Kakve su vam bile ocjene? Jeste li u školi imali 5,0? Očekujemo li danas od djece takav uspjeh?
Teško se oteti dojmu da se u sadašnjem sustavu često ne spominju znanje, talent, vještine, mašta. Sve to zamijenili smo brojem. A je li ocjena uvijek odraz rada i znanja? Zašto su psihijatrijske čekaonice pune očajnih učenika, roditelja i nastavnika? Tim pitanjima bavila se ekipa emisije HRT-a Puls.
– Kad pitaš dijete kako si prošao, u vremenima kad smo mi odrastali vrlo dobar, dobar, dovoljan, odličan, međutim sad to djeca zaokružuju na 4,98, 4,75, 4,83. Ako kaže 4,83 to kaže s takvim uzdahom kao da u životu nema nikakve šanse da nešto postigne, što je zapravo katastrofalno, rekla je prof. dr. sc Katarina Dodig-Ćurković, pročelnica zavoda za dječju i adolescentnu psihijatriju KBC Osijek.
– Djeca će jako lagano dobiti informaciju koji je glavni grad Bora Bore, ali će biti užasno važno biti komunicirati sa živim ljudima. U Europi nas je sve manje, dakle čovjek postaje nevjerojatno vrijedan. Zašto raditi novog robotoida? Zašto prepuniti glavu u školama?, pita prof. dr. sc. Davor Pavuna, s Instituta za tehnologiju, EPFL Lausanne, Švicarska.
– Ako mi očekujemo od te djece 5,0, što mi dajemo da mi budemo 5,0? Je li mi svojim primjerom i okruženjem u kojem ta djeca odrastaju nudimo ideal savršenstva? Mislim da ne nudimo. I prate li naše škole 5,0. Ne prate, 5,0 ne znači ništa, rekla je Dodig-Ćurković.
– Moramo školu vratiti čovjeku, a ne kvazirobotici, a ne nadasve jednoj uravnilovki punjenja glave, gdje svi imaju petice koje su totalno beskorisne za društvo. I budimo realni – preskupe su, rekao je Pavuna.
– Ti si zakonski do 18 godine dijete. Dijete si i nakon 19 i 20 godina, ali im jednostavno moraš dopustiti da razvojni procesi učine svoje – da prođu pubertet, bunt, adolescenciju koja je sve, samo nije laka. Ako staviš imperativ 5,0 pa mu ne dopustiš mogućnost da ima neka odstupanja, da dobije dvojku ili trojku i ako ga time obilježiš da se sutra neće moći ostvariti jer nije bio 5,0 onda pravimo frustriranu djecu, frustrirane ljude i na kraju frustrirano društvo, smatra Dodig-Ćurković.
– Svaki sustav rano izabire one koje imaju jaku predispoziciju. Ne želite promašiti Modrića, ne želite promašiti Mozarta. Ne želite promašiti Kostelića, ne želite promašiti Soljačića. Kad je jaka predispozicija odmah mu pomažete da ide do vrha. Mi na 40.000 beba godišnje imamo najmanje dva Tesle, a mi njih zatomimo, rekao je Pavuna.
– Poanta je zadržati ono u sebi djetinje. Biti dijete u punom opsegu. Je li 5,0, 4,3 ili 3,8 to vam stvarno ne znači puno u životu. Treba imati radne navike, treba imati radnu etiku, treba se naučiti odgojnim vještinama u smislu poštivanja odraslih, starijih, nekakvim lijepim sustavima vrijednosti. Uspjeh će doći sam po sebi. Ako imate radne navike, ako ste vi naučili raditi kroz život to jednostavno mora negdje isplivati na površinu. Možete imati 5,0 i biti neuspješni ili imati 3,6 i biti uspješni. Negdje je najbolje biti zlatna sredina. Uvijek kažem da je važnije sačuvati zdravlje na tom putu nego sebe iscrpiti do kraja, pa i roditelje i cijelu ekipu oko sebe, savjetuje Dodig-Ćurković.
– Daj stroju da bude stroj, hibridu da bude hibrid, a daj čovjeku da bude čovjek, uvjeren je Pavuna.
hrt.hr
