Na prvim stranicama Biblije (Post 3,1-24) imamo opisan čovjekov pad u grijeh, a nakon toga slijedi prikaz bratoubojstva kada je Kain ubio svoga brata Abela, sinovi Adama i Eve. Najprije je opisan osobni grijeh što su ga pojedinačno učinili majka svih živih Eva i Adam, zatim zajednički njihov grijeh, te teški grijeh Kainova ubojstva. Grijeh je velika pojava kršenja Božjeg zakona, odnosno posluha Bogu u ljudskoj zajednici od početka svijeta i čovjeka na njemu. Prvi ljudi učinili su grijeh koji se naziva istočni ili iskonski grijeh, jer je proistekao od njih, odnosno od iskona je čovjekova bivstvovanja na planetu Zemlji, te nas prati kroza svu povijest čovječanstva.
Starozavjetna pripovijest o čovjekovu padu u grijeh ispripovijedana je u vrlo zanimljivoj literarnoj formi, koja može proći u svim jezicima svijeta i kod svih naroda kroz cijelu ljudsku povijest. Mi u njoj imamo sljedeće likove: Bog, Adam, Eva, Zmija, te u nekom smislu i Stablo u sredini zemaljskoga Raja, koje se predstavlja kao Stablo života i Stablo spoznaje dobra i zla, a jesu li dva ili jedno za nas je svejedno. Među njima razvio se razgovor, dijalog o vrlo važnoj činjenici, a to je ona o kojoj saznajemo iz iskaza Evina Zmiji: “Plodove sa stabala u vrtu smijemo jesti. Samo za plod Stabla što je nasred vrta rekao je Bog: ‘Da ga niste jeli! I ne dirajte u nj, da ne umrete’!” (Post 3,2-3). O kojem je stablu riječ i kakvim plodovima, teško je reći, a najčešće se govori da je to jabuka zbog značenjske povezanosti između riječi jabuka u latinskom jeziku (latinski malus) i riječi zlo, grijeh (latinski malum).
Naime, najlukavija zvijer od sve zvjeradi Zmija, kako je predstavlja nadahnuti sveti Pisac, upitala je Evu takvim pitanjem u kojem se vidi znanje Božje zapovijedi, koje je predmnijevano, a Eva je u svoje ime i u ime svoga muža Adama odgovorila prepredenoj Zmiji. Je li se mogao izbjeći ovaj dijalog sa Zmijom? Očito je da se nije mogao preskočiti jer on je začet u umu, u svijesti i Eve i Adama kao prva reakcija na Božju zapovijed o posluhu prema sebi što ju je izgovorio ovome bliblijski gledano prvom bračnom paru u Bibliji opisanome. Čim su oni čuli Božji glas i njegov odjek u dubini svoga bića, odmah je otpočela unutarnja dijaloška raspra s Bogom, koju sveti Pisac prikazuje kroz dijalog između Zmije i žene Eve, a tu je i Stablo života, odnosno spoznaje dobra i zla u sredini Edenskoga vrta sa svom svojom čudesnom simbolikom i porukom.
Zašto je taj razgovor najprije s Evom? Razlog je taj što je ona osjećajnija i kada u njoj nabujaju misli, njihovo motrenje i odluke, ne mogu se dugo čekati a da se ne iskažu. Adam se prepustio mozganju o svemu tome, a vidjet ćemo kako je završilo to njegovo promišljanje o Bogu i Božjem zakonu. U Božjoj zapovijedi samo je jedna činjenica sporna, a ta je vezana za Stablo u sredini Raja s kojega Bog ne dopušta branje i jedenje njegovih plodova, a u to Stablo ne smiju ni dirati, pa ni gledati jer bi njih dvoje mogli umrijeti. Kakvo je to tajanstveno Stablo s kojim se nije igrati i šaliti jer čovjek zbog njega može “umrijeti“? Ovdje valja odmah dodati da glagol umrijeti ne znači prestanak postojanja u zemaljskom Raju, nego umiranje u duhu, u duši, u pomračenosti uma i srca, što nas vodi na zaključak da je to umiranje ustvari grijeh, a to je bolest duha i uma, zbrka, konfuzija u ljudskom biću, što nastaje zbog neslaganja ljudske zbrkane istine s Božjom pravom istinom i voljom. To Stablo utjelovljuje u sebi i svojim plodovima Božju volju, misao, zapovijed. Nije problem u jedenju ploda koji se zove jabuka kao i stablo, nego je problem u kršenju zapovijedi Božje.
Nakon toga uvodnoga dijaloškog okvira u kojem su se svi likovi dobro sporazumjeli i izvrsno shvatili Božju zapovijed i opasnost od kršenja te zapovijedi koja može proizvesti duhovnu smrt, uslijedio je nastavak razgovora koji otpočinje Zmija. Dakle, Zmija veli: “Ne, nećete umrijeti! Nego, zna Bog: onog dana kad budete s njega jeli, otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo.” (Post 3,4-5). Ovom rečenicom Zmija je svratila pozornost bračnoga para Adama, koji se još nije uključio u dijalog nego motreći čeka da promisli o svemu i da se konačno odluči, i Eve, koja se odmah ubacila u dijalošku vatru čiji je plamen već malčice zahvatio po licu i cijelome tijelu. Iz te svoje uzbuđenosti umne: za mudrost poželjno jer će biti kao bogovi “koji razlučuju dobro i zlo“, za oči zamamljivo a same oči će se otvoriti, vid poboljšati i produbiti u pogledu gledanja vlastite i tuđe duše, kao i svemira u cjelini i onoga izvan svemira, čak i samoga Boga u Raju, te i za tjelesne potrebe dobro je stablo i njegovi plodovi za jelo, zatim njezine opijenosti ljepotom zemaljskoga Raja i svega što budućnost nosi za njih u tome predivnome k/raju, pramajka Eva je ubrala plod i otpočela ga slasno jesti i potom odmah dala svome mužu, jer njih dvoje su jedno tijelo i jedna duša, ali ipak svatko ima svoj osobni okus slasti ploda sa Stabla i unutarnje preslagivanje sveukupnoga zbivanja u koje su uvučeni. Malo su se zgledali dok su blagovali, pokazivali su osmijeh i najednom kada su plodove pojeli, najedanput su u trbuhu osjetili gorčinu, koja će ih dobrano koštati zdravlja i živaca, nastalo je lomljenje svijesti zbog kršenja Božje zapovijedi. Osjećaju bol u sebi i nemoć da joj se odupru jer ih nadilazi i lomi snaga prekršaja i neposluha, odnosno grijeha.
I još jedna činjenica koju valja istaknuti, a ta je da su im se obadvoma otvorile oči i spoznali da su goli, da su posvema ogoljeli, da su se zatekli u posebnoj situaciji, u neobičnome stanju koje nalikuje kao da su najednom vraćeni, predati zemlji i radu, kao i cijelome ovom tvarnom svijetu u kojem vladaju, uza zdravlje, bolest i smrt. To se uostalom i kaže u ovome biblijskom izvješću: “Zato ga (Adama) Jahve, Bog, istjera iz vrta edenskoga da obrađuje zemlju iz koje je i uzet.“ (Post 3,23). Slika ljepote Edenskoga vrta ostat će im u pamćenju i po toj ljepoti oni će stvarati i živjeti, te umirati snivajući vječni Eden.
don Ilija Drmić
