Rođenje Ivana Krstitelja
Budući da je nakon ove 2. nedjelje po Božiću (3. siječnja 2021. – B) blagdan Krštenja Gospodinova što ga je obavio u rijeci Jordanu Ivan Krstitelj, dobro je ovom prigodom razmatrati o navještenju rođenja i samome rođenju Ivana Krstitelja, i to na temelju Evanđelja po Luki (Lk 1,5-25). Sv. Luka usporedno opisuje Preteču i Isusa. O Isusu rođenu prije vjekova (preegzistentni Krist), o njegovu navještenju, rođenju u vremenu i gradu Betlehemu, bijegu u Egipat, povratku iz Egipta, prikazanju u Hramu i svemu drugome razmišljali smo na Božić i u Božićnom vremenu. Sada ćemo se posebno posvetiti Ivanu Krstitelju, o kojemu je bilo također govora u Došašću, ali pod drugim vidom.
Sv. Luka ovome opisu pristupa s povijesnoga gledišta spominjući da je u vrijeme judejskoga kralja Heroda živio starozavjetni svećenik poimence Zaharija, čije ime znači “Bog se spomenu“, a ineče je iz razreda Abijina. Starozavjetni svećenici su se ženili, pa se tako ovaj svećenik oženio s jednom od Aronovih kćeriju, a bilo joj je ime Elizabeta, što znači “Bog je savršen“. U evanđeoskom izvješću za njih dvoje kaže se da su bili pravedni u odnosu prema Bogu, a besprijekorno su živjeli obdržavajući zapovijedi i odredbe Božje. Elizabeta je bila nerotkinja i nisu rodili dijete i tako su dočekali poodmaklu dob.
Zaharija je putovao iz svoga Ain Karima u Jeruzalem prema rasporedu svoga svećeničkog razreda na obavljanje svećeničke službe pred Bogom u Hramu. Tako je jednom zgodom njega zapalo prema ždrijebu, koji se koristi za izbor osoba za vođenje točno određenih poslova u Hramu, u ovom slučaju zapalo ga da u Svetištu prinese kâd. Dok je on to činio, mnoštvo naroda se izvan Hrama molilo svome Bogu za razne svoje potrebe. Međutim, Zahariji se najednom ukazao anđeo za vrijeme stajanja s desne strane kadionoga žrtvenika. Kada ga je ovaj svećenik ugledao, prepao se i strah ga obuzeo. Anđeo ga je toga trena tješio, nazvavši ga poimence, i to govoreći mu da se ne boji, jer je Bog uslišao njegovu molitvenu nakanu, a ta je da mu žena Elizabeta začne i rodi sina kojemu će nadjenuti ime Ivan, što znači Bog je milostiv. Anđeo je dalje govorio o tome da će dijete biti njemu na radost i veselje, a i mnogi će se obradovati njegovu rođenju i pojavku. Dijete će biti veliko u očima Gospodnjim. Osim toga rast će i odgajati se tako da neće piti ni vina ni drugoga opojnog pića. Ova nas rečenica vraća u Prvu knjigu Samuelovu, i to na ono mjesto kada Ana moli Boga da joj dadne sina kome će nadjenuti ime Samuel. Svećenik Eli je prekorava i opominje da ne pije vina i da se otrijezni u svojoj molitvi. Ona mu odgovara da nije pila ni vina ni opojna pića, nego je samo izlijevala dušu svoju pred Bogom (usp. 1 Sam 1,13-16).
Najvažnije je to što će s Ivanom biti Duh Sveti od utrobe majčine i on će po tome Duhu pozivati na obraćenje mnoge sinove svoga izraelskoga naroda. Sve će to obavljati “u duhu i sili Ilijinoj da obrati srce otaca k sinovima i nepokorne k razumnosti pravednih, te spremi Gospodinu narod pripravan“. Prorok Ilija (hebrejski ’ēlijāhu, što prevedeno znači Jahve je moj Bog, oko 875. – 853. god. pr. Kr.) rodom je iz mjesta Tišbe, pa se naziva i Tišbijcem. Djelovao je u 9. st. pr. Kr. u vrijeme kraljevanja Ahaba i Ahaza u Sjevernom Kraljevstvu Izraela. Revnujući za Boga branio je Deset zapovijedi i štovanje jednoga Boga, te vršenje jednoga bogoštovlja. Uznesen je na nebo u ognjenim kolima što su ih vukli ognjeni konji.
