Svatko je od nas čuo, bez obzira jesmo li čitali Bibliju ili nismo, za dva biblijska grada koji se nazivaju Sodoma i Gomora, a uz njih i njihove žitelje mnogo toga je povezano, nažalost negativnoga, čiji su odjeci i u našem vremenu. Oni se često navode u pojedinim svetim knjigama Staroga Zavjeta kao primjer kazne Božje za nedjela tadašnjih povijesnih stanovnika prije 4. tisuće godina, čak se u tom smislu opomena za zla i kazni što slijede spominju i u Novome Zavjetu. U opisu napučivanja Zemlje, ovako su spomenuta ova dva grada: “…tako da se granica Kanaanaca protezala od Sidona prema Geraru sve do Gaze pa prema Sodomi, Gomori, Admi i Sebojimu sve do Leše.“ (Post 10,19). Sodoma i Gomora nalazili su se pokraj Mrtvoga mora između Izraela i Jordana. Post 14.
U Knjizi Postanka imamo za nas važan ovaj zapis, gdje se navode imena kraljeva Sodome i Gomore: “Kad Amrafel bijaše kralj Šineara, Ariok kralj Elasara, Kedor-Laomer kralj Elama, Tidal kralj Gojima, povedoše oni rat protiv Bere, kralja Sodome; Birše, kralja Gomore; Šinaba, kralja Adme; Šemebera, kralja Sebojima i protiv kralja u Beli, to jest Soaru.“ (Post 14, 1-2).
Prema viđenjima toga prostora na kojem su bili podignuti ovi gradovi prije 4 tisuće godina doimlje se da su ti gradovi bili tijekom dugoga vremena sazidani s podosta graditeljskoga umijeća i ukusa, a odavali su i određenu raskošnost za ugodan život s podnebesnom klimom koja je utjecala na opušten i lagodan život prožet raznovrsnim nagonima, među kojima su i oni puteni, tjelesni, što su u jakoj povezanosti s duhom. Odmah valja reći da je duh taj koji vlada tijelom i tjelesnim, jer mrtvo tijelo nema nikakvih nagona, samo živo tijelo s duhom sve to ima. Duh je kormilar tijela. Toliko sada, a poslije ćemo vidjeti što još valja ovome dodati.
Sodoma i Gomora su očito odmakli daleko od svega onoga normalnoga, prirodnoga ponašanja i djelovanja, a da ne govorimo od vjerskoga i moralnoga poklada. Kada je praotac vjere Abraham sve to saznao, on je odlučio molitveno se zauzeti kod Boga za stanovništvo tih dvaju gradova da ih Bog ne kazni zbog učinjenih zala u njima. Abraham je znao da je sva vika na Sodomu i Gomoru i do Boga doprla prije nego do njega i ostalih okolnih naroda, i to zbog “njihova preteškoga grijeha“. Sveti pisac je molbe i vapaje Abrahamove pretvorio u vrlo zanimljiv razgovor, dijalog između Abrahama i Boga, što se odvija u dubini Abrahamove svijesti u trenutku stajanja pred Bogom. Abraham pita svoga Boga, koji je pravedni Bog: “Hoćeš li iskorijeniti i nevinoga s krivim?“, te navodi ako bi bilo 50 nevinih u gradu, hoće li se to dogoditi da ih sve skupa kazni u njihovu mjestu. U sebi promišlja o tome pa zaključuje na poseban način govoreći: “Daleko to bilo od tebe da ubijaš nevinoga kao i krivoga, tako da i nevini i krivi prođu jednako! Daleko bilo od tebe! Zar da ni Sudac svega svijeta ne čini pravo?” (Post 18,25). Vidite kako Abraham genijalno preduhitruje svoga u tom času šutećega Boga, koji odgovara da će radi 50 nevinih i pravednih poštedjeti cijelo mjesto.
Abraham se ponovno usuđuje i ohrabruje na govor pred Bogom, on koji za sebe tvrdi da je “prah i pepeo“, te veli hoće li uništiti grad svemogući Bog ako nevinih bude 45, i nakon Božjeg odgovora da neće uništiti grada, Abraham nastavlja pitati navodeći broj nevinih 40, te opet nakon potvrdna odgovora da neće uništiti ni ljude ni grad radi tih nevinih i pravednih, dalje nastavlja s uvjerljivim usuđivanjem i zamolbom da se Bog ne ljuti na njega što toliko previše pita, a u ovom slučaju što ako ih bude 30, zatim 20 i konačno se zaustavlja na broju 10 pravednika u gradu, a Bog uvijek odgovara da to neće učiniti radi tih navedenih brojeva pravednika. Po završetku razgovora s Bogom, Abraham se vratio u svoj kraj i svoje mjesto u duši sretan i zadovoljan što su se njegove misli poklopile s Božjim mislima.
