U Knjizi o Jobu čitamo ove retke i ove riječi Jobove, što ih je izgovorio nakon četiriju teških iskušenja, koja su povezana s gubitcima onoga silnoga svoga blaga i svekolikoga bogatstva: “Tad ustade Job, razdrije haljinu na sebi, obrija glavu, pa ničice pade na zemlju, pokloni se i reče:
“Gol iziđoh iz krila majčina,
gol ću se onamo i vratiti.
Jahve dao, Jahve oduzeo!
Blagoslovljeno ime Jahvino!“
Uza sve to, nije sagriješio Job niti je kakvu ludost protiv Boga izustio.“ (Job 1,20-22).
Istu misao nalazimo i u Knjizi Propovjednikovoj, što znači da je vrlo često bila u uporabi i u raznim prigodama, poglavito u životnim nevoljama kada nahrupe na pojedinca ili zajednicu: “I vidjeh teško zlo pod suncem: skupljeno blago što je na propast svojemu vlasniku. Jer zlom nezgodom propadne takvo bogatstvo, te sinu, što mu se rodi, ne ostane ništa. Gol je izašao iz utrobe majke svoje i tako će gol i otići kakav je i došao; ništa nema od svega svojeg truda da ponese.“ (Prop 5,12-14).
Za nas je ovdje zanimljiva ova činjenica da se začeti čovjek u utrobi majčinoj razvija i kada dođe vrijeme, on se rađa, izlazi van iz njezine utrobe i rađa se za ovaj svijet i to gol. I čim se rodi, čim ga prime u naručje pomoćnice u porodu, odmah mu je potrebna njega, kupanje i odjeća. Utroba majčina je bio njegov stan od začeća do rođenja, najčešće i redovito u trajanju od devet mjeseci, koje mu se ne bilježe ni u koje knjige, nego se bilježi onaj dan, kao rođendan, kada je napustio majčinu utrobu, taj prelijepi stan i hram. Sv. Pavao za nas hodočasnike ovim svijetom veli da smo hram Duha Svetoga. “Tijelo vaše hram je Duha Svetoga koji je u vama, koga imate od Boga, te niste svoji.“ (1 Kor 6, 9). U takvu tijelu žene je i hram, stan njezina djetešca, a onda istovremeno je i hram Duha, gdje se posvećuje i blagoslivlja dijete. Ako ona nije Duhov hram, onda je i dijete u opasnosti da ga izbaci iz toga Hrama svoga tijela, tj. djetetova Hrama i stana.
Ovo je, kad se gleda samo za sebe, nešto veličanstveno. Žena nosi djetešce u svojoj utrobi i čuva ga izbjegavajući sva stresna svoja stanja, a u tome joj pomaže prvo muž, a onda ostali članovi obiteljske zajednice, jer čuvajući trudnicu od svih nezgodnih situacija, čuva se i štiti samo dijete, bilo muškić bilo djevojčica. Jesmo li posve sigurni da su trudnice uvijek na ovaj način shvaćene i prihvaćene ili ima u tom pogledu civilizacijskih nesporazuma i nedopuštenih događaja?! Mnogo je poteklo literature ovim svijetom o tome što se naopako zbivalo, a među tim su i promišljena odbacivanja začetoga ploda, bilo buduće djevojčice ili budućega dječačića. S tom civilizacijskom opterećenom sviješću nije moguća potpuna daljnja životna izgradnja, pogotovo što i ona u pojedinim životnim prostorima često bude opterećena sadizmom do ubojstva ili samoubojstva, a tome doprinosi i ona završna priča o čovjeku, koja se dovodi u jaku vezu s pojmom eutanazija, što je opasno jer se skraćivanjem muka pojedincu uskraćuje plod zemaljske životne žrtve do kraja, koji može biti sudbonosan za konačno opredjeljenje dotične osobe za Boga u ovome životu i pogotovo u Nebu. I pred Nebom čovjek se opredjeljuje za ili protiv Boga, jer je slobodno biće, poput otpalih anđela na čelu s Luciferom.
Za naše razmišljanje važna je i činjenica da je dijete po Božjem promislu posve sigurno u majčinoj utrobi za sebe i svoj život, ono od prvoga trenutka začeća, pa do rođenja raste uz ritam kucanja srca i cijeloga života svoje dobre majke, koja pazi na sve što pomaže djetetu u utrobi. I muž se skrbi za to, jer je svjestan da se dogodilo začeće života, što je isto bilo i za njega i njegovu suprugu, koja je također toga svjesna. Jer, da nije bilo tako, zar bi se oni pojavili na pozornici ovoga svijeta i zar bi mogli sami, stupivši u brak, začeti novi život, muž na jedan a žena na drugi način, a jedno bez drugoga nisu moći.
Kao što je dijete u majčinoj utrobi pod paskom oca i majke, tako je i kada se rodi. Odmah ga dočeka udobna odjeća, majčino mlijeko, druga hrana, zatim tu je topli ležaj, ugodan stan, tu su svi ostali uvjeti koji su neophodni za rast i razvoj izvan majčine utrobe. Svoj rođenoj djeci isto je potrebno, samo, nažalost, što to sva djeca nemaju u dostatnoj mjeri, nego u nekim mrvicama, ali sada je to drugo motrenje naše zbilje. I Krist je Božji sin začet po Duhu Svetom rastao u majčinoj utrobi i bio rođen u špilji betlehemskoj, među pastirima i bez svih uvjeta, ali njega je grijalo srce velike Majke i poočima sv. Josipa.
don Ilija Drmić
