Budući da smo se osvrtali na ovaj evanđeoski odlomak u 13. nedjelji kroz godinu (Lk 17,11-19), što ga donosi jedino Luka u svom evanđelju, ovdje donosimo prepričanu propovijed pape Franje od 9. listopada 2016. na Trgu sv. Petra u Rimu za vrijeme slavlja svete Mise povodom Marijanskog jubileja u Godini milosrđa.
U svojoj propovijedi papa Franjo naveo je primjer evanđeoske desetorice gubavaca, koji Isusu dolaze u susret i traže da im se smiluje, odnosno da ih izliječi: “Isuse, Učitelju, smiluj nam se.“ Gospodin im daje obećanje, ali i kuša njihovu vjeru: poslao ih je da se pokažu svećenicima. I dok su bili na putu, gubavci su ozdravili, no, naglašava Papa, zaboravili su Darovatelja, Oca, koji ih je ozdravio po Isusu, svom Sinu koji je postao čovjekom, osim jednoga Samarijanca.
Jedan, dakle, od njih ipak nije zaboravio, a taj je Samarijanac, koji je u židovskim očima poganin, kazao je Sveti Otac, te dodao kako Samarijancu nije bilo dovoljno što je ozdravio po svojoj vjeri, već je dovršio izlječenje, vrativši se Isusu kako bi mu zahvalio na primljenom daru. “Prepoznao je Isusa kao istinskog Svećenika, koji ga je podigao i spasio; koji ga sada može poslati na put i prihvatiti kao jednog od svojih učenika.“
U tom kontekstu Sveti Otac predlaže da se pitamo: “Jesmo li sposobni reći ‘hvala’?“ Jesmo li sposobni reći “hvala“ u svojoj obitelji, zajednici, Crkvi? Papa Franjo primjećuje kako često uzimamo sve zdravo za gotovo, pa i Boga! “Lako je pristupiti Gospodinu i zatražiti nešto“, naglasio je Papa, “ali vratiti mu se i zahvaliti…“, to nam ne ide baš lako. Isus zato i ističe devetoricu nezahvalnih gubavaca: zaboravili su vratiti se i podati slavu Bogu (usp. Lk 17,17-18).
“Na ovaj Jubilejski dan“, nastavio je Sveti Otac, “pred očima nam je istinski uzor, u kojeg se možemo ugledati: Marija, naša Majka. Nakon što je čula anđelovu poruku, zapjevala je hvalospjev Bogu: ‘Veliča duša moja Gospodina…’ Zamolimo našu Gospu da nam pomogne prepoznati kako je sve Božji dar, te da budemo sposobni za to reći ‘hvala’. Uvjeravam vas da će tada naša radost biti potpuna. Samo onaj tko zna zahvaljivati, poznaje puninu radosti.
Papa je vjernicima poručio potrebu poniznosti kako bismo bili sposobni zahvaljivati, a prvo nedjeljno misno čitanje donosi nam jedan takav primjer Naamana Sirca, zapovjednika vojske kralja Arama (usp. 2 Kr 5,14-17). Elizej od njega ne traži ništa osim da se okupa u vodi rijeke Jordan. Taj zahtjev je zbunio, čak i razljutio Naamana: “Je li Bog uistinu Bog ako zahtijeva takve tričarije?“ Htio se okrenuti i vratiti natrag, ali je potom ipak pristao i oprao se u vodi Jordana, te odmah ozdravio.
Sveti Otac ističe kako je upravo Marijino srce više nego bilo koje drugo ponizno srce, srce sposobno primiti Božje darove. Nju, jednostavnu mladu ženu iz Nazareta, koja nije stanovala u palačama, koja nije činila izvanredne stvari, Bog je izabrao kako bi postao čovjekom. Papa je predložio da se pitamo jesmo li spremni prihvatiti Božje darove ili se radije zatvaramo u sigurnost vlastitih planova.
On je na kraju istaknuo da su i Naaman i Samarijanac među Židovima bili stranci. Smatra da nas upravo stranci, često prezreni i marginalizirani, mogu naučiti hoditi putom kojim Bog od nas želi da hodimo. Tretiran je poganinom, tuđincem, tj. članom “iz drugoga naroda”. Ovo je jedno od mjesta u Novom Zavjetu gdje se govori o tuđincu i osobi druge nacije. Valja se sjetiti ovom prigodom što je pisalo na ploči na ulazu u unutrašnje prostore Hrama u Jeruzalemu: “Neka nijedan tuđinac ne kroči dalje.” Mogao je dakle do ove ploče, a ako bi zakoračio dalje prema Hramu, postao bi prekršitelj zakona, kojega je čekala smrtna kazna. Zacijelo se stoga ozdravljeni Samarijanac i vratio od onoga mjesta gdje ga je zateklo Isusovo ozdravljenje od teške kužne i ružne bolesti gube, jer je znao da mu je zabranjen ulazak u Hram kao strancu, a Isus im je naredio da odu u Hram i prijave se svećenicima koji su se brinuli za kužne bolesnike i utvrđivali njihova ozdravljenja. Onih devet ozdravljenih od gube došli su zacijelo do hramskih svećenika zaduženih za okužene gubom i drugim vrstama zaraza, te su poneseni neopisivom radošću zaboravili onoga tko ih je ozdravio. Možda će mu zahvaliti prigodom nekoga sljedećega susreta diljem Izraela.
“I Majka Božja je bila strankinja u Egiptu, daleko od svoje rodbine i prijatelja. Ipak, vjerom je uspjela nadvladati prepreke. Prianjajmo uz tu jednostavnu vjeru Svete Bogomajke; zamolimo je da se uvijek možemo vratiti Isusu i zahvaliti za mnoge darove, koje smo primili po njegovu milosrđu,“ poručio je na kraju propovijedi papa Franjo.
Ovdje ćemo dodati ovoj Papinoj propovijedi kratko tumačenje teške zarazne bolesti gube, koja je dobrano opisana u Starome Zavjetu (usp. Lev 13-14). Svećenici su određivali karantenu za takve bolesnike i provjeravali ozdravljenja, a hrana im je dostavljana na određenoj udaljenosti. Bili su obučeni u poderanu odjeću i nepočešljani, te morali su se javno predstavljati da su zaraženi, odnosno “nečisti”, i to zdravima koji bi im išli u susret, a sve zato da ih ne okuže. Uz gubu pripisivali su im se i grijesi jer se smatralo da je ta bolest, kao i svaka druga, Božja kazna za počinjene grijehe (usp. Pnz 28,27. 35; Izl 9,9s; Br 12,10-15; 2 Ljet 26,19-23). Na gubu su prirodno imuni ljudi u 95% slučajeva, a na grijeh niti ijedan! Zaražena osoba osjećala se veoma ugroženo zbog udaljenosti od zajednice i zbog tijeka bolesti, koji je bio takav da je bolesnik polako gubio osjete u nogama i rukama zbog procesa odumiranja, te su postupno postajali “živi mrtvaci“. Priredio: don Ilija Drmić
