Jedno od vrlo zanimljivih rođenja jest Mojsijevo rođenje u Egiptu. Naime, u izvještaju o tome rođenju ne navodi se ime oca i ime majke (o Mojsijevu rodoslovlju vidi Izl 6,14-26), nego se jednostavno kaže: “Neki čovjek od Levijeva koljena ode i oženi se s djevojkom Levijkom.“ (Izl 2,1). Izraelsko pleme Levi ima svoj početak u rodozačetniku Leviju, Jakovljevu sinu. U Bibliji imamo tumačenje toga plemena, a to je “biti nadodan“ (Post 29,34; Br 18,2.4). Druga tumačenja imena Levi polaze od glagola “svinuti“, “posuditi“, “proricati“, ili od imenice sa značenjem “svećenik“. Levijevci su bili čuvari Kovčega saveza u kojem su bile položene ploče Zakona, Dekaloga, Deset Božjih zapovijedi. Pleme nije imalo svojih posjeda. Budući da je bilo zaduženo za vjersku i duhovnu stranu svih ostalih 12 plemena koja su imala svoje posjede, dobivali su od njih desetinu za život od ubranih plodova.
Dalje u izvješću o Mojsijevu rođenju kaže se: “Žena zače i rodi sina.“ (Izl 2,2). Majka Levijka, rodivši svoga krasnoga sina, krila ga je tri mjeseca od progona i ubijanja novorođenih hebrejskih dječačića što je pokrenuo egipatski faraona Ramzesa II. (1279.-1212. pr. Kr.), treći faraon XIX. dinastije, ujedno i najveći egipatski vladar i graditelj. Budući da joj je bilo nezgodno neprestance se kriti s djetetom, odlučila je najprije “nabaviti košaricu od papirusove trske“ (Izl 2,3), a potom ju je oblijepila smolom i paklinom, zapravo crnim borovim zaštitnim premazom za vanjsku uporabu da ne bi voda mogla ući u košaricu, što bi bila velika opasnost za utapanje djeteta koje je kanila staviti u tu košaricu, te ostaviti košaricu i djetešce u njoj u trstici pri obali Nila i prepustiti ga Božjoj volji. To je i učinila i košaricu s djetetom stavila na vodu gdje je bilo trstike uz obalu Rijeke Nila. (Izl 2,3). Taj cijeli prizor promatrala je djetetova sestra i pratila strepeći što će se dogoditi s tim djetetom, njezinim bratom, kojemu su bila samo tri mjeseca, a još nije bilo imenovano. (usp Izl 2,4).
U daljnjem opisu događaja imamo to da je faraonova kći došla sa svojim sluškinjama na svoje redovito kupanje na Rijeku, odnosno Nil. Sluškinje se nisu kupale, nego su se one pričajući šetale po obali.Faraonova kći je vrlo brzo zamijetila neobičan prizor na vodi u trstici: Plutajuću košaricu! Poslala je sluškinju da vidi o čemu se radi i da joj košaricu donese. I gle: “Otvori je i pogleda, a to u njoj dijete! Muško čedo. Plakalo je.“ (Izl 2,6). I faraonovoj kćeri i sluškinjama bijaše žao djetešca. Odmah su zaključile da je hebrejsko dijete, jer je znala faraonova kći o kakvoj se strogoj i opasnoj faraonovoj naredbi radi, a ta je da se ubije svako židovsko muško novorođenče. Evo te naredbe:
“Eto, sinovi su Izraelovi postali narod brojan i moćniji od nas. Hajde, postupimo mudro s njima: spriječimo im porast, da se u slučaju rata ne pridruže našim neprijateljima, da ne udare na nas i napokon ne odu iz zemlje.“ (Izl 1,9-10). I još dodatni dio zločeste zapovijedi: “Egipatski se kralj obrati i na hebrejske babice, od kojih jednoj bijaše ime Šifra, a drugoj Pua, pa im naredi: ‘Kad u porodu pomažete Hebrejkama, dobro pogledajte oba kamena sjedala: ako je muško dijete, ubijte ga; ako je žensko, neka živi’.“ (Izl 1,15-16). I konačni dodatak ovome zlokobnom zakonu: “Svako muško dijete koje se rodi Hebrejima bacite u Rijeku! Na životu ostavite samo žensku djecu.“ (Izl 1,22).
