Tek rođeno dijete, muško i žensko, nazivamo novorođenče, sisanče, dojenče, djetešce. Sve ove riječi možemo pronaći i u Bibliji, knjizi života u Bogu.
U Knjizi o Jobu naići ćemo čitanjem na ove Jobove riječi: “Ne bih bio kao nedonošče zakopano, kao novorođenče što svjetla ne vidje.“ (Job 3,16). Ovdje je upotrijebljena i riječ nedonošče, a to je dijete koje je prerano rođeno (između 28. i 37. tjedna trudnoće). U razdoblju do izuma inkubatora kojim se održavaju djetetove životne funkcije, a to je nadomjestak za majčinu posteljicu, djeca su najčešće umirala jer im nisu narasli svi dijelovi tijela i nisu se razvile sve uloge pojedinih organa. Nisu im po porodu nešto posebno mogli učiniti roditelji, ni oni koji su se bavili ovakvom dječicom. Tek dijete koje je rođeno u 40 tjednu trudnoće, to je novorođenče sposobno dalje živjeti i rasti uz majčinu skrb, kao i brigu oca i ostalih članova. I u biljnom i životinjskom svijetu imamo određenih pojava koje su nalik onima kod čovjeka kad je riječ o nedonoščetu. Poslušajmo Psalmista kako kliče: “Čuj! Od straha se mlâde košute, prerano se mlâde košute šumske.“ (Ps 29,9). Sveti pisac uočava činjenicu dok upotrebljava riječ “prerano“.
Job ovdje misli na novorođenče ali nedonošče koje je umrlo, koje nije vidjelo svjetla i koje je zakopano u grob. Ako je smrt ovoga novorođenčeta povezana s mnogim lošim samonastalim čimbenicima bez voljnoga udjela majke i drugih s njom povezanih osoba, u prvom redu oca, ona je – smrt – izvan bilo čije moralne odgovornosti. A ako ima uzrok u bilo kojem vanjskom utjecaju, onda je u tolikoj moralnoj odgovornosti prema tome čiji je i koliki je taj vanjski psihički ili fizički utjecaj.
U Jobovoj rečenici nije ništa rečeno o uzrocima novorođenoga nedonoščeta koje je podleglo smrti, nego se samo tvrdi činjenica takve smrti, i to u kontekstu svojevrsne usporedbe. To stanje nedonoščeta koje je imalo određeno vrijeme življenja u majčinoj utrobi i potom s nedovršenim uzrastom rođeno, te je ono zbog nesposobnosti daljnjega života izvan majčine utrobe preminulo i potom u grob zakopano ne vidjevši svjetlosti, Job ne bi nikako poželio bez obzira što ga u životu snašlo, a mnogo ga je satrlo.
Prorok Izaija govori za Jeruzalem: “U njemu više neće biti novorođenčeta koje živi malo dana, ni starca koji ne bi godina svojih navršio: najmlađi će umrijeti kao stogodišnjak, a tko ne doživi stotinu godina, prokletim će se smatrati.“ (Iz 56,20). Imamo vrlo zanimljivu tvrdnju, a ta je da neće biti više u Jeruzalemu nedonoščadi, odnosno novorođenčadi koja žive “malo dana“ i umru jer nemaju uvjeta za život izvan majčine utrobe zbog toga što je prije vremena rođeno, prije punine razvoja u majčinoj utrobi, a za prijevremeno rađanje postoji neki uzrok za koji uvijek nije vezana moralna odgovornost majke, oca ili pak nekoga drugoga. Ovu smrt možemo stavljati na istu razinu sa svakom smrću djetešca, te sve do najstarijega starca i starice. To što prorok veli da će se smatrati prokletom osoba koja umre prije stote godine svoga života, i tada i kasnije je ta pojava smatrana Božjom kaznom. Valja znati također te davne tvrdnje da je od Boga kažnjen svaki onaj bračni par koji nije uopće imao djece, dok je svaki bračni par s vrlo velikim brojem djece ubrajan u Božje blagoslovljene miljenike. Sve ovo je išlo neprestance za tim da se potakne i poveća opravdana prokreacija, te da bi bilo više naroda u odnosu na okolne narode. Uza sve to imamo još i ovu snažnu proročku misao: “Neće se zalud mučiti i neće rađati za smrt preranu, jer će oni s potomcima svojim biti rod blagoslovljenika Jahvinih.“ (Iz 56,23). Ovaj dio rečenice “rađati za smrt preranu“ ništa drugo ne znači doli rađati nedonoščad, jer ona prerano umiru, čak i u utrobi majčinoj, što ćemo vidjeti kasnije, a još više nakon prijevremenoga rođenja za ovaj svijet, u kojem u dugom razdoblju povijesti nisu imali mogućnosti za preživljavanje, osim iznimaka, dok u novije doba postoje aparati koji podržavaju život do mjere uzrasta i daljnjega življenja – iako postoje i neuspjesi – u ovome svijetu i za ovaj svijet, te potom i za budući vječni.
