Upravo za vrijeme Petrova i Ivanova govorenja sabranom narodu priđu njima dvojici apostola starozavjetni svećenici, hramski zapovjednik i religijsko-stranačke osobe saduceji koji su se ozlovoljili na njih zbog naviještanja narodu riječi Božje i poučavanja istoga toga naroda o uskrsnuću mrtvih u Isusu Kristu. Toga dana uvečer pograbili su ih i zatvorili u tamnicu do sutradan.
Valja se prisjetiti da su saduceji (od svećenika Sadoka iz vremena kraljeva Davida i Salomona) jedna od glavnih političko-religioznih skupina u razdoblju od 200. pr. Kr. do 70. god. po. Kr., kojoj su srž tvorili najviši svećenički slojevi u dotičnoj vjerskoj hijerarhiji. Saduceji su se suprotstavljali farizejima, koji su nositelji tradicije i vjerskoga rigorizma, zatim na saduceje je utjecala helenistička kultura, držali su se strogo Mojsijeva zakona, odbacivali su neka tradicijom stečena vjerovanja, nisu vjerovali u uskrsnuće i naginjali su slobodnijim etičkim shvaćanjima i provođenjima u životu. U Novom Zavjetu prikazani su kao oni koji su među Isusovim protivnicima, osobito prigodom osude na smrt raspećem na križ.
Unatoč svemu tome mnogi od prisutnih, čuvši Božju riječ, povjerovali su u Isusa, pa je broj vjernika porastao čak do pet tisuća, što je vrlo zanimljivo. Uostalom, to je pokazateljem da je mnogo naroda bilo protiv Isusova suđenja i smrtne osude, a kad se sve to dogodilo, oni su prihvatili i ponovno promislili zaključivši da je i njihov život povezan s nošenjem križa, razapinjanjem na nj, umiranjem na njemu da bi se i njima dogodilo uskrsnuće, jer je Isusov život pravi Put, potpuna Istina i najljepši život koji vodi punini radosti i mira.
Dan poslije svega ovoga sastali su se u Jeruzalemu svećenički glavari, starješine i pismoznanci, te veliki svećenik Ana, zatim Kajfa i svi od roda velikosvećeničkoga, te Ivan i Aleksandar. Potom su naredili da se izvedu apostoli pred njih, pa su ih otpočeli ispitivati. Prvo i glavno pitanje bilo je ovo: “Kojom snagom ili po kojem imenu vi to učiniste?“
Na ovo postavljeno pitanje Petar je pun Duha Svetoga odvratio glavarima narodnim i starješinama također protupitanjem: “Zar mi danas odgovaramo zbog dobra djela učinjena bolesnu čovjeku?“ Ponavlja on smisao njihova upita ovim svojim retoričkim pitanjem: “Po kome je ovaj spašen?“, te odgovara njima i svima ostalima govoreći neka bude znano svima njima i svemu izraelskom narodu da su ovo učinili u imenu Isusa Krista Nazarećanina. Njega su oni, veli Petar, razapeli, ali unatoč okrutnoj smrti i trodnevnom boravku i počivanju u grobu na Golgoti, Bog Otac uskrisio ga je od mrtvih! Upravo zahvaljujući Isusu Kristu taj ozdravljeni čovjek stoji pred njima, i to naglašavajući da je posve zdrav! Dalje, Petar slikovito govori upotrebljavajući detalje iz graditeljstva, te veli da je Isus onaj kamen koji su oni, kao graditelji, odbacili, ali koji je postao kamen zaglavni. Isus je Kamen, i to Kamen zaglavni! Dodao je i to, što je vrlo važno, da “nema ni u kome drugom spasenja“, zapravo, “nema uistinu pod nebom drugoga imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti“ osim po Isusu Kristu.
