Nakon uvoda u encikliku pape Lava XIII. “Taj božanski dar“, u kojem veli da je Krist dovršio svoje poslanje na zemlji, izvršivši Božju Očevu volju, a nastavak toga djela preuzima Treća Božanska Osoba Duh Sveti, Branitelj, Tješitelj (grčki paráklētos; latinski paracletus). Potom slijedi iznošenje dviju glavnih papinih nakana, a to je potaknuti sve na život u Kristu i činiti sve da se ponovno dogodi jedno stado i jedan Pastir, odnosno jedinstvo svete Crkve po djelovanju Duha Svetoga. Dokument razrađuje ove glavne teme: Katolički nauk o Presvetom Trojstvu, Duh Sveti i utjelovljenje Isusa Krista, Duh Sveti i Crkva, Duh Sveti u dušama pravednih, O predanosti Svetom Duhu, Godišnja devetnica u čast Duhu Svetome (od prvog dana nakon svetkovine Uzašašća Gospodinova pa do Svetkovine Nedjelje Pedesetnice – Duhova, Duha Svetoga) koju je uspostavio u toj okružnici ili enciklici.
Teološka znanstvena disciplina o Duhu Svetome naziva se pneumatologija (duhoslovlje), prema grčkoj riječi pneuma koja znači duša, Duh. Za pojam duša, duh hebrejski jezik ima riječ ruah, ali ona ima i šire značenje, što se odnosi na pojmove vjetar, dašak, dah. Mi imamo takvo poimanje ovih pojmova tako da svi označavaju Duha Božjega jer oni u sebi sadrže život koji oživljuje ljudsko tijelo i sve što je živo s većim i manjim stupnjem života (na zemlji: biljka, životinja, čovjek, te na nebu: anđeli i Bog koji je punina života i darovatelj života svojim stvorenjima).
Duh Sveti u obliku plamenih jezika i u liku goluba
Kada čovjek umre, iskustvo nam pokazuje da je tijelo beživotno, nepomično, podložno truljenju, pa prema tome zaključujemo da je duša životna sila koja i dalje opstoji u drugome stanju ali bez tijela, jer je ona vječna. Preoblikovano tijelo će se pridružiti duši o uskrsnuću mrtvih. Iz toga zaključujemo i na Duha Božjega koji je dinamis, snaga, sila koja pokreće pušući gdje god hoće. Lebdi nad vodama u vrijeme stvaranja, ali ulazi i u bića, napose osobe, o čemu lijepo govore psalmi. Evo kako pjeva Psalmist u 104 psalmu: “I sva ova bića željno čekaju/ da ih nahraniš na vrijeme./ Daješ li im, tada sabiru:/ otvaraš li ruku, nasite se/ dobrima./ Sakriješ li lice svoje, tad se rastuže;/ ako dah im oduzmeš, ugibaju/ i opet se u prah vraćaju./ Pošalješ li dah svoj, opet nastaju,/ i tako obnavljaš lice zemlje.“ (Ps 104,27-30).
U Novom Zavjetu nalazimo također povezano s Kristom jaki govor o Duhu Svetome. Kao prvo imamo izrečenu istinu da je Isus Krist začet u utrobi Djevice Marije na ovome svijetu po Duhu Svetome. Ovo je navijestio i starozavjetni prorok Izaija, rođen 765. god. pr. Kr. u Anatotu blizu Jeruzalema, a djelovao je u 8. st. pr. Kr. za vrijeme kraljeva Ahaza i Ezekije. “Evo, Djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu se ime Emanuel što znači: S nama Bog!“ (Mt 1,23; usp. Iz 7,14).
Slika koja prikazuje goluba, a to je ustvari slika Duha Svetoga
Logos, Riječ Božja – Sin rođen je od Oca prije vjekova i svega stvorenoga, začet je po Duhu Svetom u vremenu i prostoru stvorenoga svijeta i čovjeka, a u Vjerovanju očitujemo svoju vjeru.
Na svome krštenju u rijeci Jordanu, što ga je obavio sv. Ivan Krstitelj, Isus je pomazan Duhom Svetim, što nas vodi u starozavjetni obred pomazanja kraljeva i svećenika da budu u svome životu pod djelovanjem Duha svetoga. Isus je obećani Mesija, Krist, Pomazanik po Trećoj Božanskoj Osobi Duhu Svetom. Sve Kristovo djelovanje poticajem je Duha Božjega izvana i iznutra bića Druge Božanske Osobe. Krštenje u vodi Jordana i objava Očeva glasa i silazak Duha Svetog nad Isusa Krista jest događaj nad događajima koji u daljnjem životu Isusovu neprestance raste i doživljava svoj vrhunac na Križu gdje je u punini kršten iskazavši cijelim svojim bićem poslušnost Ocu u Duhu Svetome do smrti na križu, kako govori sv. Pavao u svome himnu u Poslanici Filipljanima. I papa Lav XIII. govori o tome da Krist djeluje i vrši svaki svoj čin i djelo po Duhu Svetom, pa tako i vrhunac svoga djela, a to je Kalvarijska žrtva iz koje su potekle “rijeke žive vode“. (Jr 17,13).
