Svega o čovjeku bio je svjestan sv. Pavao, i još više, jer je on imao i viđenje pred Damaskom kada je čuo glas Onoga koji ga je pozvao u svoju službu, koju je i prihvatio i izvršio do kraja posvjedočivši mučenikom smrću Isusa Krista. Stoga on piše: “Prvi čovjek, Adam, postade živa duša, posljednji Adam – duh životvorni“ (r. 46; 1 Kor 15,45-49). Vidite kako on povezuje prvoga stvorenoga čovjeka Adama s posljednjim Adamom. Prvi je tjelesni ali sa živom dušom, on je zemljan, on je od praha i pepela, tijelo je podložno bolesti, nemoći, truljenju, smrti – čim iz njega iziđe duh, duša, on se ne miče. On trune u zemlji, ali zahvaljujući ovome drugome Adamu, tj. Kristu, koji je Duh Životvorni, koji je Čovjek s Neba – on neće strunuti u grobu, nego će uskrsnuti trećega dana s preobraženim tijelom, zemljani čovjek će uskrsnuti sa svojim preobraženim tijelom i pridružit će se svome duhu, duši i tako će trajno u Nebu biti Živa Duša. Ali za ovu zbilju valja se boriti svakoga daha i dana. Tada će se obistiniti ova Pavlova misao: “I kao što smo nosili sliku zemljanoga, nosit ćemo i sliku nebeskoga“ (r. 49; 1 Kor 15,45-49). Treba imati vjeru da se ovo shvati i prihvati. Poslušajmo kako to Isus govori:
“Ako vam rekoh zemaljsko
pa ne vjerujete,
kako ćete vjerovati
kad vam budem govorio nebesko?
Nitko nije uzašao na nebo
doli onaj koji siđe s neba,
Sin Čovječji.“ (Iv 3,12-13).
Na drugome mjestu Isus je rekao, a Ivan Evanđelist zapisao:
“A Isus nastavi:
‘Vi ste odozdol,
ja sam odozgor.
Vi ste od ovoga svijeta,
a ja nisam od ovoga svijeta’.“ (Iv 8,23).
Pavao govori “tijelo i krv ne mogu baštiniti kraljevstva Božjega i raspadljivost ne baštini neraspadljivost“ (1 Kor 15,50). To znači tjelesni čovjek, opterećeni čovjek zemaljštinom, to uključuje svu čovjekovu dobru i grješnu dramu u ovome svijetu, ne može biti dionik Kraljevstva Božjega, jer raspadljivost, a to je i naša krv i naše tijelo, ne mogu baštiniti neraspadljivost, koja je u Nebu. U Nebu nema truljenja, ni moljaca, niti ičega što rastače. A razlog tome jest ovaj koji navodi veliki mistik Pavao:“Jer ovo raspadljivo treba da se obuče u neraspadljivost i ovo smrtno da se obuče u besmrtnost.“ (1 Kor 15,53). Drugim riječima rečeno, čovjek treba umrijeti, poput zrna strunuti u zemlji da bi se o uskrsnuću mrtvih dogodila ova preobrazba, tj. da se raspadljivo “obuče“ u neraspadljivost i smrtno da se “obuče“ u besmrtnost. Glagol obući vrlo poznat, jer se svakoga dana oblačimo, muškarci i žene, žene češće i s ukusom.
I ako nam se na trenutak navuče na srce i um blaga sumnja, dovoljno je da nas u večernjim satima, kada je vedro, jednim pogledom u Nebo “prođe blaga svjetlost zvijezda“, kako pjeva spomenuti naš pjesnik Šimić. Ipak čujmo cijelu njegovu pjesmu s naslovom Opomena:
Čovječe pazi
da ne ideš malen
ispod zvijezda!
Pusti
da cijelog tebe prođe
blaga svjetlost zvijezda!
Da ni za čim ne žališ
kad se budeš zadnjim pogledima
rastajao od zvijezda!
Na svom koncu
mjesto u prah
prijeđi sav u zvijezde.
Ovo je pjesničkim, poetskim stilom rečeno ukratko, i to ono o čemu se može dugo raspravljati i pisati. Svakako, ovdje su glavne riječi: čovjek, zvijezde, smrt koja nije izrijekom rečena (nego ovako: “kad se budeš zadnjim pogledima rastajao od zvijezda“, a to se događa u pjesničkoj mašti prigodom smrti, koja je samo zemaljska, te za tren duša je u onostranoj zbiljnosti: raj, čistilište, pakao, da ostanemo u Pavlovu duhu razmišljanja).
don Ilija Drmić