Ova faraonova naredba je povijesna i biblijska činjenica, ali je također po svojoj pojavnosti i svome sadržaju svevremenska i obuhvaća sve narode, nije ona strunula s faraonovim lijesom i tijelom, te bolesnim mozgom pod velikim piramidama, što ih je gradio ovaj faraon i to više i veće od svih faraona. Nju možemo primijetiti u raznim zakonskim inačicama koje propisuju smrt nevinašca začeta i narasla u majčinoj utrobi do određene mjere uzrasta. Zašto se to tada događalo u Egiptu? Zašto se to isto zbivalo drugdje kroz povijest do dana današnjega? Uzroci su raznovrsni. Ovo u Egiptu bijaše bilo zbog nagloga porasta broja Hebreja koji odmah postadoše opasnost, pa je zbog toga, da ih se oslabi, da im se broj smanji, donesena ova okrutna zakonska odredba o ubijanju muške novorođenčadi, ne ženske nego samo muške. Ženske se novorođenčadi nije bojao faraon i njegova družina na vlasti, jer ta će im ženska novorođenčad biti od velike koristi kad odrastu: moći će privrjeđivati i udavati se za egipatske mladiće, te njima podizati potomstvo. Uzroke ubijanja nevinašca nije moguće ni nabrojiti, a nije ni potrebno jer uzroci za opravdani pobačaj se znaju, a za neopravdani su mnogi i svi su neopravdani.
Ovaj trenutak susreta s posljedicama faraonovih zakona unio je određenu mučninu, koju će barem nakratko razblažiti ovaj daljnji događaj u svezi s djetešcetom u košarici. Naime, djetešcetova sestra postavlja vrlo zanimljivo pitanje dobronaklonoj faraonovoj kćeri:“Hoćeš li da ti potražim dojilju među Hebrejkama da ti dijete doji?“ Kad je ovo pitanje postavljala, mislila je na svoju i djetetovu majku da će nju pronaći i dovesti, kako bi primila svoje djetešce u naručje, a da bi i ona kao sestra uživala u novoj obiteljskoj prinovi. Koja umnost, hrabrost, snalažljivost! Ovdje su na djelu i ljudska i Božanska mudrost! Tako se i zbilo. Obavijestila je svoju majku i majku ovoga nahočeta, koja je potom došla do faraonove kćeri od koje je uzela djetešce. Uvijek se vidi i osjeti kada majka uzima svoje dijete u naručje, jer je taj čin iz dubine srca. To se ne može platiti, jer tko može ljubav platiti. No, ova je majka dobila i “plaću“ za čin odgoja ovoga djeteta, jer nije “smjela“ otkrila svoju osobnost. Ipak da se ne dozna istina o majčinstvu ovoga djetešca, ona je odglumila dadilju, odgojiteljicu, skrbnicu, dobru ženu. Kad je dijete naraslo do određenoga uzrasta, vratila ga je ovoj dobroj faraonovoj kćeri, koja je dobrano prekršila faraonov zakon, odnosno zapovijed svoga oca sačuvavši dijete i još k tome posinivši ga i nadjenuvši mu ime Mojsije, što znači: “…jer sam ga… iz vode izvadila“ (usp. Izl 2,7-10).
Događaj je vrlo zanimljiv jer uz određenu mirnoću pripovijedanja teškoga sadržaja ima i dramatičnosti u svemu tome. Možemo na neki način i “čuti“ plač djetetov, “vidjeti“ potisnuti plač i suze s krikovima njegove majke Levijke, odlučnost samožive i hrabre djetetove sestrice, kao i faraonove kćeri očitovanu zadivljenost nad košaricom s tromjesečnim novorođenčetom koje je trebalo biti ubijeno po zakonskoj odredbi okrutnoga faraona Ramzesa II., i to rukama hebrejskih dadilja Šifre i Pue, te strku onih sluškinja, kao i umješnost bistre Mojsijeve sestre koja je gotovo redateljica događaja, te mnogo toga drugoga, zanimljivoga i u svakom smjeru poučnoga.
Ovo je muško dijete Mojsije spašeno od mnogo njih ubijenih. Ubijenu je dječicu Bog vidio i k sebi uzeo, jer su ona njegova bilo živa ili mrtva. Ono je postalo velik čovjek i vođa izraelskoga naroda iz Egipta u Svetu Zemlju. To djetešce postalo je po Bogu zakonodavac kratkog i sveobuhvatnog zakona Dekaloga, kao i cijeloga Petoknjižja – Tore.
don Ilija Drmić
