Prvi dio. Evanđelist Matej otpočinje ovu prispodobu o Sijaču i sudbini posijanoga zrnja, koja se čita i koju slušamo u 15. nedjelji kroz godinu (12. srpnja 2020.) pripovijedanjem da je Isus toga davnoga dana izišao iz neke i nečije obližnje kuće i došao do Galilejskoga jezera, a Matej veli do mora, jer su svoje veliko jezero zvali more, te je tu sjeo na obali. Evanđelist Marko kaže da je Isus opet, ponovno otpočeo svoju propovijed uz more, što nam hoće reći da je on to češće činio ne samo na tome dijelu velikoga jezera, nego i na drugim njegovim obalama i pučinama, dok u Lukinu evanđelju nemamo ovu odrednicu da je izišao iz neke i nečije kuće, te došao na obalu Genezaretskoga ili Tiberijadskoga jezera, koje spomenuti evanđelisti nazivaju morem u smislu povećanja zbog ponosa, ili hiperbole zbog njegove veličine i ljepote na kojoj se zbiva još veličanstveniji i ljepši govor Božjega Sina s poukom o duhovnim zakonitostima Kraljevstva Božjega.
I mi bismo u ovim ljetnim vrućinama rado sjedjeli u hladovini i na obalama naših potoka, rijeka, naših jezera, našega mora (mare nostrum dalmaticum/croaticum spominje se u darovnici Petra Krešimira IV. zadarskomu samostanu sv. Krševana 1069. god., a on svjedoči o teritorijalnoj prostranosti Hrvatskoga Kraljevstva u Krešimirovo doba), ali nismo zacijelo u mogućnosti jer nas uvijek nešto goni, potiče, zove i pomalo odvraća od svega toga lijepoga ugođaja i doživljaja na tim obalama gdje nas rashlađuje vjetrić s mora i voda i okolnih brda, brežuljaka i planina. I divimo se onima koji mogu tamo otići i odmarati se. No, sve nas čeka Isus i danas na obali mora naših života i želi nam ispripovijedati zanimljivu prispodobu o Sijaču i njegovoj sjetvi.
Dalje u prispodobi imamo izvješće sv. Mateja koji veli da je k Isusu na obali jezera nagrnulo silno mnoštvo znatiželjna, opterećena raznim nevoljama i umorna naroda, koje je posjedalo po obali. Isus je ušao u jednu od lađa i zamolio lađara da malo otisne kako bi narod bolje njega vidio i čulo, te da on Gospodin i Božji Sin može sabrani narod gledati dok mu zbori u prispodobama o kojima će moći taj narod inače “tvrde šije“ (Izl 32,9) tijekom cijeloga svoga života razmišljati, kao i čovječanstvo diljem svijeta do konca svijeta i vijeka, jer su one preduboke, toliko misaone da ih je nemoguće iscrpsti. Prispodobe su neiscrpive.
Isusove prispodobe su vrlo jasan način pripovijedanja i razumskoga uvjeravanja, o čemu se može mnogo razmišljati o raznim vidovima ljudskoga života, a napose pod vidom odnosa prema sebi, drugima, Bogu i njegovu Kraljevstvu, o dobru i zlu, o grijehu i obraćenju, o ljubavi i miru, o blagoslovu i sreći, o životu i smrti, o zemaljskom i nebeskom životu, o prolaznosti i trajnosti života u Bogu. Prispodobe i parabole su sastavni dijelovi Evanđelja kojima se ljudi mogu trajno baviti otkrivajući iz njih umješno posložena i skrivena zrnca istine, koja se mogu postupno otkriti, a potom ponovno proučavati i uklapati u naše misaone sustave sve do eshatona, odnosno do zalaza ovoga zemaljskog života: smrt, zagrobni život – čistilište, raj, pakao. Sv. Marko reče da im je Isus govorio u pouci, što možemo povezati da su i prispodobe, parabole i Isusovi govori zapravo evanđeoska pouka, ne samo dobra retorika jednoga mistika i uz to zabava koja razgaljuje duh i dušu, te oduševljava za neke ideale, nego to je pouka za preobrazbu nabolje i za život u Kraljevstvu nebeskom, za promjenu krivih životnih nazora i stavova. (Mt 13,1-2; Mk 4,1-3; Lk 8,4).