Međutim, nakon svega ovoga uslijedilo je nešto što se nije moglo nikako oprostiti jer se Bog toliko razljutio na grijehe Sodome i Gomore, odnosno njihovih žitelja, te ih je uništio. A što se to još strahobno dogodilo zbog čega ih je Bog tako teško kaznio više ne birajući nevine i krive, iako će nevini i u tome kaosu pronaći vječnu stazu do Boga, a krivima će se baviti još Božja providnost i mudrost?
U Knjizi Postanka (19,1-38) opisano je u svezi sa Sodom i Gomorom toliko zla da možemo razumjeti sav Božji bijes, unatoč njegovu velikome milosrđu, jer bi u tim situacijama čak i svaki čovjek s darovanim Božjim razumom isto postupio. Toliko je zla da se doimlje kako ga je pun kozmos, a ne samo gradovi ravnice Sodoma i Gomora, jer je zlo s odjekom u cijelome stvorenom kozmosu. Zlo i grijeh postali su kozmička stvarnost. Naime, dva anđela stigla su u taj zločesti grad Sodomu, nije daleko ni Gomora. Pravedni Lot ih je dočekao i ugostio davši im prenoćište u svojoj kući, piće i hranu unatoč tome što su oni željeli provesti noć na gradskome trgu da osobno sve razvide kako to žive Sodomci i Gomorci. Oni su došli da izvide duhovno i moralno stanje naroda u gradu Sodomi i njezinu okružju koje uključuje i Gomoru. Lot je bio posrednik između dvojice anđela, svojih dviju kćeriju i s druge strane razjarenoga i grješnoga naroda, koji je sav u tome svome kobnome zanosu nemoralne tjelesne putenosti i duhovne okorjele zle krutosti koja iz njih snažno vapi: “Gdje su ljudi što su noćas došli k tebi? Izvedi nam ih da ih se namilujemo?” (Post 19,5). Lot se pokušava izvući ali upada u zamke svoga grada i mentaliteta toga vremena, kao i vladajućega nemorala, a to je ono što im je rekao kao zamjenu za udovoljenje njihovu pohotama razbuktjelu tijelu: “Braćo moja,” reče on, “molim vas, ne činite toga zla! Imam, evo, dvije kćeri s kojima još čovjek nije imao dodira: njih ću vam izvesti pa činite s njima što želite; samo ovim ljudima nemojte ništa učiniti jer su došli pod sjenu moga krova.” (Post 19,7-8). Ovo je oblik svodništva, što se nije ovdje izvršilo, ali pokazateljem je njegova postojanja u tome putenome mjestu. Prekorili su ga da je došljak, te su nasrnuli na jadnika Lota s namjerom da uđu razbivši prethodno vrata. U to su se uključila ona dvojica anđela koji su pružili ruke van, povukli Lota k sebi u kuću i zatvorili vrata; a ljude pred vratima, mlade i stare, zabliještili su tako da nisu mogli naći vrata, te su ih na taj način zaustavili u njihovu putenom nasrtanju, što je od Sotonina duha i nagovora.
Ta dvojica anđela Božjih narede Lotu da iz grada izvede sve svoje sinove i kćeri i svoje zetove u obližnji grad Soar, a oni će po Božjoj naredbi spaliti ovaj grad s okolicom na koji je tolika vika zbog raznovrsnih zala, a među njima i ona što su nazvana po Sodomi – sodomija.
Dok je s izlaskom sunca Lot sa svima svojima ulazio u Soar, Bog “je zapljuštio s neba na Sodomu i Gomoru sumpornim ognjem i uništi one gradove i svu onu ravnicu, sve žitelje gradske i sve raslinstvo na zemlji“ (Post 19,24-25). Lotova žena iz svoje prevelike znatiželje da vidi tu grješnu paljevinu i obrazinu obazre se i pretvori se u stup soli, a njezine i Lotove kćeri domalo su se bludom opijale tobože radi potomstva s opijenim svojim ocem, te očitovale da je Sodoma i Gomora obilovala i incestom. Rodile su svaka po sina: Moaba i Ben-Amina. Abraham je stigao do spaljenih gradova i vidio je dim koji se dizao iznad zemlje kao dim kakve velike klačine.
don Ilija Drmić
