, a represivno vršeći istrage i monitoring. Što se tiče Bosne i Hercegovine nije kritično kako zvuči. Nismo naišli na slučaj koji nismo spriječili prije izvršenja. Imali smo dvije najave samoubojstva, u posljednja dva mjeseca, kod djece koje smo spriječili.
Gospođo Pivašević zašto tinejdžeri prihvaćaju ovakve izazove? Je li to u suštini ciljana grupa za ovakvu vrstu igre?
U tim adolescentskim godinama odvajaju se od svojih obitelji, traže neku svoju samostalnost i to je normalno. I ta sloboda koju imaju na internetu je jedan od njihovih izraza. Bilo je takvih izazova, da tako kažem, uživo, ali je dramatičnije na internetu što mnogo manje prostora ima za kritično razmišljanje. Djeca i adolescenti nemaju tu konačnu sliku svojih postupak, te moguće fatalnosti i to je problem.
Gospodine Petroviću, je li moguće locirati onoga koji pokreće ovakvu vrstu zadataka?
Moguće je, digitalni kao i svaki drugi trag je moguće identificirati. Pozivom dobijamo podatke od drugih članica interpola, ako je osumnjičena osoba izvan BiH. Konkretno ovaj slučaj je krenuo iz Rusije.
Gospođo Pivašević, kako se dijete osjeća u trenutku kada dobije ovakav izazov? Radi li se to da bi se dokazalo ili se radi možda o nekoj vrsti anksioznosti kod djeteta?
To je jako važno pitanje. Jedan dio prevencije trebao bi se baviti na način tako što ćemo samu djecu pitati zbog čega pristaju na ovakve izazove. Netko izazove koristi za dobivanje pažnje – da pokaže hrabrost, da je vođa, na neki način da podigne svoju vrijednost. Ima i strah da neka djeca pristaju na izazove da ne bi bila prozvana od društva.
Kako da roditelji uoče promjene kod djeteta? Je li to uočavanje ključno u spriječavanju neželjenih posljedica?
Pivašević: To je vrlo nezgodna tema. Pitanje se postavlja koliku kontrolu roditelj treba imati nad privatnošću djeteta. Važnije je da roditelji rade na kritičkom razmišljanju kod djeteta nego da zadiru u njegovu privatnost. Zamislite da roditelj čita dnevnik od djeteta? Dijete će uvijek naći način da pobjegne od roditelja, znači ključno je kritičko razmišljanje.
Petrović: Mislim da je najbitniji razgovor roditelja s djetetom. Bolje je po meni ući u privatnost nego trpiti posljedice. Problem je što su roditelji mnogo slabije tehnološki educirani od svoje djece. Bitna je i komunikacija kroz školu – nastavnika ili pedagoga s djetetom.
