Ova 16. nedjelja daje nam prigodu razmišljanja o dvjema sestrama Marti i Mariji na temelju jedino Lukina evanđeoskoga odlomka, jer drugi o njima nisu ništa zapisali u smislu ove Lukine vrlo kratke i sažete zgode (Lk 10,38-42 – C).
Odlomak otpočinje da su Isus i apostoli kao i učenici ušli u jedno selo, a to je Betanija, nakon određenoga svoga putovanja po Palestini. U svoju kuću primila ih je neka žena, poimence Marta, koja je imala sestru Mariju i brata Lazara kojega pisac sv. Luka ovdje nije spomenuo, jer zacijelo nije se zatekao u kući. Marta je bila u ulozi domaćice, te je bila zaokupljena gostoprimstvom najdražih gostiju, s kojima su se prije upoznali i nije im prvi put da dolaze u ovu gostoljubivu kuću i obitelj. Naime, željela je bila počastiti Isusa i njegovu pratnju najboljim svojim pripravcima jela i pića. Marija je sjela do nogu Isusovih i slušala njegovu riječ. Nije se ponudila svojoj sestri da bi joj pomogla jer trebalo je više osoba ugostiti, najprije dodati vodu da operu noge i ruke, da se napiju svježe vode i osvježe se, potom valjalo je pripremiti jelo, ponuditi im svoju najbolju domaću hranu i pogotovo ulje i vino i sl. Kad je Marta zamijetila da joj sestra ne prilazi u pomoć, pristupila je Gospodinu i upitala ga: “Gospodine, zar ne mariš što me sestra samu ostavila posluživati?“ Potom mu je rekla, zamolivši ga uljudno, da joj on rekne kako bi i ona trebala sudjelovati s njome u pripremi jela i ostaloga jer treba ih sve ugostiti.
Isusu je ovo bila izvrsna prigoda da okvalificira te dvije razine gostoprimstva: prvu jelom i pićem, te drugu slušanjem Božje riječi od najdražega Gosta. Da bi to Božanski Učitelj objasnio, rekao je Marti: “Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je potrebno. Marija je uistinu izabrala bolji dio, koji joj se neće oduzeti.“ (Lk 10,38-42). Kad je Isus izgovorio da je njezina sestra Marija odabrala “bolji dio“ životnoga stila i puta, moguće je da je Marta dobrano zastala u svome poslu, ali nije ga prestala obavljati jer su joj gosti neizmjerno dragi. A da je u kući bio Lazar, zanimljivo bi bilo vidjeti kako bi se on postavio u ovoj situaciji. On bi ohrabrio obje sestre govoreći Mariju je ustao iz groba grijeha, a njega iz groba smrti, te bi pomogao Marti u posluživanju.
Ovo je načelna misao našega Gospodina kojoj valja posvetiti određeno razmišljanje, jer ona vrijedi i za ovu zgodu u Lazarovoj kući i u kući njegovih sestara, kao i za sve druge slične ili iste životne situacije u ono vrijeme pa sve do dana današnjega. Naime, čemu u našem životu valja dati prvenstvo ili što treba staviti na prvo mjesto da bi Bog bio zadovoljan s nama ljudima, a istovremeno da bismo i mi sami bili radosni i sretni, te neopisivo zadovoljni i poletni za daljnja takva i slična djela.
Kad k nama dolazi u goste neka draga osoba, i mi smo također u dvojbi što učiniti: Da li se posvetiti ugošćavanju ili sjesti s njome i slušati njezinu priču o životnim nevoljama ili radostima? Neki izaberu prvo, a to je priprema jela i pića za blagovanje uz usputno pričanje, a potom se koncentriraju na ozbiljni razgovor, dijalog o svemu pomalo. I onda slijedi ugodno blagovanje i razgovaranje. To je kad nam dođe jedna osoba. No, kad nam u goste iznenada dođe više osoba, koje očekuju dobar prijem i dobro ugošćenje, onda i kod nas može nastati nervoza evanđeoske Marte. Što sve staviti na stol pred drage goste? Danas se sve to prije dogovori, pa se sve pripremi za taj dan i susret s nakanom izbjegavanja napetosti koja obično nastaje u takvim situacijama.
