Prorok Jeremija ima slična prokletstva koja se podudaraju s ovim Jobovim, što znači da su to neka opća mjesta o toj temi, što su ih u svome govoru nevjernome narodu iznosili da bi ih privoljeli na obraćenje i ozbiljnost životnih pogleda i stavova. Ovo su Jeremijine riječi: “Proklet bio dan kad se rodih, dan kad me rodi majka moja ne bio blagoslovljen!Proklet bio čovjek koji ocu mom dojavi: ‘Rodio ti se sin, muškić!’ i time mi oca obradova.Tom čovjeku bilo kao gradovima što ih Jahve nemilice razvali; već u cik zore čuo zapomaganje i poklike bojne u podne,jer me ne pogubi u majčinoj utrobi da bi majka bila moj grob, da bi joj utroba dovijeka ostala trudna!O, zašto izađoh iz majčina krila? Da vidim jad i nevolju i u sramoti da dokončam dane!“ (Jer 19,14-18).
Ovdje kod Jeremije imamo prokletstvo čovjeka koji je objavio njegovo rođenje, dok kod Joba to je slika noći, te žali što ga nije pogubio u majčinoj utrobi koja bi mu u tom slučaju bila grob, te bi ta utroba dovijeka ostala trudna. Uz krik postavlja pitanje Bogu svome tvorcu: “O, zašto izađoh iz majčina krila?“ (Jer 19,18). I sam odgovara da vidi jad i nevolju i u sramoti dokonča svoje dane.
Valja stvar malo proširiti promišljanjima kad je riječ o obama tekstovima, Jobovu i Jeremijinu, a sve se odnosi na to da je riječ i misao o smrti u utrobi ili pri porodu i o utrobi majke kao grobu. To je iskustvo svetoga pisca iz svoga vremena, jer su zacijelo žene u tome vremenu kadno kada rađale i mrtvu djecu ili nedonoščad koja su umrla jer im se nije moglo ništa pomoći. No, unatoč svemu tome, krikovi su odrazom teškoga zlog stanja među ljudima, a onda su slike izražene začećem, rođenjem u liku nedonoščeta koje umire i tome slično, veoma teške i drastične, potresne do ljudske srži.
Ova proklinjanja uslijedila su nakon dugoga života i doživljaja ovoga svijeta i čovjeka u njemu, svih svjetskih zbivanja i problema, te doživljaja velike ljudske grješnosti koja je nastala u suradnji s vragom paklenim koji ne može podnijeti sklad i ljubav, nego samo kaos, nered i mržnju, što u biti normalne, razumne i zdrave osobe nikako ne mogu prihvatiti. Sve zlo što su ga vidjeli i Job i Jeremija i ispripovijedali svojim sunarodnjacima, a evo i nama danas to isto govore, oni su doživjeli grozno i iz te “grozote pustoši“ kriknuli su ovim vapajima. Oni nisu mogli kao novorođenčad ovako iskustvo razornosti zla u svijetu opisati, nego tek kada su ga vidjeli svojim očima i osjetilima upisali u pamćenje, hrvajući se s njime. Ovi njihovi krikovi su na kraju njihove životne zbilje i izrečeni su s najjačim udarcima riječi, misli i slika, upravo onako kako i zlo grmi u ovome svijetu, a rečeno je s nakanom da ljude odvrate od te krute zle zbilje i da ih dovedu do razuma koji stvara red i mir u svijetu i samome čovjeku. I laki grijesi ječe i narušavaju kozmos, a kako tek teški i smrtni!? Svaki grijeh narušava sklad u kozmosu i ljudskoj zajednici.
Čujmo kako to prorok Izaija vidi kao zaista moguću novu stvarnost u ovome svijetu, što se može dogoditi ako ljudi prihvate Boga za svoga svagdašnjega suputnika:
“Vuk i jagnje zajedno će pasti,
lav će jesti slamu kao govedo;
ali će se zmija prahom hraniti.
Nitko neće činiti zla ni štete
na svoj Svetoj gori mojoj“ –
govori Jahve.“ (Iz 65,25).
Isti prorok u poglavlju mnogo prije ovoga kaže:
“Vuk će prebivati s janjetom,
ris ležati s kozlićem,
tele i lavić zajedno će pasti,
a djetešce njih će voditi.
Krava i medvjedica zajedno će pasti,
a mladunčad njihova skupa će ležati,
lav će jesti slamu kao govedo.
Nad rupom gujinom igrat će se dojenče,
sisanče će ruku zavlačiti u leglo zmijinje.
Zlo se više neće činiti, neće se pustošiti
na svoj Svetoj gori mojoj:
zemlja će se ispuniti spoznajom Jahvinom
kao što se vodom pune mora.“ (Iz 11,6-9).
Prema ovoj viziji zbit će se silne promjene u životinjskom svijetu. Njima ovaj svijet neće biti tijesan, a neće nitko nikoga dirati i nitko nikome neće smetati u svome življenju, nitko nikoga neće napadati i neće jesti jedni druge. Dogodit će se zacijelo novo stvaranje u novoj zemlji. I čovjek se posvema uklapa u tu viziju svijeta: tvarnoga, biljnoga, životinjskoga, ljudskoga, Božjega. I on se mijenja u odnosu prema biljnome, životinjskome i tvarnome svijetu, a i cjelokupni svijet u novome je odnosu prema čovjeku koji je kruna Božjega stvaranja (Ps 8). Kako valja razumjeti ovu promjenu: “Nad rupom gujinom igrat će se dojenče, sisanče će ruku zavlačiti u leglo zmijinje.“ Mi imamo danas posve suprotno iskustvo, a to je da sisanče, dojenče, djetešce, dijete u leglu zmijinjem bude posve izjedeno do “smrti pregorke“. Znači, preobrazba je moguća ako dođe do uspostave punoga susreta s Bogom, ako ne bude u ljudima luciferske krvi koja čini sveopću destrukciju stvorenoga svijeta i svih stvorenja. Prema toj promjeni idemo, ali sporo. Krist nas je uputio tim putem preinake nabolje, do novoga neba i nove zemlje, do novoga svijeta i čovjeka što se zbiva u transcendenciji koja nije tako daleka, koja je gotovo posve imanentna, u nama prisutna, samo što još nije obistinjena.
don Ilija Drmić
