Na Duhovno-duhovitim večerima, koje svakoga četvrtka u crkvi sv. Antuna Padovanskog na zagrebačkom Svetom Duhu vodi fra Stjepan Brčina, prošlog je četvrtka gostovao poznati nogometaš Dario Šimić (49). On je pričao o svojoj velikoj ljubavi prema nogometu i velikom daru za taj sport, kako je počeo igrati u za Dinamo te postigao veliki uspjeh 1998. s hrvatskom reprezentacijom. Nakon čega je otišao igrati u Inter iz Milana, jedan od najvećih svjetskih klubova, oženio se, dobio i sina, no da je s druge strane nogomet zahtjevan te da fizički i psihički iscrpljuje te da nije lako izdržati sve napore i ono negativno što se također događa, piše Vjerujem.hr.
„Premda sam tradicionalni vjernik, u crkvu sam išao jedino kad su bile mise u Italiji, no tada nisam poznavao svoju vjeru, pa sam išao sam nekako na vlastiti pogon i ubrzano sam se trošio. U jednom sam trenutku osjetio anksioznost i opterećenje, kao što vjerujem da se osjeća svaki čovjek u svojem svakodnevnom životu kad mu je nešto teško i da ne može više izdržati. Zato se ljudi i okreću Bogu, da im to lakše prođe“, posvjedočio je Šimić, dodajući kako mu u toj fazi nije bilo nimalo lijepo i ugodno.
„Imao sam slavu i novac, što mi je posebno bio problem, jer to nikako nisam mogao riješiti. Nisam to mogao platiti, uzeti neku tabletu ili liječnika, kako bih riješio problem preko noći. Htio sam da mi je lijepo, da sam sretan, ispunjen i miran. Mislim da to svaki čovjek ovdje želi i da živi za to da mu je lijepo i da je ispunjen“, kazao je Šimić mladima u prepunoj crkvi.
„Zabrinula me ta dugotrajna anksioznost. A pod dugotrajnom mislim da je čak i jedan dan ili sat dugo. Da ne kažem dva dana ili pet dana. Najgore od svega bio mi je očaj da nema izlaza iz te situacije i to me najviše zabrinjavalo, bacalo čak u depresiju, jer nisam želio živjeti da mi je stalno teško te da sam tužan i nezadovoljan. Nije to bila teška klinička depresija. Morao sam igrati i nastupati pred 60.000 – 70.000 ljudi, što nije lako, jer su oni navijači i oni očekuju i žele rezultat i ne zanima ih kako se ja osjećam. Što je i u redu, jer smo mi i plaćeni za to“, objasnio je svoju ondašnju situaciju. Pitao se što raditi. Ljudi znaju u takvim trenucima pronaći izlaz u tome da nešto popiju ili uzmu drogu kako bi im otupjeli osjećaji…
„Sjećam se kako se tada nisam mogao previše ni smijati ni plakati, pa sam se počeo zanimati kako to riješiti. Bilo je to 2002./2003. i čuo sam da neki svećenici mole za zdravlje, pa me zanimalo što se tu nudi. Premda je cijela moja obitelj i u komunizmu išla u Crkvu, nismo crpili snagu iz toga. Počeo samo moliti, čitao neke knjige, proplakao sam i bilo mi je lakše, tj. kao da sam u tom trenutku osjetio živoga Gospodina“, kazao je Šimić te naveo kako su mu u ruke tada došle i knjige Marije Valtorte, mističarke koja je vrlo iscrpno opisala Isusov život.
„Budući da nije bilo interneta preko kojega bih bio stalno uključen, a često smo bili u karanteni i ostajali sami, čitao sam njezine knjige i to mi je bilo kao melem na dušu. Neću reći da me ozdravljala, ali bilo mi je mnogo lakše dok sam je čitao. Tu sam se pobliže upoznavao s Isusom, kako je djelovao i što je točno htio od nas“, rekao je.
„Dalje sam nastavio tražiti i tu je možda bio važan sportski duh da sam htio ići dalje. Naprosto sam želio da mi je dobro, bez obzira na sve. Preko nekih ljudi dobio sam prigodu produbiti svoju vjeru. Tu je bio i pokojni fra Smiljan Kožul, koji je molio za moje ozdravljenje, ali nisam tada baš imao mnogo vremena, jer sam igrao u Italiji i nisam mogao prisustvovati ovakvim susretima, jer ih nema mnogo u Italiji. Preporučili su mi duhovne vježbe sv. Ignacija Lojole i to mi je mnogo pomoglo, jer sam i to gledao kroz sport. Naime, mi moramo kao sportaši biti u formi i trenirati da bi bili dobri“, ispričao je Šimić.
„Ako smo Isusa prihvatili da je istina, put i život, onda gledamo što mi moramo napraviti i čega se mi moramo osloboditi da bi nam bilo bolje i da bi mogli odgovoriti na njegov poziv“, posvjedočio je, a na pitanje fra Stjepana Brčine kako usprkos slavi i novcu ostati prizeman i ponizan, kazao je kako nije čudno da su to veliki izazovi.
