Isus je podrijetlom iz Nazareta, a rodio se o Betlehemu u vrijeme kralja Heroda (rođen 73. pr. Kr. – umro 4. pr. Kr.), i to 6. god. pr. Kr. – ovo unatoč činjenici da se nova era računa od nulte godine, odnosno od Isusova rođenja i tako je sastavljen kalendar. Prema evanđeoskim izvješćima rođenje je bilo zapravo u okolici Betlehema, gdje su živjeli pastiri sa svojim i hramskim stadima namijenjenima za religijske žrtve. Oni su iskazali novorođenčetu Isusu svoju iskonsku naklonost i ljubav riječima i pjesmama popraćeno zvucima rogova i drugih glazbala, što su ih kao siromašni pastiri imali. Zanimljivo je što pravo gostoprimstvo izvjesni broj stanovnika Betlehema nije uopće iskazao sv. Josipu i trudnici Mariji, čak ni prema starozavjetnome zakonu o ovakvim putnicima namjernicima, nego je ovaj sveti par morao tražiti mjesto izvan grada i našao ga je među pastirima, koji su osobe što nisu ničim opterećene i veoma otvorene duše, iskazali svu ljubav novorođenčetu, njegovoj svetoj Majci i sv. Josipu.
Ubrzo se vijest o rođenju Mesije Spasitelja Krista pročula, te su pohrlili mnogi da ga pohode, vide, da mu se poklone i pomole, jer je on Kralj nad kraljevima. Među tim znatiželjnicima bili su i trojica mudraca, odnosno kraljeva s tri strane ondašnjega svijeta što je okruživao Betlehem u Judeji. Kod Mateja čitamo: “Kad se Isus rodio u Betlehemu judejskome u dane Heroda kralja, gle, mudraci se s Istoka pojaviše u Jeruzalemu raspitujući se: ‘Gdje je taj novorođeni kralj židovski? Vidjesmo gdje izlazi zvijezda njegova pa mu se dođosmo pokloniti’.“ (Mt 2,1-2). No, među onima koji su željeli iskazati svoju radost i klanjanje bio je i kralj Herod, ali on bijaše bio čovjek s dva lica i s dvoličnim srcem: jednim licem i srcem on drugoga miluje, a s drugim licem i srcem on drugoga ubija. “Kada to doču kralj Herod, uznemiri se on i sav Jeruzalem s njime. Sazva sve glavare svećeničke i pismoznance narodne pa ih ispitivaše gdje se Krist ima roditi. Oni mu odgovoriše: ‘U Betlehemu judejskome jer ovako piše prorok: “A ti, Betleheme, zemljo Judina! Nipošto nisi najmanji među kneževstvima Judinim jer iz tebe će izaći vladalac koji će pasti narod moj – Izraela’!“ (Mt 2,3-6).
Iz toga daljnjega izvješća evanđelista Mateja saznajemo kako je Herod potajice dozvao spomenute mudrace koji su mu objasnili vrijeme rođenja novoga Kralja Isusa i pojavak zvijezde. “Zatim ih posla u Betlehem: ‘Pođite, reče, i pomno se raspitajte za dijete. Kad ga nađete, javite mi da i ja pođem te mu se poklonim’.“ (Mt 2,8). Ova namjera o poklonstvenom činu ovome Novorođenčetu odrazom je njegove opasne dvoličnosti iz koje može proizići svako zlo.
Nakon što su čuli Herodove nakane i želje, mudraci su se uputili prema mjestu rođenja Isusova tamo negdje izvan Betlehema. “Oni saslušavši kralja, pođoše. I gle, zvijezda, kojoj vidješe izlazak, iđaše pred njima sve dok ne stiže i zaustavi se povrh mjesta gdje bijaše Dijete.“ (Mt 2,9). Ugledavši zvijezdu, mudraci su se neopisivo obradovali. Postigli su cilj svojih životnih traganja i iščekivanja: “Kad ugledaše zvijezdu, obradovaše se radošću veoma velikom.“ (Mt 2,10). Potom su ušli u špilju i vidjeli su Dijete, njegovu majku Mariju i poočima Josipa, te su pred Dijete kleknuli klanjajući mu se. Nakon toga svetoga poklonstvenoga čina iznesu svoje vrijedne i znakovite darove: zlato, tamjan i smirnu. Po završetku ovoga radosnoga događaja i ispunjenoga susreta duhovnim radostima s novorođenim Kraljem Isusom vratili su se u svoja kraljevstva, zaobišavši dvoličnoga Heroda i njegov opasni dvor, jer su već od anđela saznali Herodove zle namisli glede Isusa.