Zaharija se obratio u razgovoru anđelu pitajući ga za znak razaznavanja, jer se on smatra starim, a i žena mu je u poodmakloj dobi kada više nisu sposobni začeti i roditi sina. Anđeo Gabrijel mu je odgovorio da on stoji pred Bogom i da je poslan na razgovor s njime doneseći mu tako veliku radosnu poruku. Unatoč tome, Zaharija nije povjerovao istinitim Božjim riječima izrečenima po anđelu što će se u pravo vrijeme dogoditi. Stoga mu Bog daje poseban znak, a taj je da će izgubiti dar i moć govora što će trajati do dana ispunjenja svega toga.
Narod koji se molio izvan Hrama, čudio se što se Zaharija dugu zadržao u molitvi i što je najednom zanijemio. Na kraju izišavši iz Svetišta, nije mogao tome narodu ništa priopćiti zbog oduzeta govora, pa su svi zaključili da je imao viđenje. Pokušao im je znakovima izraziti sve što je doživio u razgovoru s anđelom Božjim, ali nije do kraja uspio, jer ga nadvladala nijemost. Govor je redovito sredstvo suobraćanja u ovome svijetu među ljudima. Po isteku dana njegove službe u Hramu, koje je obavljao prema rasporedu svakih šest mjeseci, uputio se kući u Ain Karim. U sljedećim danima dogodilo se to što je i molio, a to je Elizabetina trudnoća u starijoj njezinoj životnoj dobi. Nije se o tome očitovala pet mjeseci, a onda je ipak otkrila svoju radost govoreći da je postala trudnom sa svojim vremešnim mužem i da joj je tako Gospodin skinuo sramotu među ljudima.
Ain Karim je malo selo oko 6 km zapadno od Starog Grada Jeruzalema. U Gospodinovo vrijeme bio je to grad rezerviran za svećenike i Levite; njegova blizina Hramu omogućavala im je da lako do njega dođu da bi ispunjavali svoje svećeničke dužnosti kada na njih dođe red svakih šest mjeseci. Prema tradiciji tu su živjeli Zaharija i Elizabeta, i u taj je grad Marija došla, nakon što je primila anđelovo naviještenje. I, tri mjeseca kasnije, tu je rođen Ivan Krstitelj, a tu će se i odgajati uz pobožne roditelje i pogotovo odlascima s ocem u Jeruzalemski Hram.
Marija je kao trudnica i to nakon anđelova navještenja, te u tom razdoblju posebnih događanja u brčnoj zajednici Zaharije i Elizabete pohodila svoju rođakinju trudnicu Elizabetu u njezin kući u Ain Karimu u Gorju i gradu Judinu. Ušavši u njezinu kuću, pozdravila je Elizabetu. I upravo toga trenutka pozdrava zaigralo je čedo u njezinoj utrobi. Ovaj je susret njih dviju trudnica, Gospe s Isusom i Elizabete s Ivanom, ujedno i prvi susret dvojice duhovnih velikana ljudske povijesti Isusa i Ivana, što je znak zaigranost čeda u Elizabetinoj utrobi, koja se tom svetom zgodom napunila Duhom Svetim i bila nadahnuta ovim riječima: “Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega? Gledaj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi. Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!“ (Lk 1,39-45).
Nakon tih Elizabetinih nadahnutih riječi izrekla je Marija svoj hvalospjev: “Veliča duša moja Gospodina, klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju, što pogleda na neznatnost službenice svoje: odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom. Jer velika mi djela učini Svesilni, sveto je ime njegovo! Od koljena do koljena dobrota je njegova nad onima što se njega boje. Iskaza snagu mišice svoje, rasprši oholice umišljene. Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne. Gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne. Prihvati Izraela, slugu svoga, kako obeća ocima našim: spomenuti se dobrote svoje prema Abrahamu i potomstvu njegovu dovijeka.“ (Lk 1,46-55). Potom sv. Luka bilježi da je Marija ostala s Elizabetom “oko tri mjeseca“ i vratila se kući u Nazaret.
