Odlomak iz Ivanova evanđelja (Iv 14,15-31) donosi jednostavnu a vrlo bogatu tvrdnju koja kaže: Ako ljubimo Krista, onda obdržavamo i njegove zapovijedi, obdržavamo zapravo sve Božje odredbe. Onima koji se trude da ustraju na tome putu, Bog šalje Duha svoga kako onda u počecima Crkve tako i uvijek.
“Svijet“ Duha Istine ne prima jer ga tobože ne vidi, a onda i ne poznaje, a to je zato što su se posvema zatvorili za djelovanje Duha Istine. Oni ne žele čuti Duhovu istinu i zato ga ne vide a i ne žele ga vidjeti, ne znaju ga a ne teže za tim da ga znaju, ne doživljavaju ga u svome biću i naravno ne otvaraju mu se ni u kojem životnom stanju i stadiju. Čak mu se zatvaraju da uopće može djelovati. Oni su stvorili oko sebe bedeme da ih ne bi dotakla Božja istina po Duhu Svetome. Taj svijet je svjestan da ne bi mogao činiti ono što inače redovito čini u svome životu, a to je strogo svjetsko i pomiješano sa svim vrstama grijeha. Kada bi dopustili u sebi djelovanje Duhu Istine, koji onda, pročistivši čovjekovo biće u svim dijelovima, mijenja sve odnose nabolje i prema sebi, i prema drugima, i prema svijetu koji nas okružuje, i pogotovo prema Bogu stvoritelju svega što jest, a posebice čovjeka krune svoga stvaranja (usp. Ps 8). Svijet zatvoren za djelovanje Duha Istine ne može ni vidjeti Krista, niti s njime ostvariti svoj život zbog svoje uskogrudnosti za velike vrijednosti Božje, a do krajnjih mogućnosti kod svjetovnih ljudskih bića otvorene za vrjednote što ih nudi svijet sa širokim i prostranim putovima i trajno otvorenim vratima. (Dva puta: “Uđite na uska vrata! Jer široka su vrata i prostran put koji vodi u propast i mnogo ih je koji njime idu. O kako su uska vrata i tijesan put koji vodi u Život i malo ih je koji ga nalaze!“ /Mt 7,13-14/). Isus također govori o tome da njegovi učenici i apostoli, a odnosi se i na sve one koji će po sakramentu krštenja ući u zajedništvo Trojstva i Crkvu, primaju i poznaju toga Duha Istine i on ostaje u njima. Osim toga, zbori i o tome kako smo svi povezani u Duhu i po Isusu Kristu i Kristovu duhu s Ocem i međusobno, jer to je zadaća Duha Božjega da objedinjuje ljude, vjernike, krštenike, krizmanike i kroz ostale sakramente.
Mi smo Božja obitelj koja se ostvaruje najprije na ovome svijetu, a potom na drugome nebeskome svijetu, o kojemu nemamo svoje iskustvo dok smo na ovom svijetu, ali imamo Božje poruke, znakove, te samoga Sina Božjega Isusa Krista, Drugu Božansku Osobu. On nam je Put, Istina i Život ili kako On sam ireče: “Ja sam Put i Istina i Život.“ (Iv 14,6). Krist nam je tumač sve naše i Božje zbilje, ovdje i gore u drugoj stvarnosti, koja je zapisana po nadahnutim piscima Evanđelistima i ostalim inspiriranim svetopisanskim piscima.
To jedinstvo u toj velikoj obitelji čuva i njeguje Duh Branitelj, ali ako mu dajemo prostor u sebi za njegovo djelovanje. Sam Isus kaže da nas vjernike i zemaljske putnike, hodočasnike neće ostaviti u ovome svijetu kao siročad, te da budemo bez Duha i ruha i kruha. On obećava ponovni dolazak svojima nakon uskrsnuća do uzašašća, ali i k nama na kraju povijesti jer je on živ i živi za nas, kao i mogućnost da ga vidimo i da spoznamo Kristovu povezanost s Duhom Svetim i s Ocem, te našu povezanost s Kristom.