Oblak i svjetlo su nerazdvojiva dva simbola u očitovanju Duha Svetoga. Na Brdu Preobraženja on dolazi u oblaku i osjenjuje Isusa, te Mojsija i Iliju koji se pojavljuju prvi kao predstavnik Zakona a drugi kao zastupnik proroka, zatim apostole Petra, Jakova i Ivana koji su se na to brdo s Isusom ispeli, te i “iz oblaka” je dopro glas: “Ovo je Sin moj, Izabranik moj! Njega slušajte!” (Lk 9,34-35). On je Oblak koji je na dan Uzašašća na Nebo sakrio Isusa pogledu učenika, ali Duh u liku oblaka objavit će Isusa kao Sina Čovječjega na dan njegova ponovnog dolaska na svijet u slavi.
Nakon svoga trodnevlja u grobu Isus je uskrsnuo s preobraženim tijelom, a uskrsnuo je i svojom Božanskom moći, ali i snagom Duha Svetoga koji je Duh Životvorac. I uskrsli Krist se ukazuje kroz 40 dana svojim apostolima i učenicima u novom preobraženom duhovskom tijelu bez ikakvih fizičkih zapreka, a potom 40. dana uzlazi u nebo k Ocu. Nakon uzašašća u nebo Bog Otac šalje Duha Svetoga i on trajno otpočinje djelovati u ljudskoj stvarnosti i povijesti nadopunjujući što nedostaje Kristovim patnjama, a to čini i svaki vjernik, cijela Crkva, o čemu govori sv. Pavao, i to u času izričaja svoga nastojanja oko pogana koji trebaju čuti evanđelje. Naime, on veli da se sada raduje dok trpi za njih, on u svome tijelu dopunja ono što nedostaje Kristovim mukama tijekom života i poglavito na Križu i to za Tijelo njegovo, odnosno za Crkvu (usp. Kol 1,24). Sve nas oživljuje Bog Otac, Bog Sin i Bog Duh Sveti, te to je prava obnova u Trojstvenom Bogu koju u ovome svijetu vodi do završnice Treća Božanska Osoba Duh Sveti. A za nju se kaže da je to karizmatska obnova u Duhu Svetom, odnosno obnova darovanih darova od Boga tvorca svijeta i čovjeka.
Gospina crkva u Efezu
Sv. Pavao je, prema Djelima apostolskim, prošavši gornje krajeve, došao u grad Efez na zapadnoj obali Male Azije. Tu je našao neke učenike, zapravo u svemu dvanaestak muževa, te ih je upitao jesu li oni primili Duha Svetoga kad su povjerovali. Odgovorili su mu kako nisu ni čuli da uopće postoji Duh Sveti. Potom ih je Pavao upitao o tome jesu li kršteni. Odgovorili su mu da su kršteni “Ivanovim krštenjem“ – ivanovci. Pavao je kratko objasnio sadržaj i smisao Ivanova krštenja govoreći da je prorok Ivan krštavao krštenjem koje je poticalo ljude na obraćenje i pripremu za novo i pravo krštenje što će ga podijeliti Sin Božji. Tumačio je narodu vjeru u Isusa koji dolazi za njim. Kad su sve to shvatili i prihvatili, bili su kršteni u ime Gospodina Isusa. Potom je apostol sv. Pavao položi na sve njih ruke i došao je na njih, u umove i srca njihova Duh Sveti, te su odmah otpočeli zboriti “drugim jezicima i prorokovati“. Tom je zgodom bila osnovana Crkva u Efezu. Pavao je u sinagogi propovijedao i tri mjeseca hrabro raspravljao i učio o Kraljevstvu Božjem. Među tim skupinama bilo je onih koji su već dobrano okorjeli, nepokorni i nepoučljivi ocrnjivali su “ovaj Put“ pred ostalim mnoštvom. Stoga je Pavao odvojio od njih učenike s kojima je nastavio kateheze u školi nekoga Tirana. Ta poduka trajala je dvije godine. Kroz to razdoblje slušali su Božju riječ mnogi žitelji Male Azije, Židovi i Grci (usp. Dj 19,1-10).
Don Ilija Drmić