Vidjevši glavari i veliki svećenici kako su apostoli Petar i Ivan neustrašivi, inače “ljudi nepismeni i neuki“, silno su se začudili. Znali su oni da su ova dvojica apostola bila s Isusom u njegovu trogodišnjem naviještanju Radosne vijesti diljem Svete Zemlje, a viđen je i Petar nedaleko od sudnice i pogotovo Ivan od sudnice do Golgote, zatim znali su da je propovijedao Isus po dijelu Dekapolisa s onu stranu rijeke Jordana u današnjoj državi Jordanu i s ovu stranu rijeke Jordana u Izraelu, te u gradovima Tiru i Sidonu koji su bili u nekadašnjoj Feniciji, odnosno tada u Libanonu na obali istočnog Sredozemlja, granično na sjeveru i istoku sa Sirijom, te na jugu s Izraelom, odnosno spomenuti prostori u starom Kanaanu. No, videći s njima izliječena čovjeka, nisu mogli ništa protivno reći ni protiv njih dvojice, a ni protiv stvarnoga iscjelitelja Isusa Krista koji ih prati i bodri svojim Duhom i Duhom Svetim. Potom su zapovjedili neka ih izvedu iz Vijećnice, Sinedrija, te su sami o svemu ovome raspravljali pitajući se o tome što bi trebalo učiniti s tim ljudima, odnosno apostolima, jer su učinili “očit znak“ koji su već upoznali svi žitelji Jeruzalema i okolice, te ga nije moguće zanijekati, a još manje izbrisati. No, ono što im je bilo jedino moguće reći apostolima i ozdravljeniku jest prijetnja da nikomu živom o tom Imenu više ne govore, zatim da se o tome ne raspravlja i ponovno razglašava u narodu.
Nakon toga zasjedanja pozvali su apostole i ozdravljenoga čovjeka četrdesetogodišnjaka u Vijećnicu, gdje su im zapovjedili da nipošto ne zbore niti naučavaju u ime Isusovo, ni o ovome događaju, niti bilo o čemu drugome u svezi s Isusom Nazarećaninom. No, Petar i Ivan nisu mogli odoljeti nadahnuću Duha Svetoga, a da ne reknu: “Sudite je li pred Bogom pravo slušati radije vas nego Boga. Mi doista ne možemo ne govoriti što vidjesmo i čusmo.“ Budući da su posve razumjeli njihov govor u kojem je rečeno da je bolje slušati glas Božji u svome srcu i umu, nego njihov ljudski i jadni, lažljivi i spletkarski glas, te da ne mogu a da ne zbore o onome što su vidjeli i čuli kad je riječ o Sinu Božjem i Sinu Čovječjem – Drugoj Božanskoj Osobi Isusu Kristu.
Glavari svećenički nisu našli nikakvu mogućnost kazne, ali su se oslonili na izrečene prijetnje, koje su gotovo istovremeno izgubile svoju obvezatnost, a poglavito im je nestalo snage pred neopisivim događajem ozdravljenja, te su ih otpustili poradi naroda koji je slavio Boga zbog onoga što se dogodilo bolesnom čovjeku (usp. Dj 4,1-22).
Opet su u igri protiv apostola članovi saducejske sljedbe s puno zavisti i mržnje na čelu s velikim svećenikom. Upravo s tako jakom mržnjom i zavišću pohvatali su apostole i strpali ih ponovno u javnu tamnicu. No, anđeo Gospodnji noću je otvori vrata tamnice, izveo ih i rekao im da pođu i postojano u Hramu navješćuju narodu sve riječi ovoga novoga duhovnoga Života. Poslušni anđelu u praskozorje su ušli u Hram, te čim se narod počeo sabirati, otpočeli su svoje propovijedanje i naučavanje.
Saznavši veliki svećenik i njegove pristaše za sve ovo, odmah su sazvali Vijeće sa svim starješinstvom sinova Izraelovih, te su neke od njih poslali u zatvor da ih dovedu jer nisu znali da ih je anđeo oslobodio i odveo u Hram. Stigavši stražari u zatvor, nisu našli nikoga u tamnici, pa su se vratili i obavijestili ih u Vijeću: “Zatvor smo našli sa svom pomnjom zatvoren i čuvare na straži pred vratima, ali kad smo otvorili, nikoga unutra ne nađosmo.“
Čuvši hramski zapovjednik i veliki svećenici to izvješće, bili su u velikoj nedoumici u svezi s ovim događajem. Uskoro im je netko donio vijest da zatvorenici slobodno uče narod u Hramu. Zapovjednik je sa stražarima otišao do Hrama s nakanom da ih privede, ali ne na silu jer su se bojali da ne budu kamenovani od samoga narod koji je rado slušao svjedočenja i govore apostola i otpočeo ih je slijediti. Ipak su apostole priveli u Vijeće, gdje ih je veliki svećenik priupitao zboreći da im je strogo zabranjeno govoriti i učiti u to Ime, ime Isusovo, a oni su ispunili grad Jeruzalem svojim naukom, te time navukli krv toga Čovjeka na njih. Upravo je to njima stvaralo grizodušje i sve druge nevolje što proizlaze iz opterećene svijesti i savjesti.
