Naš portal donosi vam davno ispričanu priču koju je arhivirao jedan hercegovački franjevac koju vrijedi pročitati. Posušje je točno prije devet godina ronilo u suzama, a sportska dvorana u Posušju je bila pod velikim emocijama. Zaista vrijedi pročitati priču koja i dan danas donosi suze na oči i kako je jedan mali klub osvojio srca BiH.
Sjećate li se onoga Davida koji nadjača Golijata? Da. Naravno, poznata vam je biblijska istina koja govori o tome kako imaju šanse oni manji, neznatniji, unaprijed poraženi i otpisani u nadmetanju s „velikima“ i moćnima. Rekao bih ta priča se još jedanput odvijala, ali ovoga puta u Posušju na košarkaškome parketu. Kako drugačije opisati uspjeh, osvajanje juniorske titule prvaka mladih posuških košarkaša, nego sa zaključkom kako je David potvrdio nadmoć nad Golijatom.
„Te večeri tekle su i suze, ko potok, ko rijeka, ko more“, tako pjeva fra Slaven Mijatović. Ti stihovi bili su stvarnost dupkom ispunjene posuške sportske dvorane. Često sam bacao poglede na djecu, mlade, očeve, majke i u svakome pogledu sam iščitavao ponos, podršku za našu mladost. Nije bilo važno tko je na parketu, čiji je tko sin, tko stoji iza koga, tko je kome menadžer i tko koga „gura“. Svega toga predivna posuška večer bila je lišena. Ovdje se igrao sport pun istine, iskrenosti, zabave, nasuprost sportu interesa, lobija i prezentiranja političke moći.
A majke naših mladića? Kakva li je se u njima osjećajna bitka vodila. Te majke koje svojim sinovima spremaju sendviće za put jer klub nije u poziciji uvijek osigurati objed, te majke koje peru dresove, trenirke jer u klubu ne postoji služba za to. Majke ova medalja pripada vama. Zagrlite svoje sinove, a onaj mladić koji nema majku, neka zna da ga u nebesima majka gleda i u suzama ponosno plješće.
Posebna je priča jedan čovjek. Robert Jurišić – Robac, pedagog i košarkaški učitelj koji je prije svega od ovih mladića stvarao poštene ljude, kulturne, savjesne, bez grubosti i psovke. Naš Robac, da kojim slučajem živi negdje u kakvoj metropoli, već bi večeras dobivao trenerske ponude kojima bi mogao osigurati svoju egzistenciju i bogato unovčiti svoje znanje. No, on ostaje tu i večeras brine hoće li sutra imati termin u dvorani, hoće li imati čime platiti autobus za putovanje, hoće li imati lopte za igru, hoće li konačno moći svojoj obitelji osigurati egzistenciju. E, to je realnost čovjeka koji je s ovom medaljom okrunio svoj rad. Ovdje bi Isusu rekao: Po plodovima ćete ih prepoznati. U njemu se sjećamo svih koji su doprinijeli uspjehu jer ovo nije od jučer.
A publika? Veličanstvena. Zbog raznih životnih okolnosti imao sam prigodu nazočiti brojnim velikim utakmicama po domovini i po svijetu. Slavio sam sa klubovima za koje navijam brojne titule, ali ovaj duh nigdje nisam osjetio. Nije važno što je ovdje bilo samo tisuću navijača u odnosu na velike scene. Bit je u tome što je ovdje duša bila prisutna, a srce je kucalo puno ljubavi za svoje, pa i tuđe igrače, i kad se gubilo i kad se vodilo. Dugotrajni pljesak na kraju bio je samo djelić načina da se izrazi duboka radost. Iz publike nisam čuo niti jednu ružnu riječ, a kamoli psovku. Ispit je po tom pitanju položen s najvišom ocjenom, a latini bi rekli: Summa cum lade!
Dragi mladići, pokazali ste kako nije važno imati sve uvjete za uspjehe. Podsjetili ste me na naše hrabre branitelje koji su s krunicom išli na tenkove. Vjera ih je nosila. I vas je nosila jer znam da ste se Bogu molili da nagradi vaš trud. Tako ste odaslali poruku svima kako uvjeti ne stvaraju ljude i šampione, nego obrnuto vi stvarate uvjete i prkosite logici unaprijed određenoga uspjeha. Momci, još i ovo! Povremeno zbog manjka kose nosim kapu, a sad vam kličem: Kapa dolje!
I dok u noći zaključujem ovaj tekst, koji pišem na prvu, onako kako me srce i ovo malo razuma vodi, gledam u jednu košarkašku loptu. To je lopta koju mi je darovao legendarni Dražen Petrović. Upravo s tom loptom on je Realu u Madridu ubacio 45 koševa. Ponijet ću je na naše obećano čašćenje. I zapamtite, Dražen je bio veliki – najveći košarkaš, ali još više od toga čovjek skroman, pobožan i jednostavan. Neka i vama ova medalja ne bude pomisao da ste veliki, jer zapamtite da ste kao David nadvladali Golijata i to nemojte izigrati, jer je to najveća veličina svega što se dogodilo.
Konačni poredak je:
1. Posušje
2. Bosna – Sarajevo
3. Sloboda – Tuzla
KK POSUŠJE POSTAJE PRVAK BIH, A DVORANA JE SATIMA NAKON PLAKALA, JER NAVIJAČI NISU MOGLI VJEROVATI ŠTO SE ZAPRAVO DOGODILO!
Posuški.Info
