Bog Stvoritelj dao je čovjeku svoga duha u dostatnoj mjeri, sjetite se talenata (ili pročitajte: Mt 25,14-30; Lk 19,11-27), kako bi po njemu mogao biti u ovome tvarnome svijetu živo biće s tijelom i duhom, te da bi se time mogao služiti za vrijeme svoga darovanog ovozemnoga života. Zanimljivo: Tijelo, tvar, sjedinjeno s duhom!
Astronauti Neil Alden Armstrong, Michael Collins i Edwin Eugene Buzz Aldrin su recitirali ili izmolili psalam 8 u cijelosti kada su na Ilindan 20. srpnja 1969. stupili na tlo Mjeseca. Zacijelo su oni tada spoznali da tvarni svemir može biti pun duha, prožet duhom, te da se duh može družiti s tvari, čak u njoj bdjeti, baš onako kako postoji u čovjeku od začeća do preminuća, te će po tome onda preobraženo tijelo opet biti u nebu združeno s duhom. Sve ovo nadaje misao da mi ne znamo što je to tvar iliti materija. To znanstvenici moraju malo bolje proučavati. Pavao reče: “Ali ne bi najprije duhovno, nego naravno, pa onda duhovno“ (r. 46; 1 Kor 15,45-49). Ovo se odnosi samo na čovjeka, koji je stvoren u “naravnom“, tj. tvarnome, s/tvarnome, materijalnome svijetu, a potom je uslijedio čin darivanja “duhovnoga“, zapravo istovremeno se zbivalo stvaranje, ali forma, oblik treba biti prvo – “naravno“, a domalo slijedi udahnuće duha – “duhovno“. Kada nestane “duhovno“ u čovjeku, onda ostaje “naravno“. To se zove smrt.
Kada razmišljamo upravo o ovoj činjenici Božjeg darivanja života – duha i duše u prvom trenutku začeća u utrobi majčinoj, moramo se sjetiti da nitko od nas začetih i rođenih s tijelom i dušom ništa ne zna ni o čemu od toga trena začeća, pa zatim kroz 9 mjeseci razvojnoga boravka u majčinoj utrobi, unatoč tome što mu je Stvoritelj upisao u gene mogućnost spoznaje svijeta u koji se rađa, ali ta se mogućnost postupnim rastom i razvojem pojavljuje i ostvaruje tek kada dijete iziđe iz majčine utrobe. U tom stanju života u majčinoj utrobi postoji rast i osjećaji, ali i sveukupno oblikovanje djetešceta, žive duše. Nakon rođenja imamo razvojna razdoblja kroz koja smo svi prošli. Psalmist izvrsno pjeva u 139. psalmu o čovjeku, a uklapa se u ovo razmišljanje:
“Jer ti si moje stvorio bubrege,
satkao me u krilu majčinu.
Hvala ti što sam stvoren tako čudesno,
što su djela tvoja predivna.
Dušu moju do dna si poznavao,
kosti moje ne bjehu ti sakrite
dok nastajah u tajnosti,
otkan u dubini zemlje.
Oči tvoje već tada gledahu djela moja,
sve već bješe zapisano u knjizi tvojoj:
dani su mi određeni dok još ne bješe ni jednoga.“
Dakle, Bog stvoritelj čovjeka zna sve o svome stvorenju, dušu mu je do dna poznavao, kosti mu ne bjehu skrite dok je nastajao u tajnosti, dok je tkan u dubini zemlje, čak mu je i dane sve izbrojio koji su čovjeku određeni i dodijeljeni: “…dani su mi određeni dok još ne bješe ni jednoga.“ (r. 16; Ps 139,13-16).
U svemu tome začeću, rastu u utrobi i porodu moguće su i pogrješke, pa imamo osobe koje se rode s nedostatcima, što ih medicina polagano otklanja, a s nekim nedostatcima osoba mora proživjeti uz pomoć drugih svoj životni tijek. Tu ne smijemo okrivljivati Boga, nego valja promišljati o našim ljudskim uzrocima i propustima, koji su kadgod jasni, a najčešće nejasni i nespoznatljivi.
Ovdje samo usputno pripominjemo da čovjek, muškarac sudjeluje u činu začeća na jedan način, a žena na drugi, te isto tako u činu nošenja i čuvanja začetoga ploda i pogotovo u samome rađanju, kao i u odgoju, što nam otkriva velikoga Boga i njegovu smislenost prije stvaranja muškarca i žene.
Vratimo se još jednom ovoj činjenici našega neznanja. Ona se može prispodobiti sa zrnom pšenice. Ako stvorimo sve uvjete za to zrno, koje u sebi “ne zna“ za budući kruh, ali ne zna ni za mogućnost da može biti kruh – koja je upisana u njegovu srž, što će ga slasno pojesti ljudi i ostala živa bića, to ne znači da nije smisleno stvoreno i obdareno klicom života što se očituje u rastu do novoga zrnja. To smo mi ljudi svojim umom iskustveno zaključili vođeni i Božjim duhom. To zrno kao biljka koja ima određeni stupanj života za razliku od životinje i pogotovo čovjeka koji ima najveći stupanj života u ovome svijetu, i kasnije ne razmišlja o sebi na način kako mi ljudi razmišljamo i zaključujemo. Ni životinje ne promišljaju život na način razumnoga i osjećajnoga bića čovjek. Zrno strune i isklija do svoje veličine i donosi obilati rod. Da bi se to i dogodilo, zrno mora biti u posebnim uvjetima i na kraju mora strunuti, nestati, pretvoriti se u zemlju, u prah i pepeo. Evo kako Isus u određenom kontekstu govori o sudbini zrna i čovjeka:
“Zaista, zaista, kažem vam:
ako pšenično zrno, pavši na zemlju,
ne umre,
ostaje samo;
ako li umre,
donosi obilat rod.“ (Iv 12,24).
Čovjek je stvoreno biće da u ovome prolaznom zemaljskom životu, koji ovdje istina smrću završava kao i sav naš ljudski ovozemni hod, gdje tijelo ostaje da strune u grobu, kao spomenuto zrno, ali čovjekov duh i duša nastavlja život s onu stranu ove vidljive stvarnosti. Smrt nastaje onoga trena kada se duša odijeli od tijela i tu se jasno vidi, to je sama očitost koju ne treba dokazivati. Tijelo ostaje i pretvara se u grobu u prah i pepeo, a duh je sav pred Bogom, samo s velikim iskustvom života na planetu Zemlji. To možemo prispodobiti sa stikom kojim pokupimo sve što je napisano i na druge načine utisnuto u kompjutoru, te tamo negdje to pregledamo. Duša je naravno mnogo viša stvarnost koja je toliko velika da je tijelo pokretala u raznim pravcima na ovom planetu u velikom svemiru. A kada čovjek umre, tj. kada duša napusti tijelo, pripovijeda u pjesničkoj formi naš Antun Branko Šimić ovako:
Smrt
I smrt
će biti sasma nešto ljudsko.
Na ležaju se tijelo s nečim nevidljivim rve
i hropti i smalaksava i stenje
i onda stane. Ko kad mašina stane. I stoji.
Ni makac.
I ljudi u to što se zbilo gledaju ko u neki svršen poso
i podižu se kao kad se podižu od stola
i sluškinje se uprav tad najviše uzrade.
Mati će živinski kriknuti
otac zaćutati
i buljiti nijemo cijelog dan
don Ilija Drmić