I mi danas vjerujemo da su svi blagoslovljeni koji imaju velik broj djece, samo što ih u mnogočemu moderno vrijeme, blago rečeno, u širokim kružnicama postojanja zaobilazi, a kada upadnemo u stanje straha zbog manjka pučanstva, onda se pitamo gdje smo to svi zakazali, koja nas je to emancipacija prevarila. Nove filozofije (primjerice, nihilizam i konzumizam) ne misle previše o budućnosti i prokreaciji, što se ovdje samo naznačuje bez dubljeg poniranja u tu tematiku.
Job u svojoj teškoj nevolji tako govori da ne možemo povjerovati, ali to je govor koji valja, unatoč svemu, čuti, prihvatiti i razumjeti. Evo tih riječi:
“Napokon otvori Job usta i prokle dan svoj; poče svoju besjedu i reče: ‘O, ne bilo dana kad sam se rodio i noći što javi: ‘Začeo se dječak!’U crnu tminu dan taj nek se prometne! S visina se njega Bog ne spominjao, svjetlost sunčeva ne svijetlila mu više! Mrak i sjena smrtna o nj se otimali, posvema ga tmina gusta prekrila, pomrčine dnevne stravom ga morile! O, da bi ga tama svega presvojila, nek se ne dodaje danima godine, nek ne ulazi u brojenje mjeseci!A noć ona bila žalosna dovijeka, ne čulo se u njoj radosno klicanje!Prokleli je oni štono dan proklinju i Levijatana probuditi su moći!Pomrčale zvijezde njezina svanuća, zaludu se ona vidjelu nadala, i zorinih vjeđa ne gledala nigda!Što mi od utrobe ne zatvori vrata da sakrije muku od mojih očiju!Što nisam mrtav od krila materina, što ne izdahnuh izlazeći iz utrobe?Čemu su me dva koljena prihvatila i dojke dvije da me nejaka podoje?U miru bih vječnom počivao sada, spavao bih, pokoj svoj bih uživaos kraljevima i savjetnicima zemlje koji su sebi pogradili grobnice,ili s knezovima, zlatom bogatima, što su kuće svoje srebrom napunili.“ (Job 3,2-15).
Ovdje Job spominje noć svoga začeća kada se začeo u majčinoj utrobi, kao i dan svoga rođenja. On jasno očituje Bogu svoju želju što mu od majčine utrobe ne zatvori vrata prije samoga poroda, pa da tako sakrije muku od njegovih očiju, što ju je doživio u ovome svijetu, te što nije mrtav od krila materina, zapravo što ne izdahnu “izlazeći iz utrobe“. S posebnom nježnošću postavlja pitanje: “Čemu su me dva koljena prihvatila i dojke dvije da me nejaka podoje?“ (Job 3,12). Bolje bi, dakle, bilo da se nije rodio, nego da je umro u majčinoj utrobi bilo kao nedonošče novorođenče, te bi tako uživao svoj pokoj i to s kraljevima i savjetnicima zemlje koji su za vrijeme svoga ovozemaljskoga života, naživjevši se svega, sebi sagradili grobove i grobnice ili pak s knezovima koji su zlatom bogati i koji su kuće napunili srebrom.
Zašto ističemo ove retke Biblije i ove Jobove krikove? Razlog zašto Job kriči jest činjenica masovne zloće u svijetu i u ljudima. Ljudi su se udaljili od Boga, od njegova svetoga Dekaloga, od poštivanja svih ljudskih i božanskih vrijednosti, od dobra i priklonili se Zlome i zlu. Zlo je toliko i takvo da čovjek obdaren razumom ne može nikako prihvatiti i u taj krug se uključiti, te s takvim osjećajima zloće živjeti. To tlači svijest, to ubija, pa zato Job onako proklinje dan svoga rođenja jer bolje bi bilo da se nije rodio nego što je, rodivši se za ovaj svijet, u njemu zatekao i vidio toliko raznovrsnoga zla i igre Zloga s ljudima. Ovu vrstu prokletstva ne treba shvatiti u onom svakidašnjem smislu proklinjanja koje je grijeh, nego kao svojevrsni kontrapunkt: bolja je smrt u majčinoj utrobi – nasuprot zlu u svijetu koje je teže i pogibeljnije od smrti u majčinoj utrobi.
I danas ima toga zla u izobilju. Mogli bismo nabrajati dugo i mnogo sve to zlo, ali nije nam potrebno. Sjetimo se Jobova krika nad zlom i Zlim, te i mi kriknimo po uzoru na Joba da nas zlo i Zli zaobiđu posvema i posvuda.
don Ilija Drmić
