Na svetkovinu Rođenja sv. Ivana Krstitelja 24. lipnja 2020. Vijeće Hrvatske biskupske konferencije za nauk vjere, na sjednici održanoj pod predsjedanjem predsjednika sisačkog biskupa Vlade Košića u Biskupijskom ordinarijatu u Sisku izglasovalo je dokument s naslovom “Karizmatski pokret i obnova u Duhu u Katoličkoj Crkvi, Fenomenološka analiza i pastoralne smjernice“. Upravo je ovaj dokument povod za ovo moje razmišljanje i pisanje, koje ulazi u određene zakutke života Crkve što su prepoznatljivi kao djelo Duha Svetoga, kao i oni što su s naglašenim ljudskim duhom, umom i djelovanjem. Ovo se Vijeće dalo na raščlambu svih pojmova i fenomena što su povezani s pojavom karizmatskih pokreta u Katoličkoj Crkvi kod nas i u svijetu, kojima je zadaća dozivanje u našu svijest i svijest svijeta samoga Duha Božjega da prosvijetli sveukupnost postojanja i djelovanja čovjeka u ovome svijetu. Isto ovo Vijeće objelodanilo je u studenome 2019. dokument s naslovom “Čovjek stvoren na sliku Božju – njegova veličina i poziv“, a u pripremi je dokument o značenju sakramenta ženidbe i braka.
U uvodu toga dokumenta navodi se rečenica pape Pavla VI., koja je izrečena 29. studenoga 1972., a glasi: “Crkvi je potrebna trajna Pedesetnica“, što bismo mogli prereći svojim riječima da je neophodno svetoj Crkvi stalno zbivanje silaska Duha Svetoga i njegovo djelovanje u ovome svijetu i čovjeku. Duh Sveti je lebdio nad vodama prigodom stvaranja, a sada želi lebdjeti, nakon Kristova Uzašašća i slanja Duha Svetoga “od Oca i Sina“ na Duhove, Pedesetnicu, u dušama i srcima vjernika, te na taj način stvarati velika djela. To se i događa, jer Duh puše gdje hoće (usp. Iv 3,8), ali je uvijek ono temeljno pitanje koliko mi surađujemo s Presvetim Trojstvom: Bogom Ocem Svetim, Bogom Sinom Svetim i Bogom Duhom Svetim.
Nakon toga obrazlaže se kroz tri točke činjenica karizmatskoga pokreta u našoj Crkvi kako na svjetskoj razini, tako i kod nas u našim biskupijama diljem Hrvatske, te Bosne i Hercegovine, kao i zemalja u okružju. Taj pokret ima “puno duhovnih plodova u promicanju nove evangelizacije“, ali usput su se “pojavila i kontroverzna pitanja“ koja valja razriješiti i protumačiti, te ih pravilno usmjeriti u životnom ponašanju i svakidašnjoj kršćanskoj praksi. S jedne strane “znak nade“ za Crkvu, a s druge određene “opasnosti“ za nekritične pojedince u Crkvi, te možebitna nova nadolazeća nevolja koja može naškoditi svetoj Crkvi, tj. narodu Božjem sa svojim pastirima.
Dokument svraća našu pozornost na papu Lava XIII. (Carpineto, Lacij, 2. ožujka 1810. – Rim, 20. srpnja 1903.; papa od 20. veljače 1878.) jer je on osoba kojoj se valja vraćati u raznim trenutcima povijesnoga hoda svete Crkve, pa tako i onda kada je riječ o djelovanju Duha Svetoga u Crkvi i ostvarivanju našega kršćanskog djela u Duhu Svetom. Unatoč slabom zdravlju uspio je vršiti papinsku službu 25 godina, od 1878. do 1903. Na općem planu Crkve i tadašnjega društva poznat je po više svojih enciklika od kojih je jedna iz 1880. god s naslovom Arcanum illud – Veliko poslanje napisana i objavljena u povodu 1000. obljetnice djelovanja svete braće Ćirila i Metoda, što znači potvrda njihova djela koje će još jači pečat doživjeti na Drugome vatikanskom saboru (1962.-1965.) kada će Crkva zaključiti da su svi jezici svijeta vrijedni za prijevod Svetoga Pisma i za svetu liturgiju, kako su učili i činili ovi velikani duha prevodeći Sveto Pismo i liturgijske knjige na starocrkvenoslavenski jezik, a ne samo hebrejski, grčki i latinski, što je zaista jaki poticaj Duha Svetoga na tome Saboru, a prije toga u toj Svetoj Braći.
