Novorođenče ne može ništa samo, mora mu pomoći majka, otac, braća i sestre, ostali članovi obitelji. I dugo vremena nije sposobno ostvarivati samostalan oblik života. Potrebno mu je mnogo toga i puno odgojiteljskih ruku da bi se konačno osamostalilo, kako smo svi mi to prošli. I ova činjenica mnogo govori svima nama, pogotovo kad znamo da ima stvorenja Božjih, kojima je dana mogućnost da odmah propužu ili prohodaju boreći se za opstanak u ovome svijetu.
Našem životu potrebno je mnogo toga od krova nad glavom do grobnice u groblju. U tome vremeplovu treba mnogo učiniti i postići da bismo dostigli neki oblik ravnovjesja i duhovne usklađenosti. Stoga je neophodan rad i molitva (ora et labora). Pojam rada je vrlo širok, kao i pojam molitve. Rad uključuje talente, a molitva snagu vjere koja uspostavlja sve veze sa Svetim i Svijetom, što uvažava i drugoga čovjeka koji je naš suputnik kroz prostor i vrijeme. Tu se događa naše odijevanje najprije uz pomoć roditelja i drugih, a potom polagano sami opet u susretištu s drugima, sebi sličnima, vršimo čin odijevanja tjelesnoga i duhovnoga čovjeka, upravo onako kako nas potiče i uči sv. Pavao govoreći: “Ne varajte jedni druge! Jer svukoste staroga čovjeka s njegovim djelima i obukoste novoga, koji se obnavlja za spoznanje po slici svoga Stvoritelja!“ (Kol 3,9-10). Ovo je zadaća koja traje cijeloga života, jedino što nas kao novorođenčad i dječicu odijevaju i umivaju roditelji i skrbnici u pogledu tjelesnom i u pogledu duhovnome, da bismo bili po mjeri darova Božjih u nama i prema istinskim normama života u zajednici na ovome svijetu. Sjetimo se da i u dubokoj starosti padamo u naručje drugih koji se skrbe za bolesne i nemoćne oblačeći ih svjetlošću i ljepotom, te pravom ljubavlju što iz ljudskoga srca izvire jer je nadahnuto velikim Srcem što kuca za sve nas.
I konačno: rodili smo se iz majčine utrobe, digli smo se na noge i hodili svijetom pokritim svjetlom i sjenom, uspravna čela zaokupljeni radom, vjerom i smislom postojanja, da bismo na kraju pod bremenom vremena i svega ukupljenoga stali i pali u ruke Dobrote, koje smo zavoljeli kao što su i naše bile također zavoljene od onih kojih više među nama nema. No, i mi se u tom smislu spremamo da sve, što pripada ovome tvarnome svijetu, ostavimo, a da sa sobom u svojoj duši i svijesti ponesemo uspomene na minulo vrijeme i svoj tijek u njemu, kao i dobra djela učinjena s vjerom koja nas je vezala s našim Tvorcem, našim dragim i dobrim Bogom. I onda se obistinjuje ona misao iz Jobove i Propovjednikove knjige: “Gol je izašao iz utrobe majke svoje i tako će gol i otići kakav je i došao; ništa nema od svega svojeg truda da ponese.“ (r. 14; Prop. 5,12-14).
Ima ovdje još jedna razina razmišljanja, a odnosi se na pojam gol. Čovjek u majčinoj utrobi nije bio gol, jer je bio čudesno zaogrnut majkom, te njezinom i muževljevom ljubavlju i dobrotom. Tako nije gol ni u svome ovozemnom životu ako je voljen i ako zna voljeti, a ljubav pretpostavlja i dobrotu protkanu djelima i vjerom svakoga rođenoga za ovaj svijet. Trebamo se sada sjetiti sv. Jakova koji upravo o tome govori i to vrlo lijepo, svetopisamski, nadahnuto, dodajući misao koja i nama može mnogo reći u ovome izričajnom okružju: “Jer kao što je tijelo bez duha mrtvo, tako je i vjera bez djela mrtva.“ (r. 26; Jak 2, 14-26). Čovjek, gledano u dubljem smislu, nije gol ni u starosti svojoj, pogotovo nije gol kada umre i kada bude u grobu, jer je Bog uza nj i on će ga jednoga dana dići iz groba i zaogrnuti plaštem svjetlosti, pa će ući u nebesku zbilju i otići će sjećajući se svojih djela i svoje vjere tamo gdje pripada vođen Božjom voljom i mišlju. Ako je u ovome svijetu izabrao raj, onda u raj; ako je ovdje odlučio i ustrajao u paklu, onda u pakao (neki tvrde da je mali broj koji se opredjeljuju za pakao, ta tko će se opredijeliti za pakao, bilo ovdje na zemlji bilo gore kod Boga, a ipak ih ima, svjedoci smo za ovaj svijet: pokrenuti svjetski pakleni ratovi); ako je ovdje bio slab i pokušavao biti jak, onda u čistilište. Stoga je ovaj svijet vježbalište za konačni susret s Bogom, te završno vlastito opredjeljenje pred Bogom protkano dodatnim kajanjem.
Samo valja znati tu našu goloću u cjelini, naše odijevanje i umivanje u Duhu Božjem, ali isto tako ono što kaže Sirah: “Gospod stvori čovjeka od zemlje i opet ga u nju vraća.“ (Sir 17,1). Ili kako Propovjednik veli: “…i vrati se prah u zemlju kao što je iz nje i došao, a duh se vrati Bogu koji ga je dao.“ (Prop 12,7). No, samo tijelo nakon smrti se vraća (gol izišao… i gol se vraća), a duh se uznosi svome Bogu, a jednom o uskrsnuću tijelo će biti pridruženo duhu i tako će ponovno preobraženi čovjek kao cjelina: tijelo, duh i duša, hvaliti i slaviti svoga Boga. To je taj krug postojanja u Bogu, u Smislu, u Istini, u Ljubavi. I to je posve dobro, a da je istinito, i više je nego očito, da ne kažem evidentno.
don Ilija Drmić