No, Herod je uvidio da su ga mudraci prevarili i da mu nisu otkrili mjesto rođenja Isusova, jer su oni slutili njegove zloslutne zle namjere i njegov prikriveni i bolesni strah od budućega kralja nad kraljevima Isusa. To ga je sve silno rasrdilo do te mjere da je izdao naredbu o stravičnom pokolju nevine dječice do dvije godine uzrasta: “Vidjevši da su ga mudraci izigrali, Herod se silno rasrdi i posla poubijati sve dječake u Betlehemu i po svoj okolici, od dvije godine naniže… Tada se ispuni što je rečeno po proroku Jeremiji: U Rami se glas čuje, kuknjava i plač gorak: Rahela oplakuje sinove svoje i neće da se utješi jer više ih nema. (usp. Jer 31,15).“ (Mt 2,16-18). Nema ih za ovaj svijet, ali oni su u Božjim rukama i visinama. Tako i svi nevino ubijeni. No, njihova nevina smrt ima poruku za sve ljude svih vremena. Mi im se utječemo u svojim životnim i hodočasničkim nevoljama, pa i u raznovrsnim smrtnim časovima, nikada ne ispuštajući iz molitvenoga okvira i krvnike, neprijatelje, ubojice.
U svemu tome metežu i ubijanju nevine dječice u Betlehemu i okolici, u toj strahobnoj smrti ubojstvom, sv. Josip s Marijom i Djetetom Isusom domalo je na anđelov nagovor noću krenuo na put i to na obrnuti put Izlaska, a to je Palestina/Sveta Zemlja – Egipat (Mt 2,13-15). Djetešce Isus je blagoslovilo taj put svojih prapredaka koji su njime kročili iz egipatskoga ropstva do Zemlje slobode pod vodstvom Mojsijevim. Isus kao Bog znao je za ovaj pokolj, kao što je znao za svako ubojstvo nevinoga djetešca i svake nevine osobe, te za svaki oblik ubojstva u svim prilikama i neprilikama i radi svega toga i zbog svega toga on je išao kasnije na Križ i bio je razapet za sve naše ljudske grijehe, od kojih su svi grijesi vezani za ubijanja u majčinoj utrobi i kao ubijanje prvorođenčadi i svih uzrasta do najstarije dobi. Ovdje se možemo sjetiti poubijane židovske muške prvorođenčadi, kao i egipatske mučeničke prvorođenčadi. I sve to kroz cijelu ljudsku povijest. Nitko nema prava ubiti, a ako netko ubojstvo sam naredi i izvrši ili drugome naredi da izvrši, te uistinu izvrši, čini teški grijeh, za koji je Isus razapet na Križ. Svatko treba umrijeti prirodnom smrću i voljom Tvorčevom, a ne da mu netko skraćuje život ubijajući u njemu volju Božju i naris Božji svakoga ubijenoga života.
Čovjek može svoj ovozemaljski život završiti nečijom zlom voljom i neopisivom srdžbom, kao što se zbilo u ovome novozavjetnom slučaju, gdje je naredbom kralja Heroda ubijeno preko 30 dječačića do dvije godine uzrasta. To je smrt nastala kao posljedica ubojstva, što je smrtni grijeh. Crkva te mališane slavi 28. prosinca pod nazivom: blagdan Nevina dječica, Mučenici. To je slavlje tri dana nakon proslave Božića, što je vrlo znakovito i prispodobivo.
Sveta obitelj je ostala u Egiptu, gdje je židovski narod robovao preko 400 godina, sve do kraja vladavine kralja Heroda koji je radio o glavi Isusovoj, a to je 4. god. pr. Kr. kada je vlast preuzeo Herodov sin Arhelaj. “I osta (Dijete Isus) ondje do Herodova skončanja – da se ispuni što Gospodin reče po proroku: Iz Egipta dozvah Sina svoga.“ (Mt 2,15). Potom je uslijedio povratak Svete obitelji iz Egipta u Nazaret. Saznavši po dolasku u “zemlju izraelsku“ da je na vlasti u Judeji Herodov sin Arhelaj, nije otišao sa svojom Obitelji u Judeju nego u Galileju, i to u grad Nazaret, jer je to njegovo mjesto njegovih svetih roditelja i njegova začeća. I tu će rasti u mudrosti i znanju, te bit će poslušan svojim roditeljima.
Kraljevstvo su preuzela nakon smrti kralja Heroda tri njegova sina: Arhelaj, Antipa i Filip. Židovska delegacija otputovala je u Rim caru Augustu i tražila da se Arhelaja, kojega je inače Herod imenovao svojim nasljednikom, ne prizna kraljem, nego su tražili da Judeja dobije prava samostalne zemlje s republičkim ustavom pod upravom rimskog prokuratora. Car August je odbio te zahtjeva, a Arhelaju je oduzeo kraljevsku titulu davši mu samo titulu etnarha triju pokrajina: Idumeje, Judeje i Samarije, te ga učinio podložnikom legatu Sirije, a Antipa i Filip proglašeni su tetrarsima.
Evanđelisti spominju “herodovce“, a Isus kaže da se valja čuvati “kvasca farizejskoga i kvasca Herodova“ (Mk 8,14), što se sve ovo odnosi na Herodove potomke i druge rođake i pristaše, koji 30-ak godina nakon Herodove smrti još uvijek drže vlast u svojim rukama. U svim ovim kraljevskim previranjima rastao je Isus, Sin Božji do Križa i Uskrsa.
don Ilija Drmić