Petar i ostali nazočni apostoli odgovorili su im da se treba više pokoravati Bogu negoli ljudima kad je riječ o Sinu Božjem i istini koja je s njime stigla na svijet! Rekao je da je Bog njihovih otaca uskrisio Isusa kojega su oni smakli objesivši ga na drvo križa. Isusa je Bog Otac desnicom svojom uzvisio za Začetnika i Spasitelja darovanoga obraćenja svih sinova i kćeriju Izraela i darom oproštenja svih grijeha. Svi apostoli su svjedoci tih događaja kao i Duh Sveti što ga je Bog darovao onima koji mu se pokoravaju.
Nakon ovih izgovorenih riječi toliko su se razgnjevili veliki svećenik i njegovi sljedbenici saduceji da su ih htjeli poubijati. Međutim, ovaj izljev bijesa ublažio je u Vijeću farizej poimence Gamaliel, koji je kao zakonoznanac uživao poštivanje naroda. On je zamolio da ove Kristove sljedbenike načas izvedu izvan Vijećnice. Kad su ih izveli, on je vijećnicima govorio vrlo razborito i mudro da dobro promisle što će učiniti s tim ljudima. I naveo je dva primjera koji im mogu poslužiti za donošenje ispravne odluke. On veli u prvome primjeru da se prije izvjesnoga vremena podignuo Teuda koji je umišljeno tvrdio da je netko od onih sposobnih za razna djela. Nakon toga uza nj je pristalo oko četiri stotine ljudi. No, kada je on bio ubijen, sve su mu se pristaše netragom razbježale i nestale.
Ovaj židovskom pobunjenik Teuda bio je poznat u vrijeme rimske vlasti u Judeji, koji je između 44. i 46. god. vodio ustanak protiv Rimljana. Josip Flavije u svome djelu Židovske starine opisuje ga kao šarlatana, zapravo čarobnjaka koji je narod uvjerio da je on prorok i da može činiti čuda poput Mojsija. Kao što je Mojsije razdvojio vode Crvenoga mora, te narod prešao a faraonova konjica i vojska se potopila, tako je i on namjeravao razdvojiti vodu rijeke Jordana. Židovi bi prešli preko rijeke po suhu, a neprijatelji Rimljani bi se utopili. I on je poveo ljude na rijeku da to učine u smislu zločestoga spektakla. U ovom Teudinu pokretu Rimljani su osjetili opasnost za sebe, te je rimski guverner Cuspije Fad preduhitrio Teudine planove poslavši konjicu na njega i njegove zavedene sljedbenike. Rimljani su ih dobrano poubijali, pohvatali i rastjerali, a među njima je uhićen i sam Teuda kojega su usmrtili oko 46. god.
