Europski dan logopeda obilježava 6. ožujka, no Sveučilište u Mostaru ovaj dan obilježava cijeli ovaj tjedan stavljajući tako naglasak na komplesnost struke, ali i problem koji ta struka riješava, a koji je sve češći kod današnje djece – to su različite poteškoće govora, jezika i komunikacije. Tjedan logopedije je projekt koji za cilj ima promicanje logopedije kao znanosti,širenja svjesnosti i educiranja javnosti o logopedskoj djelatnosti ali i okupljanje studenata logopedije i logopeda. Danas je gošća u našem programu bila Silvija Bašić, logoped koji radi u Dječjem vrtiću „Bajka“ Posušje.
RP: Čime se sve logopedi bave?
Silvija Bašić: Logopedi su stručnjaci koji se bave prevencijom, dijagnostikom i terapijom komunikacijskih, jezičnih i govornih teškoća od djetinjstva do najstarije životne dobi.
RP: Znači, rade i s djecom i s odraslima?
Silvija Bašić: Tako je. Često se može čuti kako je logoped osoba koja ispravlja glas R i radi samo s djecom. Međutim, to nije tako. Širok je raspon poremećaja s kojima se logopedi bave.
RP: Koje su teškoće s kojima logopedi rade? Konkretno što se djece tiče…
Silvija Bašić: Počet ću prvo od komunikacijskih teškoća gdje spadaju poremećaji socijalne komunikacije i poremećaji iz spektra autizma, zatim jezične teškoće gdje spadaju teškoće jezičnog razumijevanja i izražavanja. Primjerice kada je dijete agramatično, kada koristi kratke rečenice čije se riječi ne slažu u rodu, broju i padežu. U jezične teškoće također spadaju disleksija, disgrafija i diskalkulija, odnosno poremećaji čitanja, pisanja i matematičkih sposobnosti. Tu su i govorne teškoće gdje se ubrajaju poremećaji tečnosti govora kao što su mucanje i brzopletost, dječja govorna apraksija, te ono što je najizraženije, a to su artikulacijski poremećaji, odnosno poremećaji izgovora jednog ili više glasova. Osim toga imamo još i oštećenje sluha, teškoće hranjenja i gutanja te rascjepe usne i nepca. Tako da je raspon teškoća s kojima se logopedi susreću zaista širok i raznolik.
RP: Kada je potrebno potražiti pomoć? Koji su to indikatori koje bi roditelji trebali prepoznati kod svog djeteta? Konkretno što vi možete reći na osnovu iskustva u vrtiću, jer tu su djeca od prve godine do polaska u školu?
Silvija Bašić: Sve ovisi o tome o kojoj se patologiji kod djeteta radi. Krenut ću od onih najmlađih. Nekada se s ranom intervencijom znalo početi tek u četvrtoj godini. Danas ima djece koju u dobi od godinu dana roditelji dovedu sa sumnjom da se komunikacijski razvoj ne odvija kako bi trebao. Međutim, kod nas to još nije u tolikoj mjeri prepoznato, jer naš narod i dalje vjeruje u one zablude: „Ma nadoći će to, muško je, tako je i od susjede mali bio pa eno sad priča… i slično“. Zapravo prva riječ sa značenjem bi se trebala javiti oko prvog rođendana kada dijete i prohoda. Ukoliko je dijete već te dobi ili starije, a još nije progovorilo, odnosno nije se još javila riječ koja ima značenje i daje određene informacije njegovoj okolini, to bi svakako trebao biti znak zabrinutosti, te poticaj da se roditelji jave logopedu. Određena odstupanja mogu biti vidljiva i puno ranije u djeteovom komunikacijskom razvoju kada se primjerice dijete nesustavno odaziva na ime te uspostavlja neprikladan kontakt očima ili ga uopće ne uspostavlja sa svojim komunikacijskim partnerima. Također, ako dijete izražava samo one jednostavne naloge i upute i odgovara samo na jednostavna pitanja, dok mu je sve što je složenije potrebno pojednostaviti.
