Potrebno se malo zaustaviti na svemu onome što se zbivalo u Edenskom vrtu s našim praroditeljima Adamom i Evom, čiji je spomendan na Badnjak. U prvome redu ovo je jaka drama s četiri lika: Bog, Zmija, Žena Eva i Čovjek Adam, te s posebnim likom Stablom života/Stablom spoznaje dobra i zla. U njoj se govori o tome Raju, Božjim zakonima, o muškarcu i ženi, o rađanju i radu nakon izgona iz Edenskoga vrta ili zemaljskoga Raja. Bog najbolje zna o svome stvorenome svijetu, a napose o kruni svoga stvaranja čovjeku (usp. Ps 8), naravno, o muškarcu i ženi. I nama je dana mogućnost proučavanja, ali nikada nećemo imati apsolutno ili potpuno znanje o Bogu, svijetu, čovjeku i vremenu. Sve što saznamo, posljedak je naših djelomičnih spoznaja, te njihovim sklapanjem dobivamo određenu sliku svega toga, koja uvijek ostaje nedovršena, jer prije umremo nego je možemo ikako dovršiti. I ovo je najzanimljivije, a to je da smo na tome svome zemaljskom putu zaustavljivi: bolešću i smrću. Mnogi su prije nas pomrli od Adama i Eve, te ono što mi znamo u onom potpunom znanju, malo se razlikujemo od tih naših prethodnika, a uostalom naše malo ili veliko znanje njima ništa ne znači kad su zaustavljeni u svome vremenu i njima ništa ne koristi, jer su umrli bez toga znanja, a nešto su mu svojim trudom doprinijeli. A ako su postigli Raj, onda su ušli u potpuno gledanje i znanje svega, te njihov napor i stvaralaštvo na ovome svijetu značilo je mnogo. I mi živimo u toj nadi da će nam se sve otkriti smrću i naravno životom u Nebu s Bogom. No, unatoč tome, mi volimo i ovdje sami nešto proučiti i poručiti onima koji dohode poslije nas makar to bila i kompilacija raznih znanja tijekom povijesti. I ta obveza nikada nas ne umara, zapravo uvijek nas veseli i nadahnjuje.
Oni koji niječu Boga i ne vjeruju u njega kreiraju sliku svijeta i života na svoj način, pa su “slobodni“ izvoditi kojekakve zaključke o našem ovozemaljskom životu kad za njih nema onozemaljskoga. Slušao sam ih kako o tome pripovijedaju, ali nikako uvjerljivo, čak pokatkad s dozom straha. Ipak su svjesni da treba ustrojiti neke zakone da se ne bismo ponašali i djelovali suprotno nekom općem stavu o življenju, o civilizaciji, uljudbi, kulturi, vrijednostima. Da Boga nema, trebalo bi ga izmisliti, govorio je jedan pisac jer ljudi se moraju nečega bojati da bi se unormalili u svemu svome življenju. I u tom slučaju kad se ne vjeruje Bogu i u Boga, svejedno je kakav imamo moralni nauk o nekim pitanjima u svezi s čovjekom, muškarcem i ženom. Onima koji vjeruju u Boga, nije svejedno kakav stav zauzeti glede braka – zajednica muža i žene, i obitelji – zajednica muža, žene i djece, te drugih pripadajućih članova. Ovi žele onakav brak s kakvim ga je mogućnostima zamislio Bog, a dosljedno tome onda hoće i obitelj, a iz toga bračnog para može se roditi novi muški i ženski potpomci koji će napučiti Zemlju. U braku vlada ljubav, koja se prenosi i na obitelj. Oni drugi daju potpunu slobodu, te dopuštaju da tvore brak od ljudskih istospolnih bića i, nažalost, drugih bića nižih razina života od ljudskih, a od tih nikada nije bio tvoren niti stvoren taj oblik najmanje zajednice koju je Bog rezervirao samo za ljudskoga muškarca i ljudsku ženu, jer ih je on tako oblikovao. Ova previranja su u svijetu prisutna zbog požude kojoj se pripustila sloboština bez imalo vladavine uma/razuma, te svijesti/savjesti. A ima tu i drugih poticaja i liberalnih utjecaja. No, sve će se ono vratiti tome svijetu i tim pojedincima kao bumerang i u čelo, i u srce i u um, te će civilizacija doživjeti onaj isti udar kao i u Sodomi i Gomori.