No, tadašnji Isusov dolazak u kuću drage obitelji samo djelomično možemo uspoređivati s današnjim našim dolascima jednih drugima i svim oblicima čašćenja i gošćenja, kao i razgovora ugodnoga, a koji i nije uvijek ugodni. U svakom slučaju, ovaj evanđeoski prikaz dviju sestara u trenutku Isusova dolaska s apostolima u goste za sve nas je uvijek poticajan, nadahnjujući, usmjeravajući, te ga pod tim vidom promatramo i ovdje.
Prvo pogledajmo što znače ova imena u ovome kratkom odlomku. Ime Marta je biblijsko ime iz drevnog aramejskog jezika (Martâ), koje znači gospođa, ona koja poslužuje, zatim u širem značenju očituje radišnost, pouzdanost i odanost. Roditelji se rado opredjeljuju da svome ženskom djetešcu nadjenu ovo ime.
Marija je latinski oblik (Maria) hebrejskog imena Mirjam. Kao ime Isusove majke ono je znak čiste i duboke ljubavi prožete skrbi, bolju i brigom. Prema jednom tumačenju nastalo je u egipatskom jezičnom ozračju, i to od riječi “mry“ što znači “voljena“, a drugo tumačenje tvrdi da ima podrijetlo od hebrejske riječi “mir“ što znači “gorko“ i “jam“ sa značenjem “more“, pa bi značenjska sintagma imena bila “gorčina mora“. Biskup Euzebije iz Cezareje Primorske (oko 265.-340.) tvrdi da to ime znači “kapljica mora“, i to izvedeno od hebrejskog “mar“ – “kapljica“ i “jam“ – “more“. Ovo je najčešće žensko kršćansko ime s 90 oprečnih značenja.
Kao što smo vidjeli i na ovome primjeru Lukina evanđelja, Marta i Marija se spominju u Novom Zavjetu, kao sestre iz Betanije, koje su imale brata Lazara. Kad je Lazar umro, Isus ga je uskrsnuo od mrtvih. U gornjem Lukinu opisu Isusova dolaska s apostolima u njihovu kuću u Betaniji saznajemo da je Marija sjela pokraj Isusovih nogu i posvetila se slušanju njegove riječi, a Marta je bila zauzeta spremanjem jela za drage goste i posluživanjem, te je u jednom trenutku podsjetila Isusa na situaciju u kojoj se našla da brzo budu gosti posluženi, a sestra joj ne pomaže, te ga moli da joj rekne neka se ustane i poslužuje skupa s njom. Ovu zgodu u kući ovih dviju sestara i brata Lazara, o kojima se ne govori ništa više u evanđeljima, prikazali su slikari (Diego Velázquez, Rembrandt, Jan Vermeer, Caravaggio, Rubens i dr.).
Druga činjenica što ju ističemo prigodom razmišljanja o ovim dvjema sestrama jest ona o kojoj razmišlja i Nepoznati pisac (laik, svećenik, monah, pustinjak?) iz 14. st. u svome djelu Oblak neznanja i Knjiga povjerljivih savjeta kada meditirajući o ovome Lukinu odlomku i stavovima sestara Marte i Marije, zaključuje da Marta označava načelo djelovanja (akcija), a njezina sestra Marija načelo ili princip duhovnosti, motrilaštva (kontemplacija). Ova dva načela se pokatkad sukobljavaju, što vidimo na ovome primjeru, a najčešće se podudaraju i u zajedništvu djelovanja kao i u ostvaraju. U ovom duhu valja promotriti i još jedno načelo koje glasi: Ora et labora – Moli i radi. Ova izreka sv. Benedikta u cijelosti glasi: “Ora et labora, Deus adest sine mora. – Moli i radi, Bog je tu, tj. Bog pomaže bez otezanja, odmah.“ Latinski glagol laboro znači: raditi, trpjeti, bolovati (od truditi se i naprezati se). Izreka Ora et labora, želi reći da je život molitva i rad. Benediktinci vide put do Boga po kontemplaciji, meditaciji i razmatranju, te po radu i patnji koja je na svoj način i u meditaciji i u radu. Sjetimo se Isusa koji se znojio krvavim znojem i u razmatranju i u nošenju križa na brdo Kalvariju.
Don Ilija Drmić