Roditelji bi također trebali potražiti pomoć kada primijete da dijete ne izgovora jedno i više glasova pravilno, a već je određene kronološke dobi. Odnosno ako nema usvojen pojedini glas s obzirom na njegovu kronološku dob. Tu je također pomoć potrebna i kod poteškoća jezičnog izražavanja kada je dijete agramatično pa želimo postići gramatičnost njegovog jezično-govornog iskaza, samim time i veću razumljivost, a i bolju socijalizaciju s okolinom. Roditelji se mogu javiti i ako dijete koristi nedovoljan ili mali broj riječi, odnosno ako je opseg njegovog bilo to receptivnog ili ekspresivnog rječnika sužen ili ako primjerice otežano prepričava neki događaj, bilo da je to situacija iz svakodnevnog života ili neka priča prema određenom predlošku.
Kad pak govorimo o djeci predškolske dobi, to su teškoće u ovladavanju predvještinama čitanja i pisanja koje su vrlo važne kako bi sam razvoj čitanja i pisanja jednom kada sustavno obrazovanje započme uistinu i protekao uredno. Što roditelji ranije uoče ove ili neke od ovih teškoća odnosno odstupanja svakako je potrebno da se jave, jer što prije sama dijagnostika, a potom i terapija i intervencija krenu, time će i sam krajnji ishod bit povoljniji.
RP: Kako izgleda prvi posjet logopedu? Što možemo očekivati?
Silvija Bašić: Ovisi o tome zbog čega dijete dolazi. Recimo da dolazi zbog izgovora. Pri prvom dolasku logoped procjenjuje njegov status govora. Postoje norme urednog razvoja odnosno razvojna linija usvajanja glasova, a ukoliko taj govor odstupa od standarda dijete bi se trebalo uključiti u tretman. Ako se ne radi o tome, onda možemo samo savjetovati roditelje i dati neke smjernice za rad kod kuće. Važno je naglasiti da ti pregledi nisu poput liječničkih nego kroz igru. Trebali bi biti zabavni i prilagođeni djetetu. Zato je dobro znati zbog čega se roditelji javljaju kako bi se logoped mogao pripremiti i prilagoditi procjenu svakom djetetu, a kasnije i sami tretman ukoliko bude potreban.
RP: Koliko je važna uloga roditelja u procesu rehabilitacije?
Silvija Bašić: Suradnja roditelja izuzetno je važna za napredak djeteta. Vrlo je važno da roditelji primaju upute i savjete od nas te ih primjenjuju kod kuće. Cilj nije poticati djetetov komunikacijski i jezično – govorni razvoj unutar neke ustanove, bilo da je to vrtić, škola, centar za socijalnu skrb i slično, nego je vrlo važno da se ona odvija i kod kuće odnosno u djetetovoj svakodnevnoj sredini i svakodnevnim situacijama. Ako je suradnja s roditeljima kvalitetna, ako oni aktivno sudjeluju u rehabilitacijskom procesu, tu će i ciljevi tretmana ranije biti postignuti i time će i sam tretman ranije završiti.
RP: Koliko računala, tableti, telefoni utječu na teškoće u komunikaciji, jeziku i govora?