U drugom Gamalielovu primjeru spominje se da je podignuo ustanak “u dane popisa“ puka Juda Galilejac i za sebe je pridobio određeni broj naroda. Međutim, od toga nije bilo ništa, propao je vođa i svi koji su pošli za njim u ostvarivanje nekih svojih, zacijelo narodnosnih planova. Ovaj Juda Galilejac, sin Ezekije što ga je ubio Herod, bio je vođa Židovskog ustanka 6. god. u vrijeme Kvirinijeva popisa puka skupa s farizejem Zadokom, prema pisanju Josipa Flavija, protiv Rimljana koji su okupirali njihovu domovini Judeju. Ustanak su ugušili rimski vojnici. Od ovih židovskih boraca nastali su zeloti (revnitelji, bodežari), među kojima je bio i Juda Iškariotski. I zaključuje Gamalijel svoje savjetodavno izlaganje vijećnicima poticajem da se okane tih ljudi, odnosno apostola i otpuste ih na miru u slobodu djelovanja. A glavni dokaz za to otpuštanje i okanjivanje od njih jest ovaj: “Ako je taj naum ili to djelo od ljudi, propast će; ako li je pak od Boga, nećete ga moći uništiti – da se ne nađete i s Bogom u ratu.“ Ove Gamalijelove riječi su ih ublažile i pristali su na njegov savjet. No, pozvali su apostole da uđu u Vijećnicu, najprije su ih išibali, potom su im zapovjedili da prestanu govoriti u ime Isusovo, te su ih otpustili. Apostoli su izišli iz Vijećnice veoma radosni što su bili dostojni podnijeti pogrde za to sveto Ime koje je ime nad svakim imenom. Nakon svega što im se tih dana događalo, oni su unatoč svemu, pa i zabranama, svakoga dana u Hramu i po kućama neprestance učili i navješćivali Krista Isusa (usp. Dj 5,17-42).
Gamaliel je bio židovski cijenjeni farizej, rabin i vođa židovskog Velikog vijeća u 1. st. po. Kr. Svojim mudrim i razboritim prosuđivanjem određenih činjenica u duhu starozavjetnoga zakona pomogao je Pracrkvi u njezinu razvoju. Gamaliel je poznatiji po svom najpoznatijem učeniku, i to farizeju Savlu/Pavlu iz Tarza. Gamalijela spominje i povjesničar Josip Flavije prigodom pisanja o plemstvu Gamalielova sina Šimuna. Prema Božjem promislu židovski rabin Gamaliel učvrstio je i oslobodio apostole, te ne znajući i nesvjesno pripremao poukama i naukom mladića Savla iz Tarza za njegovo veliko misionarsko djelovanje po ondašnjem grčkom i rimskom svijetu, što je opisano i u ovome Lukinu djelu.
Tarz je grad iz neolitika na rijeci Tarsus u pokrajini Mersin u južnoj Turskoj. U okolici se nalaze ostatci grčkih terma i rimskog amfiteatra, a u gradu rimska vrata. U starom vijeku Tarz je bio pod vlašću Hetita (16.-13. st. pr. Kr.), Asiraca (oko 700. god. pr. Kr.), domaćih vladara (7. st. pr. Kr.), Babilonaca (6. st. pr. Kr.), Perzijanaca (5. st. do 333. god. pr. Kr.), Makedonaca, Seleukida (312. do 102. god. pr. Kr.), Rimljana i Bizanta (395.-613., 965.-1081., 1137.-1198.). Za bizantske vladavine ovaj je grad bio važno trgovačko, obrtničko i kulturno središte dijela Male Azije, te jedno od prvih središta kršćanstva. Poslije je bio pod vlašću Perzijanaca, Arapa, Male Armenije, Osmanskoga Carstva (1517.-1831. i 1839.-1922.), egipatskoga potkralja Ibrahim-paše (1831.-1839.) i Turske.
Pojam Sanhedrin/Sinedrij potječe od grčke riječi koja znači skupština, vijeće. U Tori Bog zapovijeda Mojsiju: “Dovedi mi sedamdeset izraelskih starješina koji su ti poznati kao glavari i poglavari u narodu. Neka dođu u Šator sastanka da ondje stanu s tobom.“ (Br 11,16). “Postavi sebi suce i upravitelje u svim svojim gradovima koje ti Gospodin Bog tvoj daje, prema tvojim plemenima, i oni će suditi narodu pravednim sudom.“ (Pnz 16,18). U Novom Zavjetu najpoznatije je Veliko vijeće po svojoj ulozi u nizu lažnih suđenja, a najupečatljivije je Suđenje Isusu kada je odlučeno da se Isus preda rimskim vlastima da mu sude, i to razapinjanjem na križu, što je njihov način kažnjavanja, a židovski je bio kažnjavanje kamenovanjem (usp. Iv 18,12-14, 19-23; Mt 26,57-68).
Don Ilija Drmić