Drugi dio. Ovoga puta imamo pred sobom Isusa koji nam pripovijeda s najvećim pripovjedačkim umijećem na obali našega životnog mora, čiji je jedan krak u našim župnim crkvama gdje se sve to događa za vrijeme naše nedjeljne svete i nikad preskočene i zaboravljene Mise, osim zbog bolesti i nemoći. Ta tko će zaboraviti da je nedjelja Dan Gospodnji i ne strčati se na obalu Mora, Genezaretskoga jezera, u ono mnoštvo, te slušati najvećega govornika i mistika, Bogočovjeka Isusa Krista, Drugu Božansku Osobu, koja govori u ime Prve Božanske Osobe Oca i u ime Treće Božanske Osobe Duha Svetoga, a govori za nas i naše dobro, za našu sreću i ljubav. Nemoguće je nedjeljom ne čuti Boga koji govori, jer njegov govor nadilazi svaki drugi govor. Nedjelja je polazna zemaljsko-nebeska i potpuna obnova vlastitoga duha i vlastite duše u Trojstvenom Bogu. To je početak tjednoga života u Duhu Trojstva.
U ovoj nedjelji i za vrijeme svih Misa zbori nam svoju prispodobu o Sijaču i sjemenu, sudbini sjemena. Mi ovoga trena stvaramo sliku sijača na uzoranoj njivi, jer se uvijek prije sjetve događa molitva (kult, štovanje), zatim oranje, čišćenje zemlje od kamenja, korijenja i svega drugoga što može smetati sjemenu da izraste (kultura). O ovoj dobroj pripremi zemlje i njezinoj gnojidbi, ovisi daljnji naš rad, sljedeće naše kultiviranje tla sa sijanjem određenoga sjemena i završnim molitvenim blagoslovom (kult, štovanje) da Bog sačuva sijača i sjeme, te da na kraju uslijedi žetva koja će obradovati sijača i sve radnike koji šest dana rade kao mravi a sedmoga Dana Gospodnjega slave Boga u vlastitoj župnoj ili kojoj drugoj crkvi i to slavljem svete Mise (Euharistije, zatim Prinosom vlastite životne žrtve i Zahvalom) Gospodara kruha i vina i blaguju svoj slatki blagoslovljeni kruh u ljubavi za obiteljskim stolom. Ne pripovijeda nam u ovoj zgodi sve to sam Isus, jer on sve to pretpostavlja u našem marljivom i odgovornom radu i postupanju, kao i svemu onome što slijedi nakon rada i uroda, nakon sjetve i žetve.
Isus sijača predstavlja i postavlja sa silnom radošću na veliku i zanimljivu pozornicu svijeta. Možemo reći poistovjećuje sebe sa svakim od nas, jer je on glavni Sijač Božje Riječi, a i mi smo sijači u ovome svijetu i na svojim raznim, raznovrsnim i raznorodnim njivama i s našim isto tako različitim ralima, bisagama i sjemenima. I što god sijali, nešto zrnja će pasti pokraj puta, nešto na kamenje, nešto u trnje, a ipak najveći broj sjemena sjetvenoga bit će posijano po dobro uzoranoj i pripremljenoj zemlji, te ćemo ga pobranati da ga ne bi pojele ptice nebeske (iako i njih Gospodin hrani s malo našega zrnja). Kada se obavi taj posao, onda slijedi molitva Gospodaru zemlje, sjetve, žetve, uroda za obilat i dostatan rod. Naša će njiva uroditi obilatim dostatnim urodom. Svako zrnje prema svojoj veličini, snazi i svojim uvjetima. Tako će nam uroditi neka zrnja sa 100 novih zrna, neka sa 60 novih zrna, a neka s 30 novih zrna. Ili, kako kaže sv. Luka, sva će uroditi sa 100 novih zrna pavši u dobru zemlju i usnuvši, umrijevši u zemlji da bi rodila nova zrna. Marko je počeo od onoga koje je rodilo 30, pa nastavlja s onim koje je rodilo sa 60 i konačno završava parabolu onim koje je urodilo sa 100 novih zrna. Ona zrnja koja su pala pokraj puta, nešto na kamenje, nešto u trnje ili možda još negdje, doživjela su svoje sudbine a povezane su s tlom i uvjetima njihova života. Zrnje pokraj puta pozobale su ptice nebeske (jer se i za njih brine Otac nebeski), ono zrnje što je palo na kamenito tlo bez veće ovlažene zemlje niklo je i sunce ga je spržilo, te ono koje je palo u trnje ugušilo mu je rast samo oštro trnje isprobadavši ga.