Evanđeoski odlomak je prstenasto uokviren istom tvrdnjom o ljubavi prema Kristu i Bogu Ocu u Duhu, te o obdržavanju zapovijedi što nas čuvaju na ovozemaljskom putovanju koje za svakoga dostatno traje prema volji Božjoj. “Tko ima moje zapovijedi i čuva ih, taj me ljubi; a tko mene ljubi, njega će ljubiti Otac moj, i ja ću ljubiti njega i njemu se očitovati.“ (Iv 14,21). Imati zapovijedi, čuvati ih znači posjedovati, obdržavati, po njima živjeti, prema njima poučavati druge i upućivati ih da ih usvoje kao najveću vrijednost od Boga datu nama ljudima. Pojam čuvanja znači i prenošenja s jednoga pokoljenja na drugo, što je protežno kolektivno čuvanje u smislu prepisivanja pergamena, knjiga, tiskanja, komentiranja, pisanja o tome i govorenja, to je cijeli sustav čuvanja i njegovanja, te nasljedovanja zapovijedi o ljubavi. U tom slučaju ostvaruje se međusobna ljubav između nas vjernika i našega Gospodina Isusa, te u Duhu Istine između nas i našega Oca na nebu, te Krist će se nama očitovati na konačnom sudištu, a to znači da ćemo ići među one određene za Kraljevstvo Božje.
Možemo zaključiti kako nas polagano tekstovi ove nedjelje pripremaju za veliki događaj Uzašašća i Duhova. Već sada trebamo otvarati svoje srce djelovanju Duha Božjega u svome životu kako bismo bili duhovni i produhovljeni u svome svakidašnjem djelovanju.
A sada razmotrimo ono što je napisao crkveni naučitelj biskup sv. Ćiril Aleksandrijski (oko 376.-444.) u Izlaganju o Ivanovu Evanđelju: “Isus je dovršio sve što je imao učiniti na zemlji. Ali je trebalo još da mi postanemo dionici njegove božanske naravi, ili da se naš život promijeni u neki drugi i pretvori u novo i sveto zajedništvo s Bogom. A to se moglo ostvariti samo posredovanjem Duha Svetoga. Najprikladnije vrijeme da Duh Sveti dođe i na nas siđe bilo je ono poslije uzašašća našega Spasitelja Isusa Krista. Dok je još Krist i tijelom boravio na zemlji sa svojim vjernima, čini mi se da su oni u njemu gledali djelitelja svih dobara.
A kad je došlo vrijeme da uzađe k Nebeskom Ocu, zar nije trebalo da bude prisutan po svom Duhu medu svojim štovateljima, da bi po vjeri stanovao u našim srcima i da bismo imajući ga u sebi mogli s pouzdanjem uskliknuti: ‘Abba, Oče’? Tako bismo lako uznapredovali u svakoj kreposti, a osim toga bismo s pomoću svemogućega Duha postali snažni i nesavladivi protiv đavolskih napasti i ljudskih zasjeda. Zar nije lako svakome dokazati svjedočanstvima iz Svetoga Pisma Staroga i Novoga Zavjeta da će on u neko drugo stanje preoblikovati one u kojima bude i nastani se Duh, i da će ih uvesti u novi život? Tako je prorok Samuel rekao Šaulu: Doći će na te Duh Gospodnji i postat ćeš drugi čovjek. A sv. Pavao veli: A mi svi, koji otkrivena lica odrazujemo kao u ogledalu slavu Gospodnju, preobražavamo se u tu istu sliku, uvijek sve sjajniju, jer dolazi od Gospodinova Duha. A Gospodin je Duh. Zar ne vidiš kako Duh preobražava na neki način u drugu sliku one u kojima stanuje? Lako ih, naime, prenosi od ljubavi prema zemaljskim stvarima da promatraju ono što je nebesko. Od kukavičke strašljivosti da budu duhom snažni i srčani. Znamo vrlo dobro kako su učenici bili plašljivi, pa ih je Duh ojačao, te su nadvladali sva progonstva i svim srcem ostali vjerni Kristovoj ljubavi. Spasitelj je dakle kazao istinu: Bolje je za vas da se ja vratim u nebo. Bilo je to vrijeme kad je imao sići Duh Sveti.“ (Knj. 10; PG 74. 434).
Don Ilija Drmić