U ovoj antropomorfiziranoj biblijskoj pripovijesti o Adamu i Evi imamo Boga koji hoda Zemljom i sam stvara čovjeka, muškarca i ženu, prvi bračni par, što ih je on i vjenčao, a to se zove prasakrament ženidbe. Od toga bračnoga para rodit će se djeca, od njihove djeca nova djeca itd. sve do nas samih. Ova nas priča pokušava uvući u to prapravrijeme nakon stvaranja vidljivoga svijeta, napose planeta Zemlje i sunčeva sustava, te objašnjava kako se pojavio čovjek na njoj, i to muško i žensko, a onda vjera, kultura i sve drugo. Čovjek je savršeno Božje stvorenje u svemu, a sa slobodnom voljom sklono i grijehu i nevjeri jer ima darovanu slobodu i mogućnost opredjeljenja za ili protiv! Ustanova kojom se bave svi jest Čovjek/Žena. Svatko ima svoju priču o sebi i o nama. Znanost ima svoj put i ona nam najviše pomaže da dublje spoznajemo sve što je Bog stvorio, a uostalom Bog i hoće da mi sve njegovo djelo proučavamo, bez obzira što smo zaustavljivi jer smo na nesigurnome terenu zbog nedaća, nesreća, bolesti i smrti. Ovo sve već dugo traje i nikako da otkrijemo tajnu, jer nam je zaključana mogućnost u ovome svijetu dokučiti apsolutno. Možemo se penjati kao pojedinci i kolektivi stupnjevito, te gdje jedni stanu, drugi nastavljaju u spoznaji i tako do volje Božje. Možda bi oni zadnji stanovnici ovoga svijeta mogli imati veliko i sveukupno znanje od Adama do zadnjega Adama. No, čemu to, ako ne budu u Raju sa svima od prvoga do zadnjega Adama?
Zmija je vrlo lukava i inteligentna kad onako mudro odgovara Evi da ona neće umrijeti ako prekrše njih dvoje ljudskih stvorenja Božju zapovijed, nego će im se dogoditi velika novost, a ta je da će biti poput Boga, ili mali bogovi, i znat će razlučivati dobro i zlo. Bog i želi da ljudi upotrijebe svoj darovani um/razum, te da uvide razliku između dobra i zla. I sam je Bog u ovome izvješću na kraju rekao: “Evo, čovjek postade kao jedan od nas – znajući dobro i zlo! Da ne bi sada pružio ruku, ubrao sa Stabla života pa pojeo i živio navijeke!” (Post 3,22). Bog izjednačuje svoju Trojstvenost s novim svojim stvorom Čovjekom, što će je u Drugoj Božanskoj Osobi, Bogočovjeku Kristu još posebnije istaknuti. Da ne bi čovjek živio na ovome svijetu “navijeke“, zbog toga Bog ga je istjerao iz Edenskoga vrta da tamo na drugom dijelu planeta Zemlje obrađuje zemlju, da se bavi poljodjelstvom, stočarstvom do Božje volje, jer čovjekova smrt u Božjim je rukama. Zadao mu je veliku i tešku zadaću, a to je oranje i obrada zemlje, što se latinski kaže kultura, odnosno kult i kultura, tj. štovanje Boga i stvaralaštvo počevši od obrade zemlje, pa sve do ostalih mnogobrojnih ljudskih poslova i zanimanja, čemu smo mi danas svjedoci nove tehnike i novih radnih mogućnosti, kao i problema. U tome svome radu i djelovanju na ovome svijetu čovjek će uvijek imati pred sobom Stablo života koje je ustvari simbol života, reda, zakona, uljudbe, mudrosti, ljubavi, istine, pravde, vječnoga života… Rad nije u konačnici uzaludan, jer o uskrsnuću vidjet će se sve ljudsko djelo preobraženo kao i čovjekovo tijelo, muško i žensko, te će čovjek slaviti i hvaliti Boga s preobraženim, uskrslim tijelom i svojim duhom, dušom.
don Ilija Drmić