Sve se ovo može povezati s našim ljudskim stanjima djelovanja koja su mnogobrojna, neizbrojiva: tako zrnje uz put može značiti da nismo dovoljno posvećeni svome poslu, nego sve nam je usputno i normalno je da od toga nema velikog učinka ni na materijalnom a ni na intelektualno-duhovnom planu, a to zrnje mogu pozobati ptice ili kakve druge životinje, a može biti i pogaženo, kako piše sv. Luka; zrno kamenite sudbine može označavati naše poslove koji su povezani s određenim nedostacima vezivnih tvoriva uza sami kamen; ono stanje naših životnih poslova povezanih s trnjem možemo prispodobiti s nevjerojatnim trnovitim životnim situacijama koje zbog oštrosti, zapetljanosti, upetljanosti, usnopljenosti s trnovitošću, zaraslosti u trnovitost i korov, neurednosti, nesmotrenosti, nekorištenja razuma – uvijek daje isti učinak: gušenje dobre sjetve i blagoslovljene plodonosne žetve.
U daljnjem evanđeoskom tekstu imamo i tumačenje prispodobe o sijaču, kada se veli za sudbinu posijanoga zrna koje je palo uz put da svaki koji sluša govor i Riječ o Kraljevstvu nebeskom, a to ne razumije ili se ne trudi razumjeti, dolazi Zli i otima što mu je u srcu posijano. Ono je nekako palo usputno u čovjekovo srce i sotona je uvidio da od toga daljnjega razumijevanja i sazrijevanja poruke u svijesti neće biti ništa, pa sotona u tom slučaju čupa tu posijanu riječ s uvjerenjem da od njezina rasta neće biti ništa, a i s nakanom da ga i ne bi moglo ni biti, zapravo on, sotona i želi, kako piše Luka, “da ne bi povjerovali i spasili se“ na temelju posijane i razrasle riječi. Tu bismo mogli vidjeti one koji su polovični u primanju i razumijevanju, a sotona s njima igra svoju igru otimanja riječi da bi bio siguran kako se neće razrasti sa svojim plodovima u moždanima i prostorima srca toga čovjeka ili skupine ljudi.
Što se tiče riječi koja je pala na kamenito tlo, može se povezati s onim osobama koje čuju riječ i s radošću je prime, ali ta riječ nema mogućnosti da se ukorijeni u umu i srcu i životnom djelu te osobe, jer postoji određena nestalnost i strah za osobni život zbog riječ u vrijeme nevolja i progonstava, što je već bila pojava u to vrijeme nastanka Evanđelja, pa radije odustaju jer su se pokolebali misleći da ta riječ i ne donosi neki posebni urod značajan i važan za ovozemaljski život koji se ravna po nekim drugim kriterijima trke za bogatstvom i užitcima. I ovakvih je u povijesti mnogo, a oni postoje i u sadašnjosti i prepoznatljivi su u raznim zgodama jer svoga se kršćanskoga imena odriču zbog vlastitih užitaka ili, kako Luka piše, naslada i odstupanja zbog žrtve za druge, što se izražava u prinošenju darova za dobrobit Kristove zajednice u cjelini kao i onih koji su u nevoljama, odriču se karitativne djelatnosti u svijetu koji ne vide ljude u nevolji i potrebi.
Zasijani u trnje nalikuju onima koji su poslušali i shvatili poruku i snagu riječi, ali ovozemaljska briga povezana s problemima bogatstva i uopće s raznim ugodnostima čega bi se trebalo odreći iz viših razloga, jednostavno guše posijanu riječ u duši i ona se suši i ne donosi plod dobar za čovječanstvo, a to je šteta.