Rođenje Ivana Krstitelja zbilo se tri mjeseca nakon toga Marijina pohoda rođakinji Elizabeti. Saznavši da se rodio Ivan, stigli su njegovoj majci i ocu susjedi i rodbina izražavajući silnu radost s njima dvoma i divili su se Božjem čudu da se začeće dogodilo u starijoj dobi. Prema zakonskim propisima u osmome danu po porodu dječačić Ivan je bio obrezan. Poslije toga čina slijedilo je nadijevanje imena novorođenčetu. Najprije su mu htjeli nadjenuti očevo ime Zaharija, ali tome se usprotivila majka koja je rekla da će mu biti ime Ivan što prevedeno znači: Bog je milosrdan. Budući da je utvrđeno i rečeno da nikoga nema u rodu s tim imenom, odlučili su u svezi s imenom upitati njegova oca Zahariju. Oni su znakovima zatražili odgovor od Zaharije, a njegov je odgovor ispisom na pločici glasio: Ivan mu je ime. Svi su se začudili što se poklapa njegova želja glede imena sa željom njegove žene Elizabete, a pogotovo što se imenom određuje buduće životno poslanje, a u ovom slučaju Ivanovo naviještanje Boga milosrđa. U tom trenu njegova odgovora svi su se sabrani uokrušce djetešca Ivana čudom čudili. Dok su se oni tome čudili, čuđenje se još jače nastavilo kada su vidjeli i čuli da se Zahariji “otvoriše usta i jezik“ i otpoče govoriti blagoslivljajući Boga koji mu sve ovo učini.
Susjedi i prisutna rodbina doživjeli su i određeni sveti strah, a potom su po Gorju judejskome razglašavali taj veličanstveni događaj začeća u starijoj dobi, dolaska Marijina u pohode koja je bila također trudna ali po Duhu Svetome, zatim Ivanova rođenja, nadijevanja imena novorođenome dječaku Ivanu o kojemu su razmišljali pitajući se što li će sve biti od toga novorođenčeta jer je ruka Gospodnja bila s njime od začeća do rođenja, a pratit će ga i kasnije kroza život i svjedočenje Božjega milosrđa (usp. Lk 1,57-66).
Nakon što su se razvezale spome Zaharijina jezika, te po nadahnuću Duha Svetoga taj starozavjetni svećenik otpočeo je prorokovati kliktajući: “Blagoslovljen Gospodin Bog Izraelov, što pohodi i otkupi narod svoj! Podiže nam snagu spasenja u domu Davida, sluge svojega, kao što obeća na usta svetih proroka svojih odvijeka: spasiti nas od neprijatelja naših i od ruke sviju koji nas mrze; iskazati dobrotu ocima našim i sjetiti se svetog Saveza svojega, zakletve kojom se zakle Abrahamu, ocu našemu: da će nam dati, te mu, izbavljeni iz ruku neprijatelja, služimo bez straha u svetosti i pravednosti pred njim u sve dane svoje. A ti, dijete, prorok ćeš se Svevišnjega zvati jer ćeš ići pred Gospodinom da mu pripraviš putove, da pružiš spoznaju spasenja narodu njegovu po otpuštenju grijeha njihovih, darom premilosrdnog srca Boga našega po kojem će nas pohoditi Mlado sunce s visine da obasja one što sjede u tmini i sjeni smrtnoj, da upravi noge naše na put mira.“ (Lk 1,68-79).
Ovaj prikaz Krstiteljeva rođenja i zahvaljivanja za njegov život završava sv. Luka kratkom tvrdnjom da je dječak Ivan rastao tjelesno i duhom jačao u svome rodnom Ain Karimu i uz Jeruzalemski Hram, a potom je otišao u pustinju uokrušce Kumrana i Mrtvoga mora gdje je boravio sve do svoga javnoga nastupa pred svojim izraelskim narodom. Upravo u tome nastupu susrest će se s Isusom kojega će pokazati svojom rukom za razliku od starozavjetnih proroka koji su ga prorekli riječima i činima, te će ga krstiti.
don Ilija Drmić