„No ako stavimo Boga na prvo mjesto, onda sve ostalo dolazi na svoje mjesto. Ja sam išao svojim snagama, mnogo sam uspio i postigao velike rezultate, ali i najjači kamen kad ga lupiš pet stotina puta sigurno će puknuti. Ali ako stavimo Boga na prvo mjesto, ako idemo na njegov pogon, ako njemu predamo određene stvari u svojem životu, onda nam je mnogo lakše. I upravo taj rad kad čovjek radi na sebi, poput duhovnih vježbi sv. Ignacija, pokazuje kako postati bolji i odgovoriti na Božji poziv. Kroz to sam upoznao i Bibliju, jer sam kao sportaš na neki način poput vojnika odgojen da idem do kraja, da sam uporan i sustavan“, odgovorio je Šimić, dodajući kako se ništa nije dogodilo preko noći. I sam ima četiri sina te zna u kojim su mladi danas izazovima te kako mnogi žele instant rješenja i riješiti s jednim ili dva klika svoje probleme.
Budući da živi blizu Vinogradske bolnice, gotovo svakodnevno odlazi na misu u crkvu Presvetog Srca Isusova, koja je u sklopu Vinogradske bolnice, gdje je misa svakoga dana u 18,30 sati.
„Ta je misa kratka, slatka i lijepo nam je tamo. Sakramentalni život se podrazumijeva i sve se nadopunjuje jedno s drugim. Ako vjerujemo u živoga Boga, onda nam i misa nešto znači, možemo je prikazivati za nešto ili za nekoga, tako da nas i to oplemenjuje. Tu je i post na neku nakanu. Osjetio sam ako uspijem utorkom i petkom ništa ne jesti da sam lakši i sretniji, da mi je poslije i hrana bude slađa, tako da mislim da je to jako korisno. Pokušavam činiti sve da mi je dobro. Naravno, na prvome mjestu slaviti Gospodina, jer je to glavno načelo i temelj, ali važno mi je da se ja zbog toga dobro osjećam“, rekao je Šimić, prenosi Vjerujem.hr.
Na pitanje fra Stjepana Brčine kako gleda na praznovjerje svojih kolega nogometaša, koji se istodobno izjašnjavaju kao vjernici, kaže kako se radi o tome da oni nisu do kraja produbili svoju vjeru i da ne razumiju što rade.
„Talijani su prvaci u praznovjerju i moj je direktor cijelo vrijeme nosio zbog toga žutu kravatu, a imao je na stotine kravata. Mi sve predajemo Gospodinu i onda smo slobodni i mirni. To je najveće bogatstvo koje čovjek može imati“, objasnio je Šimić, dok je na pitanje o braku, obitelji i djeci, kazao kako ima četiri sina od 21., 19., 17 i devet godina te da prolazi s njima sve izazove i probleme mladih te da ih dobro može razumjeti.
„Iskreno, mislio sam da će biti lakše. Premda sam iz tradicionalne obitelji, odmalena sam se molio za svoju djecu i pokušavao im usaditi da naš Bog nije netko o kome se samo priča, nego da konkretno djeluje u našem životu. I da nam pomaže. Skrenuo sam im pažnju i oni kao mladi probaju proći duhovne vježbe. Te da pokušavaju živjeti predbračnu čistoću. Možda im to nije logično i zašto to napraviti. Kazao sam im da ako će se boriti za to i poistovjete se s time, imat će mnogo veću šansu napraviti najvažniji izbor u svojem životu, a to je izbor ženidbenog druga. S kojim će biti cijeli život“, rekao je Šimić.
„Mnogo se ljudi žali, a i mi sami, zašto nam je Bog dao ovaj križ. No nije nam ga Bog nužno dao, nego smo ga mi izabrali. Mnogo puta mi izabiremo, pa pitamo Boga zašto nam je to dao. Rijetko kad nam Bog nešto tako daje da to ne možemo nositi. Ako nam daje, onda nam daje da to možemo nositi“, kazao je i dodao kako pobjeđuju uporni, a ne samo najnadareniji.
„U sportu često, kao i u životu, igramo srijedom i nedjeljom, pa kad izgubiš, moraš se brzo dignuti i ići prema naprijed. Dizanje bi bila ispovijed. Prvo da navijestiš borbu sa zlom, jer imamo instrumente kao što je ispovijed. Moramo prepoznati gdje i što griješimo. Vjerujem u deset Božjih zapovijedi i da one oslobađaju. Za nekoga su one opterećenje, a za mene su sloboda. I tko ih se drži, on je slobodan čovjek. Tu treba biti beskompromisan i jednostavno navijestiti borbu i boriti se. Bez obzira koliko će trajati i koliko ćemo to moći. Svi instrumenti su nam dani i samo treba gledati koje možemo koristiti kako bi bili pobjednici. Ispovijed je ta koja diže u svakom slučaju“, rekao je Dario Šimić i poručio mladima u crkvi da su na pravome mjestu, da smo pobjednici i da je svaki problem rješiv.
„Uz Isusa pobjeđujemo i siguran sam da svatko, kao i ja sam, želi biti sretan do kraja života“, kazao je Šimić na kraju svojega svjedočanstva.
