O farizeju i cariniku u hramu (Lk 18,9-14; 30. nedjelja kroz godinu – C) i njihovim molitvenim stavovima pred svemogućim Bogom razmišljali smo u 14. nedjelji kroz godinu – B. Ovdje ćemo također reći one bitne činjenice i dodati još neke poglede o ovome zanimljivom i poticajnom evanđeoskom odlomku.
Isus je govorio sabranome narodu, a među njima bilo je i onih koji su se smatrali pravednicima, a sve su ljude oko sebe podcjenjivali prokazujući ih moralno i duhovno slabima i grješnima, pa i nepravednima u raznim životnim situacijama. Tko sȃm o sebi tako uzvišeno misli, i to da je pravednik iznad svih ostalih, daleko je od poniznosti, realnoga tumačenja sebe i drugih, pogotovo teško može prosuditi moralne i karakterne odlike sebe i svojih životnih suputnika. Isus je to zamijetio kod ove skupine umišljenih osoba, te im je, kao i svima ostalima, ispripovijedao ovu prispodobu o farizeju i cariniku ne bi li se svatko od njih pronašao u ponašanju jednoga od likova.
Isus je otpočeo svoj govor koji je valjalo pomno slušati i pratiti da bi se mogao izvući valjan i poučan zaključak za sebe osobno i za druge. I nama je potrebno ovu prispodobu više puta čitati da bi bljesnuo onaj misaoni biser za koji bismo se uhvatili, te ono spoznato utiskivali duboko u svoju svijest i pamćenje kako bismo jednom, kad zatreba, tu misao iskoristili u svojoj životnoj zbilji, pa makar to bilo i jedanput.
Naime, dva su čovjeka uzišla u jeruzalemski Hram s nakanom da se pomole. Jedan od njih bio je farizej, a drugi carinik. Farizeji su (grčki: φαρıσαῖοı – farisaioi; hebrejski: ha-perušin znači odijeljeni) pripadnici vjerskog i političkog židovskog pokreta, koji je nastao u 2. st. pr. Kr. Čvrsto su bili vezani uza Zakon, tumačili su ga ovisno o usmenim predajama i u nj su unosili novȉne. Sv. Pavao je bio farizej. Prestali su djelovati nakon rimskoga razorenja Hrama 70. god. pod vodstvom vojskovođe Tita (39.-81.; car: 79.-81.). U prenesenom značenju riječ farizej označava licemjera (dvoličnost ili grčki hipokrizija je ljudska osobina u kojem pojedine osobe i skupine uporno navode da se drže pojedinih vjerovanja, standarda, kvaliteta, vrlina, ponašanja, vrijednosti ili nekih drugih bitnih značajki, a ustvari oni njih sustavno krše).
Riječ carinik dolazi od riječi car i označava osobu koja vrši službu skupljanja novca za svoga vladara i cara, a to obavljaju na granicama ili negdje drugdje na području carstva naplaćujući dažbine prilikom uvoza robe u svoju zemlju ili u kakvoj drugoj trgovačkoj radnji važnoj za državu i njezino stanovništvo. Carinik je jedno od najstarijih zanimanja na svijetu, a to znači i carinska služba.
Onaj prvi u Hramu, po svojoj duhovnoj i političkoj opredijeljenosti – farizej, molio se u stojećem stavu, uspravan, samodopadan i samodostatan, te ohol. Čim je zauzeo takav molitveni stav, samim time pokazao je svoj karakter i svoje unutarnje uznosito raspoloženje djelujući kao čovjek koji s visoka gleda ljude uokrušce sebe, pa čak i s prezirom. On svoju molitvu otpočinje kvazi/nazovi zahvalom Bogu govoreći: “Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi: grabežljivci, nepravednici, preljubnici ili – kao ovaj carinik.“ Uz to izgovorio je Bogu da posti dva puta u tjednu, daje desetinu od svega što stekne i zacijelo izrekao je mnogo toga drugoga što je odrazom samo njegove samohvale.
Istaknuo je tri vrste ljudi grješnika: grabežljivci, nepravednici i preljubnici. Poznate su nam ove vrste grijeha i stoga nije potrebno o njima nešto posebno pisati, nego je dostatno samo reći da ih izbrišemo iz svoje svijesti, te da ih se posve oslobodimo upornim vježbanjem svoga slaboga ljudskoga duha. Međutim, ovaj član farizejske stranke iz svoje oholosti i uzvišena poimanja svoje umišljene bezgrješnosti, a naglašavajući učestalu grješnost ostalih ljudi oko sebe, ima hrabrosti pogledati na dnu Hrama onoga carinika koji također stojeći izdaleka ne usuđuje se u tom svetome mjestu Božje prisutnosti i gdje je Kovčeg Saveza s Deset zapovijedi ni pogledati prema nebu, nego se samo udarao u prsa govoreći i moleći: “Bože, milostiv budi meni grješniku!“ Nije on škrupulant, uplašeni sitničavac koji vidi u svemu grijeh, niti ohola pojava koja ga ne vidi nikako u svome životu, nego on je posve realan, zbiljan u raščlambi stanja svoje duše i razvrstavanja učinjenih grijeha, i to svjesno, polusvjesno, nesvjesno.
Isus se na kraju osvrnuo izrekavši svoju prosudbu da je carinik izišao iz Hrama opravdan od Boga i otišao radostan svojoj kući i obitelji, a i svome poslu, a farizej to nije doživio, on se vratio prazan svojoj kući i obilatim nepotrebnim stranačkim poslovima. Potom je uslijedila ona snažna Isusova rečenica da će svaki onaj koji se uzvisuje biti ponižen, a onaj koji se ponizuje bit će uzvišen. Ovu Isusovu misao o uzvisivanju i ponižavanju, odnosno o ponižavanju i uzvisivanju nalazimo kod Luke u Kristovoj pouci o poniznosti (Lk 14,7-11) i kod Mateja u opisu licemjerja i taštine pismoznanaca i farizeja (Mt 23,1-12).
Izričajno okružje kod Luke za govor o poniznosti jest onda kada Isus promatra kako uzvanici biraju prva mjesta. Stoga je on rekao da se ne sjeda na svadbama na prvo mjesto, nego na zadnje. Postoji opasnost da toga dotičnoga s prvoga mjesta upravitelj uputi na zadnje mjesto i to pred uzvanicima, što će mu biti teško prihvatiti, a sa zadnjega mjesta može ga premjestiti na prvo i bit će ponosan pred ostalim gostima i uzvanicima zbog uvažavanja i neke istinske vrijednosti. Ta, “svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen“.
U Matejevu spomenutom odlomku Isus jasno govori da sljedbenici sve čine i obdržavaju što im kažu farizeji i pismoznanci, koji su zasjeli na Mojsijevu stolicu, ali da se ne ravnaju po njihovim djelima, jer oni govore, a ne vrše. I sva svoja djela čine zato da ih ljudi vide i da im se tobože dive kako su marljivi, mudri, veliki, radišni, darežljivi, uzorni. Kod Isusa je posve drukčiji zakon kojim se reguliraju ti odnosi među ljudima. On naglašava da najveći među njima treba biti poslužitelj, jer – “tko god se uzvisuje, bit će ponižen, a tko god se ponizuje, bit će uzvišen“.
Don Ilija Drmić