Ovaj Papa se zauzimao i za misije i za jedinstvo Crkve u kojem su živjela i umrla spomenuta Sveta Braća, pozivajući odijeljene da se vrate na izvore i naše zajedničke jake autoritete, kao što su i spomenuta Sveta Braća, te da konačno nastavimo zajedničko življenje i slavljenje svih svetinja Božjih objedinjeni jednim i istim Duhom Svetim. Sve što Crkva obavlja, čini, djeluje, radi, pravi, gradi jest djelo Duha Svetoga, koji kroz povijest stalno puše od prvih Duhova u Jeruzalemu 50. dana nakon Uskrsnuća i 10. dana nakon Uzašašća i potiče na jedinstvo i ljubav. I to je obnova u Duhu koju je potaknuo papa Lav XIII.
Prigoda je da se sjetimo velikog djelovanja Duha Svetoga i istovremeno jakoga niječnoga utjecaja uma ljudskoga u povijesnom nadnevku 6. srpnja 1439. kada je u vrijeme pape Eugena IV. (papa: 1431.-1447.) svečano objavljeno ujedinjenje Katoličke i Pravoslavne Crkve, čemu se obradovao sav svijet. Za uniju Crkava bio je zainteresiran i sam bizantski car Ivan VIII. Paleolog (Carigrad 1392. – Carigrad 1448.; car: 1425.-1448.), koji je osobno došao u Italiju sa 700 uvaženih osoba, među kojima je bio carigradski ekumenski patrijarh Josip II., zatim 23 pravoslavna mitropolita i velik broj teologa. Prisutstvovali su crkvenom Koncilu kojem je predsjedao papa Eugen IV., također veliki i radosni zagovornik unije ili jedinstva Crkava. Raspravljalo se i usuglašavalo mišljenje o papinskom prvenstvu/primatu, o nauku o čistilištu, zatim o glasovitoj formuli Filioque (kod katolika Duh Sveti izlazi “od Oca i Sina“ – latinski: Patre Filioque, dok pravoslavni vele da Duh Sveti izlazi “od Oca preko Sina“ – latinski: Patre per Filium). Na kraju je ipak postignut dogovor i sporazum je potpisao spomenuti carigradski ekumenski patrijarh Josip II., koji ima status prvoga među jednakima kod pravoslavaca. Sporazum su potpisali i svi pravoslavni mitropoliti, osim Marka od Efeza, koji je ustrajao u nijekanju papinstva (a da je pristao, tko može tvrditi da nije mogao biti izabran za papu jedne, svete, katoličke i apostolske Crkve), te je time odgovoran za neuspjeh ovoga ujedinjenja, odnosno ove unije, koja bi nas uvela u isto ono početno jedinstvo što je trajalo do 11. st. Jedanaest stoljeća zajedno pod vodstvo i s djelovanjem Duha Svetoga u jednoj, svetoj, katoličkoj i apostolskoj Crkvi, a onda zbog teološke formulacije i formule Filioque gotovo isto toliko stoljeća razdvojeno, te ponovno s Duhom u ekumenizmu i traganju za jedinstvom, ali s manjom savršenošću postojanja zbog istaknutoga ljudskoga elementa.
Na kraju Carigrad je pao pod Osmanlije 1453. god., a velebna i veličanstvena crkva Hagia Sophia – Sveta Mudrost (građena od 408. do 10. listopada 415.; uništena u požaru 532. god. i iznova ju je sagradio od 532. do 537. god. bizantski car Justinijan I. – 483.-565.; car od 527. do smrti) pretvorena je u džamiju s prekrivanjem i potiranjem unutarnjih slika, te dogradnjom minareta. Po nalogu Kemala Atatürka 1934. god. preinačena je u Muzej i tada su otkriveni mnogi mozaici i arheološki ostatci starije Konstantinove bazilike, a vidljive su i zidne slike, posebno je lijep mozaik Gospa s Djetetom iz 9. st. u apsidalnom pročelju. Predsjednik Turske Recep Tayyip Erdoğan unatoč protivljenju Međunarodne zajednice vratio joj je 10. srpnja 2020. status džamije nakon što je Sud države Turske poništio Vladin ukaz iz 1934. god. toj kršćanskoj znamenitosti pod zaštitom UNESCO-a, jednom od najposjećenijih sakralnih objekata u Turskoj.
Nakon molitve Anđeo Gospodnji na Trgu sv. Petra u Rimu u nedjelju 12. srpnja 2020. papa Franjo je izrazio duboko žaljenje zbog odluke Turske da glasoviti hram Božji Hagia Sophia bude ponovno džamija.
Mnoge se činjenice zbivaju i razvijaju po umnim ljudskim kriterijima, a veoma su daleko od Duha Svetoga i njegova djelovanja. Stoga je potrebno razmišljanje o gore spomenutom dokumentu kako bi se pronašla mnoga bolja rješenja za naš ovozemaljski ljudski život. Najbolja su ona u kojima se zrcali lice Boga Oca, Boga Sina i Boga Duha Svetoga.