Silvija Bašić: Nažalost, jako velik utjecaj imaju. Djeca su posljednjih godina u velikoj mjeri izložena ekranu što je značajno utjecalo na porast komunikacijskih i jezično-govornih teškoća. Navest ću samo neke od štetnosti ekrana koje je potvrdilo američko pedijatrijsko udruženje. Plavo svijetlo koje se prikazuje na ekranu negativno utječe na kvalitetu sna. Zračenje iz telefona negativno utječe na kognitivni razvoj i razvoj imunološkog sustava koji je u ranom djetinjstvu jako osjetljiv. Potom, brza izmjena slika i boja utječe na hiperaktivnost jer dijete traži te stimulanse u okruženju, ali oni ne postoje jer se u stvarnom svijetu sve mirnije i sporije događa. Prve godine djetetova života su ključne za razvoj komunikacije, jezika i govora i u tom ključnom razdoblju važno je da dijete bude izloženo poticajnoj okolini, a ne pred ekranom jer drugačije je kada se djeca igraju zajedno, a drugačije je kad dijete boravi pred nečim što mu ne uzvraća komunikaciju, gdje nema feedbacka. U nedostatku te interakcije, djeca se povlače u svoj svijet i onda češto imamo slučaj da djeca koja su pretjerano izložena ekranu, ne gledaju i ne doživljavaju drugu djecu i osobe. Zašto je to tako? Zato što se dječji mozak usklađuje sa sadržajem kojim je izloženo. Ako stavite dijete ispred ekrana, ono će se uvježbavati u svojim isključivanjima onda dijete bez ikakvih neuroloških oštećenja se ne razvija u skladu s dobi. To su samo neki od štetnih utjecaja ekrana. Nadam se da će ovo biti apel roditeljima da ne izlažu djecu ekranima prije navršene treće godine života kad se odvijaju najveće promjene u djetetovom mozgu i kad se usvaja baza odnosno temelji materinskog jezika. Ako će se već izložiti, bilo bi dobro da ti sadržaji budu na hrvatskom kao materinskom jeziku, ali i da budu pomno odabrani od strane roditelja, gledani pod njihovim nadzorom i u interakciji s njima.
RP: Rana intervencija je ključ uspjeha kako u logopediji, defektologiji, psihologiji…?
Silvija Bašić: Kao što sam naziv kaže rana intervencija podrazumijeva rano prepoznavanje, otkrivanje i prevenciju jezično – govornih i komunikacijskih poremećaja. Ona obuhvaća period od rođena do treće godine života. Važna je kod sve djece koja imaju izražene neke neurološke čimbenike koji bi mogli utjecati na komuminikacijski i jezično-govorni razvoj, zatim kod djece kod koje roditelji uoče bilo kakva odstupanja ili imaju nedoumice. Ne postoji fiksna granica. Nikad ne može biti prerano jer kao što sam već spomenila, što se ranije krene raditi na pojedinim teškoćama to će i rezultati biti bolji.
RP: Koji su još faktori rizika kojima možemo doskočiti da bi spriječili problem? Znamo da će se kod neke djece ipak razviti poteškoća u jednoj od navedenih domena: bilo da je to u komunikaciji, jeziku ili govoru. No, i roditelj vjerojatno može nešto napraviti u svojoj svakodnevnici da bi smanjio rizik…
Silvija Bašić: Pa svakako jedan od faktora je izbaciti dudu na vrijeme. Roditelji nisu ni svjesni koliko zapravo duda ima utjecaj na razvoj govora, te kolike malformacije može prouzročiti.
Zatim, roditelji djeci predugo miksaju hranu što posljedično kasnije ima utjecaj na govor. Treba pružati hranu svih konzistencija kako bi se mišići žvakači uredno razvijali. Također, tepanje isto ima velik utjecaj. Normalno je da dijete tepa prije nego što u potpunosti čisto krene izgovarati glasove, ali ono gdje griješe roditelji, bake, djedovi je u tome što ponavljaju takav nepravilan izgovor, a dijete je to koje uči po modelu. I ono što smo već spomenuli, a to je smanjiti izloženost ekranima, a dijete što više izlagati jeziku: pjevati mu, igrati se, čitati priče, komentirati djetetove svakodnevne aktivnosti kao što su hranjenje, kupanje, oblačenje, uključivati ga u svakodnevne radnje poput kuhanja, pospremanja robe i slično.
RP: I za kraj, gdje je logoped nužni kadar i zašto?
Silvija Bašić: Zbog svih navedenih teškoća, sve većem broju djece i odraslih je potrebna pomoć logopeda. Smatram da je logoped potreban u svakom odgojno- obrazovnom sustavu: vrtići, škole, zdravstvenom sustavu i sustavu socijalne skrbi kako bi se smanjile liste čekanja i pružila potrebna pomoć u što ranijoj dobi, a samim time i postigli najbolji mogući rezultati.
