Ne možemo a da ne zamijetimo da će u tome i takvom vremenu proročkih viđenja svijeta i čovjeka koji se igra sa svim Božjim stvorenjima vladati novi poredak u kojem će sve biti pomireno i ukroćeno, bit će sveopći mir i red, bez imalo nereda. Vidimo kako djetešce vodi te smirene i međusobno pomirene životinje. Još jača slika, koja u nama proizvodi jezu zbog iskustva sa zmijama i u svome vremenu, kojom se svjedoči: “Nad rupom gujinom igrat će se dojenče, sisanče će ruku zavlačiti u leglo zmijinje.“ (Iz 11,8). Tadašnji slušatelji morali su biti veoma ushićeni, uzbuđeni i potreseni slušajući cijeli ovaj govor svoga proroka, kao što smo i mi danas toliko stoljeća kasnije također iznenađeni. To nije svakidašnje buđenje nade u novi svijet i život koji može biti ovdje i sada, a tko se za nj bori svojim životom, pa makar i životnom silom novorođenčeta, dojenčeta, sisančeta, djetešceta – dakle, tek rođenim čovjekom, muškim i ženskim, koji je velik u svome blagoslovu, bit će zacijelo s onu stranu groba, a grob može biti i utroba materina i utroba zemlje. Grob je i u mozgu i u srcu i u zemlji.
U Knjizi brojeva nalazimo ovu rečenicu za koju mi je misao zapela, a odnosi se na Boga koji svome sluzi Mojsiju naređuje unatoč njegovu izvrdavanju i teškoćama da svoj narod nosi i vodi prema Obećanoj zemlji: “Nosi ga u svome krilu, kao što dojilja nosi dojenče, u zemlju što sam je pod zakletvom obećao njihovim očevima!“ (Br 11,12). Ova usporedba s dojiljom koja nosi svoje dojenče jest predivna slika kojom se stvara novi pogled na život, otkan i Božjom voljom u majčinoj utrobi, a taj pogled jest: začeto dijete čuva, nosi i hrani majka u svojoj utrobi; kad ga rodi, onda ga njiše u kolijevci, bešici i nosa u svome naručju hraneći ga svojim mlijekom i polagano ostalom hranom, umivajući ga i odijevajući ga skupa sa svojim mužem, te potom vodeći ga za ručice koje će postati ruke pune rada i snage, volje i nadvladavanja muke…
Da začeto dijete nema moć rasta u utrobi, onda se nema ni što roditi za rast izvan utrobe. Kad ne bi bila moć začeća novoga čovjeka u majčinoj utrobi s udahnjivanjem duše od Boga, – samo od Boga, jer ništa drugo ne može udahnuti živu dušu, osim Boga koji ima tu mogućnost, tà ne može dati onaj tko nema, odnosno ne može udahnuti dušu onaj tko je nema, a onaj tko je ima jest Bog, – dakle, ne bi ni postojala ovakva reprodukcija, prokreacija, razmnažanje što osmišljava ljudsko postojanje na planetu Zemlji.
U Tužaljkama čitamo i razmatramo ove misli: “Jezik dojenčeta za nepce se lijepi od žeđi. Djeca vape za kruhom, a nikog da im ga pruži.“ (Tuž 4,4). Dječji jezik i govor je vrlo glasan, on je tako glasan i prodoran da je nezatomljiv. Zar može itko na ovome svijetu prečuti i zaboraviti glas djetetov u utrobi majčinoj od prvoga trenutka začeća i pogotovo kad se rodi? Počujmo riječi proroka Izaije:
“Sion reče: ‘Jahve me ostavi,
Gospod me zaboravi.’
‘Može li žena zaboraviti svoje dojenče,
ne imati sućuti za čedo utrobe svoje?
Pa kad bi koja i zaboravila,
tebe ja zaboraviti neću.
Gle, u dlanove sam te svoje urezao…“ (Iz 49,14-16).
Dakle, ako bi se dogodilo i to u ovome svijetu da neka majka, ili netko drugi, “zaboravi“ “čedo utrobe svoje“, tj. odbaci ga, ubije ga (utroba postane grob), ostavi ga, izgubi ga, neće ga zaboraviti njegov glavni Tvorac – Bog, koji ga je u dlanove svoje urezao da ga nikada ne zaboravi.
I dodajmo na završnici ovoga razmatranja hodočasnički Psalam 131., koji je naslovljen Djetinji spokoj u Bogu:
“O Jahve, ne gordi se moje srce
niti se oči uznose.
Ne idem za stvarima velikim
ni za čudima što su iznad mene.
Ne, ja sam se smirio
i upokojio dušu svoju;
kao dojenče na grudima majke,
kao dojenče duša je moja u meni.
U Jahvu se, Izraele, uzdaj
odsada dovijeka.“ (Ps 131,1-3).
Upravo radi ove slike “kao dojenče na grudima majke“, donosimo ovaj Psalam, da bismo mogli biti veliki i da bismo mogli s Psalmistom reći: “…kao dojenče duša je moja u meni.“ Hoće reći: da je duša naša smirena u nama upravo “kao dojenče na grudima majke“. Tu je začetak i slutnja raja! I korijen vjere u raj, gdje će nas primiti u svoje naručje sam dobri Bog, koji je naš Otac i naša Majka!
don Ilija Drmić