Konačno, oni koji su riječ čuli i razumjeli, te prihvatili pod cijenu vlastitoga života po uzoru na Krista, oni urode obilatim svekolikim raznovrsnim plodovima u ustrajnosti: “…jedan stostruko, jedan šezdesetostruko, a jedan tridesetostruko.“ U tumačenju prispodobe kod Luke imamo izrijekom rečeno da je sjeme riječ Božja. (Usp. Mt 13,18-23; Mk 4,13-20; Lk 8,11-15).
Isus je na kraju ove prispodobe rekao ovu rečenicu: “Tko ima uši, neka čuje!“ (Mt 13,9). Time je jednostavno završio svoju prispodobu s porukama, koje su gotovo neiscrpne. Ta je rečenica postala poslovica koja se u raznim iskazima može koristiti sa značenjem da svaki koji je određenu misao ili poruku čuo svojim ušima, a prorok Izaija kaže: “Gospodin Bog uši mi otvori“ (Iz 50,5), treba i razumjeti što se govori u cijeloj strukturi parabole. (Usp. Mt 13,3-9; Mk 4,4-9; Lk 8,5-8).
Treći dio. U daljnjem nastavku Evanđelja po Mateju o ovoj prispodobi o Sijaču imamo i upit apostola i učenika o tome zašto im Isus govori u prispodobama, kao i Isusov odgovor. U odgovoru je izneseno mišljenje da je Isusovim apostolima i učenicima dano i dopušteno znanje otajstava Kraljevstva nebeskoga, a narodu još nije, jer oni “gledajući ne vide i slušajući ne čuju i ne razumiju“, pa im govori u prispodobama koje su u najvećem broju ipak njima razumljive, a apostolima je sve jasno jer sve vide i sve čuju i sve osjećaju o Riječi Života. Oni svaku njegovu riječ i gestu, pokret u sebe upijaju i pamte. I u tome izričajnom okružju Isus govori onu svoju vrlo zanimljivu rečenicu, sentenciju, gnomu, izreku: “Doista, onomu tko ima dat će se i obilovat će, a onomu tko nema oduzet će se i ono što ima.“ Ovo bi se moglo shvatiti da onaj tko je marljiv, mjerljiv, smjerljiv, radin i surađuje svojim darovima, talentima sa svojim Bogom da će se njemu uvijek pridodati i čak će obilovati, a onomu tko je lijen, nemaran, nije radišan, njemu će se oduzeti i ono što ima, što je gotovo prava i teška kazna jer u tom slučaju više nema ništa, pa ni ono najosnovnije za život, a tome je očito sam kriv, pa je zaista on sam sebe i kaznio, a Bog mu je tu kaznu samo predočio.
Ovdje je Isus naveo riječi proroka Izaije što se obistinjuju na onima koji ne razumiju Isusovu poruku: “Slušat ćete, slušati – i nećete razumjeti; gledat ćete, gledati – i nećete vidjeti! Jer usalilo se srce naroda ovoga: uši začepiše, oči zatvoriše, da očima ne vide, ušima ne čuju, srcem ne razumiju, te se ne obrate pa ih izliječim.“ (Iz 6,9-10). Isus po starozavjetnim prorocima upućuje jake riječi kritike svima koji ne razumiju ili odbijaju njegov govor i koji ne vide svojim očima i ne slušaju svojim ušima, te ne mozgaju svojim srcima, jer je srce bilo središte čovjekova misaonoga i osjećajnoga života. Govori o tome kako su starozavjetni proroci i vjernici željeli vidjeti ono što oni vide ali nisu vidjeli i čuti ono što oni slušaju ali nije im bilo omogućeno dok je njima, Isusovim suvremenicima, sve to omogućeno i stoga im govori da je blago njihovim očima što vide, i ušima što slušaju, a to su sve vidjeli i čuli apostoli i učenici. Stoga se trebaju svi vjernici potruditi da sve te spoznaje usvoje i prodube u svojoj svijesti, te ih primijene na svoj životni hod i ulazak u Kraljevstvo nebesko. (Usp. Mt 13,10-16; Mk 4,10-12; Lk 8,9-10).
don Ilija Drmić
